Društveni izlet u Cerovačke špilje i Adrenalinski park Likos na kajaking 28.8.2022.

Cerovačke špilje nalaze se četiri kilometra jugozapadno od Gračaca, na sjeveroistočnoj padini velebitskog brda Crnopac, u južnom dijelu Parka prirode Velebit. Meta su mnogobrojnih turista, pa, eto, i nas. Neki dolaze prvi put, a neki  da vide što je novo napravljeno. Nakon otkrića 1913.godine istraženo je kanala u duljini preko cca 8200 m, dok je za turistički posjet uređeno cca 700 m u Gornjoj i 700 mu Donjoj špilji. Zbog svoje vrijednosti 1961.godine zaštićena je kao geomorfološki spomenik prirode.

Špilje su otkrivene prilikom trasiranja i izgradnje željezničke pruge Zagreb – Split. Otkrio ih je i pokrenuo prvu zaštitu nad njima inž. Nikola Turkalj, jedan od projektanata i graditelja ličke pruge. Nazvane su po najbližoj željezničkoj postaji – Cerovcu. Gornja špilja nalazi se iznad željezničke pruge, na nadmorskoj visini od 671 m, dok se Donja špilja nalazi ispod pruge na nadmorskoj visini od 624 m.

U ranim jutarnjim satima mala četa, ali odabrana, nas desetak Mihovilaca, kreće sa Šubićevca u pravcu Gračaca starom cestom, opterećeni lošom vremenskom prognozom, pa cijelim putem mantramo, prizivajući kakve-takve vremenske uvjete koji nam možda za špilje i neće trebati, ali za kajakarenje itekako.
Za otprilike 1 sat stižemo u Obrovac na obaveznu kavu, gdje dobivamo od naše Mare podsjetnik da se dobro obučemo jer u špiljama je poprilično hladno. Prosječna temperatura u špiljama je oko 7 stupnjeva i ljeti i zimi: flis, jakna, duge hlače, tenisice. I malo vode, jer obilazak traje oko 3 sata.
Dok jedni izvode desant na dućan, drugi zauzimaju mjesto u kafiću. Ispijamo kave i jedemo, dogovaramo se i ubrzo krećemo.
Brzo stižemo pred Centar izvrsnosti Cerovačke špilje, sa velikim, uređenim parkingom. Primjećujem da prilaz oko Centra nije betoniran, već je nasut u tankom sloju neki super fini šljunak.
Kupujemo karte, neki i suvenire i okupljamo se prije uspona do ulaza u prvu špilju. Krećemo se kroz šumu, penjemo rustikalnim stepeništem i ubrzo stižemo pred ulaz u Donju špilju. Dok čekamo vodiča, hladni zrak koji dolazi iz tame, obećava brzo osveženje.
Eto i našeg vodiča sa uvodnim informacijama i uputama o pravilima ponašanja u špiljama. Ulazimo i okupljamo se oko prve ostakljene oznake u podu. Tu su ispisani razni podaci o špilji.

Ulazimo u svijet polumraka i tišine i prekrasnih oblika koje je voda stvarala tisućama godina.
Dok hodam betoniranom stazom kroz blago osvijetljen čarobni svijet vila, zmajeva, čarobnjaka, špiljskih medveda, lavova i vukova, osjećam se pomalo kao Doroti iz Čarobnjaka iz Oza.
Stalaktiti, stalagmiti i stalagnati, stijene u obliku davno izumrlog velikog špiljskog lava i medvjeda ili kamene zavjese, čudnovati bazenčići, čipkasti stupovi i kamene stepenice uokvirene bogato ukrašenim zidovima koji svetlucaju dragim kamenjem, kameni sarkofag, neobični kameni čovječuljci  sjaje kao male svjetiljke, obasjani tek škrtim umjetnim svjetlom.
Zastaje mi dah od pogleda na špiljske dvorane, zvane katedrale, koje se otkrivaju nakon uskih prolaza, gdje moram sagnuti glavu da bih prošla. Stijene su obojene raznim bojama, od crne, plave, crvenkaste, i dragulji, koji svjetlucaju.
Zaostajem za grupom, koja mrmori tamo negdje ispred. Ravnodušni mir polumraka i tišine šapuće o nekim davnim vremenima kada su ovdje  vladali veliki medvjedi.
Pa, kako su se kretali u ovom mraku? Ostavljali su ulaštene mirisne tragove na stijenama, da bi se mogli orjentirati bez svjetla.
Sad ovdje žive samo mali kukci koji nikad ne vide svjetlo dana i šišmiši.

Nakon izlaska iz Donje špilje skidamo sa sebe toplu odjeću i nastavljamo strmim stepeništem do Gornje špilje. Na ulazu je još hladnije, ledeni zrak hladi pregrijana tijela. Ulazimo. Ponovo betonska staza, kažu, sigurnija za kretanje po špilji, dok drugi misle da je prije bilo ljepše, prirodnije i da je ovim zahvatom spilja devastirana.
Ovaj put nailazimo na drugačije okruženje, stijene bez ukrasa i boja, bez dragulja koji svjetlucaju. Ali ne zadugo: opet katedrale, kićeni stupovi, raskošne zavjese, neobični oblici koji podsjećaju na namještaj nekog čudnog dvorca. Razlog ovoj razlici su vjerovatno tektonski poremećaji u povijesti zemlje, koji svjedoče o krhkosti špiljskog svijeta.
Zato je prva uputa o ponašanju glasila: ne dirati ništa, fotografirati bez jakog blica. Ali prvi istraživači su ipak ostavljali tragove svog prolaska.
Naišli smo na gotovo sto godina staru poruku jednog mladog istraživača špilja, bravarskog naučnika Viktora Ferka, kraj kamenih stepenica, upućujući nas na jedan od izlaza iz špilje.
Izlazimo. Ipak je ljepše na suncu, među zelenim drvećem. Opet skidamo suvišnu odjeću i brzamo niz stepenice. Jer čeka nas vodeni raj, kajakarenje na rječici Novčici.

Uvod 2

Adrenalinski park Likos je novootvoreni adrenalinski park u srcu Like. Smješten je svega 500 m od centra glavnog ličkog grada, a istodobno sakriven od urbane sredine. Prostire se na 30000 m2 i kroz njega protječe rijeka Novčica...
Rijeka Novčica izvire na istočnom dijelu Velebita, a na oko 5 km istočno od Gospića ulijeva se u rijeku Liku. Duga je  29 km i duboka od 1 do 5 metara, a njena temperatura je u prosjeku 3-4 stupnja Celzija veća od okoline.
Ovog ljeta je vodostaj jako nizak.
Stižemo na parkiralište, čitaj ledinu, gdje se presvlačimo u prigodnu odjeću, pa krećemo prema rijeci. Na obali nas čekaju kajaci i ljubazno osoblje i nakon kratkog pogleda lijevo, pa desno, nasa vodičica Marica brzo odlucuje: idemo uzvodno! Preko drvene splavi i kašeta za kruh, uz isprike domaćina"nizak je vodostaj", ulazimo po dvoje u kajake i vodena rapsodija počinje!
Krećemo, dok nam povjetarac pirka u lice, a pogled na mirnu, zelenilom obrubljenu rječicu okupanu suncem, stvara osjećaj blaženstva.
Veslamo sredinom rijeke ispitujući svoje mogućnosti, neki od nas kao pravi profesionalci, dok se drugi pomalo muče s održavanjem pravca, a sve uz smijeh i dobro raspoloženje.
Povremeno zastranjujemo uz obalu uplićući se među lopoče s prekrasnim žutim cvjetovima…
Nakon sat vremena veslanja počinjemo nailaziti na sve više prepreka: polegle grane i srušeno drveće, stijene i kamenje nasred rijeke preko kojeg stružemo dnom kajaka i konačno prašuma lopoča, zbog kojih se odlučujemo vratiti nazad.
Krećemo nizvodno puno brže, dok nam vjetrić puše sve jače u leđa. Teže je držati pravac, krivi zaveslaj i zahvaća nas reful i okreće u pogrešnom pravcu.
Nadmudrivanje sa rijekom i vjetrićem završilo je s ponekim žuljem na rukama nas neiskusnijih, dok su "veterani" puno bolje prošli.
Dok čekamo izlazak iz kajaka, slušamo vrisku i ciku djece koja se spuštaju niz zip line iznad naših glava. Izlazimo na obalu i pozdravljamo se s osobljem i dok se presvlačimo kod automobila pada dogovor da pivu kod "Tomislava" u Gospiću pretvorimo u ranu večeru.
Tako je protekao jedan potpuno opušten mozaični izlet netipičan za Mihovilce, s radnim naslovom : " I mi znamo laganini..."

  01.09.2022, 07:12

  Vesna Beader