Kad smo složili podatke zbrojili smo 1.427 novih metara pa je ovo istraživanje po svojoj učinkovitosti preskočilo ono ranije navedeno bugarsko i postalo drugo u povijesti nakon onoga iz lipnja 2006. kad je u jami boravilo više od 30 speleologa.
Kad smo složili podatke zbrojili smo 1.427 novih metara pa je ovo istraživanje po svojoj učinkovitosti preskočilo ono ranije navedeno bugarsko i postalo drugo u povijesti nakon onoga iz lipnja 2006. kad je u jami boravilo više od 30 speleologa.
Nekako je stvar opće kuture znati koje je i koliko dugačka najdulja špilja u vlastitoj državi. Informacija o više kilometara dugačkom labirintu jamskih kanala pod južnovelebitskim masivom Crnopca se malo pomalo probila u školske udžbenike i svijest stanovništva Lijepe naše. Jamski ulazi zanimljivih imena; Kite Gaćešine, Draženove puhaljke, Muda Labudovih, Oaze i Adele pomalo su se povezali u današnji Jamski sustav Crnopac. Od 2004. kad je pronađen prvi ulaz hrvatski su speleolozi i njihovi gosti iz inozemstva ušli više od tri stotine puta kroz razne ulaze i kroz desetine tisuća sati boravka u sustavu pomalo pronalazili i kartirali kilometre novih kanala. Već je 2007. dosegao prvih deset, a onda 2011. i dvadeset kilometara i postao najduljom hrvatskom špiljom. Četiri godine kasnije premašeno je i 30 km, a 2019. godina je donijela spoj s s jamom Oaza i duljinu od 42 kilometra. Slijedeće godine novi spoj sa jamom Muda Labudova i 52 kilometra duljine čime je sustav posao najduljim i na Balkanskom poluotoku.
Korona je nama Mihovilcima nakon nekoliko akcija širenja donijela prodor u jamu Duša i novih par kilometara špiljskih kanala uz dobru perspektivu sanjanja i spajanja sa glavnim sustavom. Mučili smo se tako prošlu godinu pomalo teško skupljajući metre penjući se bušilicom i pulsevima po vertikalama oko potencijalnog spoja nadajući se kako bi novim spojem prebacili novu kilometarsku dekadu. Unatoč neposrednoj blizini potvrđenoj zvučnim kontaktom udaranja kladivom po stijeni i zvukom bušilica s obje strane spoj još uvijek nije pronađen.
Naši bugarski kolege iz speleološkog kluba Pod Rb su zadnjih nekoliko godina penjali po kaminima na krajnjem jugozapadnom dijelu Jamskog sustava Crnopac i onda, u lipnju prošle godine izbili u horizontalni splet kanala koji je nazvan po našem Marinu Gluševiću koji se grozio da bi se tamo, tako daleko od ulaza moglo pronaći tako nešto (Marinova noćna mora). Ohrabreni spektakularnim otkrićem je u listopadu neposredno pred skup speleologa u Samoboru ušlo njih 13 i u 6 dana kartirali nevjerovatnih 1.406 m novih kanala što je bio drugi najplodniji ulazak od otkrića sustava.
Kad su stigli novi nacrti sa brojnim mjestima potencijalnih nastavaka u otvorenim ravnim kanalima i vertikalama u koje se treba samo spustiti popalile su nam se alarmne lampice. Uz to je došao i njihov dojam da bi tamo trebalo ići više speleologa, da je sve postalo preveliko samo za njih. Ideja da se mukotrpno tehničko penjanje može zamijeniti užitkom špiljarskog otkrivanja novih kanala kao u vrijeme prvih otkrića sustava postala je više nego primamljiva. Samo, kao i uvijek, postoji kvaka. Tamo treba ići na barem sedam dana da bi to bilo isplativo, za nas stare barem dva tamo i dva natrag i barem tri radna u dalekom bespuću. Već smo tada zaključili da bi bilo dobro da u sustav uđe i neka transportna ekipa koja bi nam pomogla dovući gomilu opreme do novog bivka koji bi postavili što dalje u sustavu i što bliže zoni istraživanja.
Prvo smo zapalili Anu Bakšić koja je u svoj rokovnik ubacila lipanjsko Tijelovo i tjedan iza te obećala motiviranje speleološke populacije. Već koji tjedan kasnije Dino nam je potvrdio da je i on ubacio termin u svoj kalendar i da je zainteresiran i Lovel. Sad smo već bili sigurniji da bi to mogla biti nekakva uspješnica.
Aida i ja smo zaključili da bi trebalo pomalo dignuti kondiciju do tad pa smo krenuli u sustav dok se moglo zbog vremena, a onda i u dublje jame po županiji. Zadnji ulazak u Kitu Gaćešinu po postpoplavnom vremenu iznad Gračaca me koštao nekoliko vrućih dexova i mjesec dan teške pauze od speleološkog pojasa uz nadu da će se išijas oporaviti. Kondicija bi trebala pasti ali ćemo ući na friškinu, pa kako bude. Dino je već izrazio zabrinutost kako vodi stare šišmiše na nekakvo kolektivno groblje nalik slonovskima. Prva generalna proba ponovnog oblačenja speleološkog pojasa 15 dana prije velikog ulaska u Vlažnoj i Suhoj Mađarici ponovo na Crnopcu je srećom prošla dobro.
I tako smo se u srijedu pred Tijelovo u večernjim satima okupili u Gračacu. Dino Grozić i Luka Peloza iz SU Estavele, Ana Bakšić, Luka Ivančić, Gorana Perić, Olga Jerković, Mislav Sajko i skoro naturalizirani englez Jonathan Gabris iz SO PDS Velebit, austrijanac Paul Karoshi iz Hohlenbaren, Graz, Joviša Bajić iz SD Ponir Banja Luka (BiH) i nas dvoje (Aida i Teo Barišić) iz SO HPK Sv.Mihovil. Odvukli smo se do nadtrešnice na Vodicama i uz malo ljudikanja uz vatru zanoćili.
Ujutro je slijedilo pakiranje pribora za spavanje, topografsko snimanje, kuhanje, bušilica, fikseva, hrane za desetak dana u transportne vreće i ko zna čega. Na dno smo potrpali meka, nova podatna užeta i sidrišta dobivena od PP Velebit baš za ovu svrhu, a u naše vreće smo utrpali još i dvadesetak aluminijskih sidrišnih kompleta koji su dobiven sredstvima Komisije za speleologiju Hrvatskog planinarskog saveza za izvođenje stalog višegodišnjeg Projekta „Istraživanja hrvatskog krša“. Mi smo svoje vreće spremili još u Šibeniku i izvagali na 18 odnosno 15 kila.
Plan je da nas 12 uđe u jamu i dogega se do Trulog bivka gdje će se ukrcati dodatne vreće za spavanje i Stainberg (bivak) te produžiti kroz Pješčanu oluju do tada najudaljenijeg Imberlanog bivka oko 2 km i 500 m dubine od ulaza. U Pješčanoj oluji kroz koju sam zadnji put prošao prije par godina sam iz opreza skinuo speleološki pojas kao i prilikom prvog prolaska radi jednostavne činjenice da svaki prolazak donosi nešto pijeska na najuži dio prolaza a tu je i kojih desetak kila viška tjelesne težine. Tek mlada špiljarka Olga nam je svima pomagala u prolaženju za koje sam ipak zaključio da se i dalje može proći u pojasu. Nezgodni detalj Pješčane oluje je jako strujanje zraka koje u tom uskom prolazu često zna baciti zrnca pijeska u oči pa večer kasnije slijedi ispiranje vodom i vlažnim maramicama da se izbjegne konjuktivitis koji može biti vrlo neugodan u danima koji slijede. U Imberlani bivak smo izbili relativno rano, oko 18,30 no teški teret nas je odbio od želje za ići kroz slijedeći kilometar špilje. Imberlani bivak je jedno lijepo mjesto – 20 tak metara široki i visoki špiljski kanal ispunjem velikim kamenim četvrtastim blokovima sa odvojenim pijeskom ispunjenim površinama za spavanje. Ispod bivka se nalazi prelijepa dvorana sa sigovinom obrubljenim jezerom i tekućom vodom koja se prelijeva nizbrdo kroz blokove. Tu se malo divimo bugarskoj urednosti u vidu lijepo složenog oružarstva i kuhinje i s malom zastavom poput malog bugarskog veleposlanstva u crnopačkom kršu.
Drugi dan smo krenuli dalje. Relativno lagani detalji u teškom transportu pomalo iscrljuju pa se ipak iza podne dohvaćamo Jaja. Ogromna dvorana promjera i visine preko 60 m uvijek djeluje impozantno. Službeno ju je Marin nazvao po meni (Teova dvorana) obrazlažući da ne treba čekati da netko otegne papke pa da se mora brzo tražiti nešto adekvatno. Ja sam si zadržao pravo da ju nazivam Jajem jer je upravo takvoga oblika. Bio sam tu prvi put kad smo je našli (2013. sa Marinom, M. Blatančićem, G. Rnjakom i F. Kožemeljem) pa onda još dva puta s Aidom i Anom Mijić (2014.) kad smi istraživali nastavak Kanala Svetog Nikole do Ritinog sifona tada na 700m i 2015. sa Aidom i M. Klisović u kanalu ispod Jaja prema bugarskom sifonu. Kasnije smo istraživanje ovog dijela prepustili Mosorašima i Bugarima dok smo se mi više bavili istočnom stranom sustava.
Natrpani na gomili blizu vrha Jaja pronašli smo mjesto na blatnim kosinama koje bi bilo dobro za bivak pa se podijelili u tri ekipe: Luka, Dino i Olga će u prvi upitnik u istočnom produžetku Marinove noćne more potražiti kraći i širi put prema kanalu između Ploče i Obeliska; Joviša i Johnathan će pogledati drugi upitnik od ovoga prema zapadu, a Paul i ja ćemo provjeriti mogućnost izrade bivka više prema istoku, dok će ostali kladivima poravnati površine za spavanje. Krenuli smo u koloni kroz manje vertikalice preko Navlakuše, pa uspon do Jenskih pokoj u kojem smo shvatili da se tu 30-tak metara visinske razlike prolazi kroz užetima neosigurani vertikalni meandar pa zadnjom vertikalom do raskrižja između Marinove i Žoharske noćne more gdje smo postavili novo oružarstvo tik iznad bugarskog. Paul i ja smo pronašli mjesto potencijalnog novog bivka uz slapić svježe vode i zaključili da bi bilo teško organizirati spavanje za veliki broj ljudi pa smo se brzo utješili da je uz transport teških vreća kroz meandar bila dobra ideja da zanoćimo u Jaju. Ipak smo izgradili jedan mali plato za mogući budući jurišni bivak i potom se sjurili natrag do ostatka. Ubrzo se vratila Jovišina ekipa kojima je ispao DistoX (laser za mjerenje) u nisku i usku rupu na početku novog kanala. Vrijednost uređaja nije ništa u usporedbi sa činjenicom da ga nema i koliko vremena treba za nabaviti djelove i konfigurirati ga da radi. Dinova ekipa je donijela najljepšu vijest, da su pronašli prečicu i nacrtali 30-tak metara. Prvi istraženi metri u još transportnom danu su donijeli dobro večernje raspoloženje uz obavezni Pepito punč u vrućoj cedeviti, a Paul je izvadio kućni rum sa 80% alkohola koji se pristojno sljubio s nekim tamnim čajem. Ubrzo smo se svi smijali brdu hrane koje smo izvadili iz vreća.
Ratni plan za treći dan, subota. Naša transportna ekipa; dva Luke, Goga, Olga i Mislav idu natrag na Truli bivak, gdje će spavati i u nedjelju vani. Putem bi trebali sresti Marinu Grandić (SOV) i Lovela Kukuljana (SUE) koji će ući u jamu. Paul i Johnatan idu na Ploču kartirati otvorene horizontalne kanala, Luka i Joviša će krenuti u prvu pa drugu vertikalu na jugu Ploče, a Ana, Aida i ja idemo istraživati kanale oko mjesta gdje smo izviđali za bivak. Prvo crtamo 40-tak metara dugi kosi kanal prema jugu. Na dnu je bijeli pijesak i tu bi se moglo spavati nekoliko speleologa bez puno uređivanja, ali u nizu jer je usko. Drugi kanal je iznad vode i vodi do čiste, isprane dvorane sa više od 50 metara visokom kaminu niz koji pljušti voda, koja kroz uski meandar dolazi blizu novouređenog platoa. Potom se spuštamo u vertikalicu pod ulazom u prvi kanal i ulazimo u mali splet kanala koji se nastavlja novim skokom. Poslije se pokazalo 140 m nacrta u džepu, pa pomalo u povratku opremam Jenski Pokoi ficlecima da povećamo sigurnos prolaska kroz okomite dijelove. Paul donosi 180 m nacrta horizontalnog kanala gdje su mu pri kraju crtanja riknule baterije u DistoX. Dino i Joviša su se prvo spustili u novu vertikalu i pronašli spoj s krajem kanala Oggy i žohari i bugarsko uže u penju do otvora u horizontalnim slojevima koji nisu istražili i crtali. Taj detalj nisu znali pa su podigli uže i ušli u slijedeću vertikalu spustivši se tridesetak metara. Skupljamo se pomalo u bivku i uspoređujemo nacrte. Opet čaj, punč, rum, cedevita. Vodu skupljamo iz osamdesetak metara udaljenog masnog jezera čije se razna podigla do blatnih rubova pa je voda svaki put sve mutnija. Jezero se zve masno jer smo u njemu za niskog vodostaja uočili tragove ulja na površini što je posljedica cirkulacije vode ispod razine Gračačkog polja. Nastojimo piti samo prokuhanu vodu. Paulov Disto se ne može puniti pa ostajemo na dvije crtačke ekipe.
Četvrtog dana Joviša će potišten gubitkom tuđeg Dista s Anom krenuti na kopanje i traganje u blatu. Aida i ja ćemo nastaviti gdje smo stali jučer dok će ostatak na sjevernu stranu vidjeti kako izgleda Obelisk. Nas zaustavlja nova vertikala ali 100 m nacrta je ponovo „v žepu“. Dinova ekipa je „na budalu“ popela prvi dio zida kanala iza Obeliska, onda pronašli uski ulaz u zapadnom zidu kanala i popeli se u fosilni kanal za koji vjeruju da će ih povratno dovesti na vrh penja. Joviša se nakopao i bezuspješno izvaljao ko svinja u blatu i kako voli „baš onako malo hladne vode“ osjetio prve probavne probleme. Ana je u pokušaju traženja okolnog pristupa izgubljenom distu popela tehnički par metara i pronašla novi kosi kanal i prošetala ga u duljini od 150m. Navečer u bivak stižu Marina i Lovel uz tihi mrmor „Gdje je ovo, bog te..“ . Bivak dobiva službeni naziv „Do Jaja“
Peti dan, Ana i Joviša idu natrag dovući užeta ispod Vjeverice i čaj iz Imberlanog za kojeg smo zaključili da bi nam mogao nedostajati. Dino, Paul, Johnatan i Marina će u fosilni nad Obeliskom. Lovel će ispred nas popeti manji penj pa onda u vertikalu gdje smo stali. Lovel brzo penje tih par metara i nalazi bugarske točke. Znam da smo u Labirintu, ali ne točno gdje, crtamo i dalje niz vertikalu. 40 metara niže ponovo bugarska točka „11“. Mislim da bi to mogao biti spoj na Oggy pa raspremamo sve natrag. Trebat će nam uže za sutra. Dinova ekipa je uspjela u namjeri i nacrtala nastavak Obeliska do novih penjeva na kraju novog fosilnog kanala. Usput su vidjeli neki kanal u koji se treba zaljuljati na spoju prema novom bypassu kroz koji se ide natrag. Lovel i ja neovisno jedan od drugog provjeravamo kanal od početka penja u Jenski pokoi i izbijamo na točku „11“. Našli smo novu prečicu za zaobiči Jenski. Možda nismo trebali raspremiti, ali neka, treba još provjeriti kroz Labirint i možda to spojiti direktno na oružarstvo. Ana marljivo kuha i dočekuje ekipe. Sve više osjeća svojih 42 godine speleologije, a Joviša je polumrtav u vreći. Probavne tegobe su se pojačale. Srećom Marina i Lovel su dovukli nešto medicinskog ugljena. U bivku se zbrajamo i vidimo da nam treba još stotinjak metara do prelaska 60 km.
Plan za srijedu je paklen. Dino, Lovel, Marina i Johnatan kupe naše i bugarske špage i opremaju dvije bliske po ocjeni jako duboke vertikale istočno od platoa za bivak, dok ćemo Paul, Aida i ja u kanal koji je pronašla Ana prije dva dana. Idem naprijed preko penja koso dolje lijepim širokim kanalom po dubokom blatu. Lijevo je povratni odvojak do penja a malo naprijed desni odvojak koji vodi do manje vertikale u fosilni meandar na čijem dnu teče manja količina vode. Na križanju ovog kanala se spajaju zračna strujanja iz glavnog kanalu koji vodi prema jugu i tog sporednog stvarajući još jaču zračnu struju. Na dubokom blatu su se gusto formirali koraloidi od bijelo sivog kalcita koji su Anu podsjetili na vulkanski pepeo ali smo se kasnije dogovorili da se kanal nazove Pepeljara jer se stvarno izgleda kao smo u nekakvoj divovskoj pepeljari. Kod male vertikale u fosilni meandar je i manji lako penjivi penj koji bi mogao voditi u prostor iznad. Dalje niz glavni kanal se sa desne strane odvajaju kosi zatvoreni odvojci. Kanal potom sa zapada na istok presjeca aktivni lijepo isprani meandar do kojeg u višem dijelu vodi i zadnji desni odvojak u blatu. Tu opremam kosinu i 10 metarsku vertikalu do dna meandra s plitkim jezerom na sloju koje se ulijeva u uski nastavak. U vrhu ključanice meandra je blago skretanje na zapad i tu preko se preko blata ponovo dolazi do velikog proširenja. Bacam kamenje koje leti nekih 50m. Poslije sam shvatio da se to mjesto nalazi iznad druge vertikale u koju je Dino ušao kod Ploče drugog dana istraživanja. Veliki isprani meandar daje naslutiti da je ovo mjesto nekakav veći kolektor koji se aktivira pri topljenju veće količine snijega. Odmah me podsjeto na Cokijevu priču o Seniorskoj puhaljci koja se nalazi stotinama metara iznad ali ne toliko tlocrtno daleko, u kojoj su čuli jak zvuk vode ali nikako nisu došli do vodenog kanala. U povratku marendajem sa crtačima Paulom i Aidom, pa preopremam Anin penj, dodajem nove ficleke po kosinama i pulsovima dižem sidrište s druge strane prečke. U bivku Ana ponovo nakuhava. Kasno se vraća druga ekipa. Spojili su se na dnu 130-metarskih vertikala i trčeći s astrofolijama štitivši se od kiše nacrtali manji niski kolektor kroz koji nestaje voda. Po nacrtu je to 30-tak metara dalje u stijeni pokraj našeg bivka, a bez spoja. Svi su osjetili probavne tegobe, a najgore je prošao Johnatan koji je još i povratio u vertikali. Ana djeluje zabrinuto da bi nas moglo više popadati u isto vrijeme. Svaka ekipa je dovukla po 280 metara nacrta pa smo debelo prešli 60 kilometara.
Dan sedmi. Ana i Joviša će lagano u mukama prema natrag pa makar do Imberlanog. Marina i Lovel će raspremiti zadnje dijelove vertikala od jučer pa onda prema Trulom bivku. Dino i Paul će pogledati onaj kanal što se treba zanjihati pa ići ponovo pokušati kopati disto. Aida će odmarati i kuhati u bivku a ja ću pokušati dočekati Johnatana pa možda opremiti bypass. Kroz bivak ponovo prolaze Marina i Lovel i odlaze. Otišao sam po vodu. Sad već moramo pustiti da odleži u loncu pa preliti i odvojiti i baciti donji dio sa finim silikatom. Johnathan spava cijeli dan i sad sam od Marine doznao za sinoćno povraćanje pa odustajem od samostalnog odlaska jer bi se našao sam u dijelu jame gdje Dino neće proći. Odmor i meni godi, prvo poslijepodnevno spavanje u jami. Oni se vraćaju iza 23,00 sata. Nacrtali su 100-tinjak novih metara, a Dino je obukao najlon vreću za smeće, legao u blato dok ga je Paul držao na Sv. Bernardu i uz upiranje u suprotnu stranu jedva čupao iz blatne kosine. Disto ostaje tamo negdje. Nisu ga niti vidjeli.
U četvrtak dovršavamo zadnje zalihe brzo pokvarljive hrane. Iako je izledala nestvarno velika, hrpa hrane je nestala. Dino oblači „izlazne čarape“. To su one u kojima se spavalo i sad više nema razloga za štednju. Aida i ja krećemo naprijed. U Imberlanom nalazimo Aninu poruku da su tu prespavali i hrpu smeća što nisu uspijeli ponijeti. Zaključujemo da još nemamo problema sa probavom i idemo dalje. U Nebozemlju još smeća u vrečici i sad nam transportne počinje ličiti na onu ulaznu. Stiže nas ostatak i pušta uz Vjevericu. U Trulome nalazimo Anu i Jovišu koji su skuhali novi čaj i dogovaramo se s njima da ćemo skupa prespavati u bivku ispod Grlića. Marina i Lovel su prošli na putu vani. Napuštamo ih i tamo prema kraju sve više cvilim oko vreće. Ipak u bivku olakšanje. Vadimo smeće da ne smrdi. Uskoro stižu i ostali. Dino, Johnatan i Paul će vani, željni spavanja u čistom,a mi sutra penzionerski kad se dignemo, pa ćemo svi srušiti vlastite rekorde u količini boravka u špilji.
Dan deveti. Ekipa od sinoć je ispraznila svoje vreće za spavanje u Trulom bivku pa im se pojavilo mjesta za smeće. Moja transportna sa bušilicom, priborom za crtanje dijelom tehničke opreme i osobnim stvarima je ponovo napokon ugodna i oko podne smo svi vani. Spuštamo se do Dijane, klopamo, pozdravljamo. Ana, Paul i Joviša bi možda do nas do Šibenika ali Joviša bi se što prije dočepao doktora u Banja Luci, tako da samo Dino ide s nama. Do kraja dana smo se oprali, isprali opremu i Dino i ja slijedećeg dana vratili na Seminar o komunikaciji u speleospašavanju HGSS za koji smo dobili ključeve od Centra izvrsnosti Cerovačkih špilja, a to je već neka druga priča. Aida je izostala jer ju je stigla temperatura i probava pa smo počeli razmišljati da možda voda nije uzrok nego kakva viroza.
Kad smo složili podatke zbrojili smo 1.427 novih metara pa je ovo istraživanje po svojoj učinkovitosti preskočilo ono ranije navedeno bugarsko i postalo drugo u povijesti nakon onoga iz lipnja 2006. kad je u jami boravilo više od 30 speleologa.
P.S.
Sedam dana kasnije za vikend su Jamski sustav Crnopac kroz jamu Muda Labudova ušli speleolozi SO HPD Željezničar i kartirali novih 105m tako da je ukupna duljina sustava danas 60.642m.
Tijekom slijedećeg tjedna i vikenda u Jamski sustav Crnopac je ušlo 52 speleospašavatelja, među kojima i sudionici ranije navedenih istraživanja, iz 7 speleospasilačkih službi 4 države tijekom provođenja Međunarodne speleospašavateljske radionice i Državne i Međunarodne vježbe speleospašavanja kojom prilikom su nosila sa unesrećenom osobom izvučena sa 500 m dubine i oko 2 kilometra od ulaza što je najveća dubina i udaljenost od ulaza u povijesti stvarnih akcija i vježbi speleospašavanja u Hrvatskoj.
Pritom je u sedam sati kopanja, širenja prilaza i izvlačenja materijala proširen prolaz Pješčana oluja što će biti od koristi za organizaciju daljnjih istraživanja i priprema za možebitnu stvarnu akciju speleospašavanja u najdaljim dijelovima sustava.
Korisni linkovi Tko želi znati više - klik
Jamski sustav Crnopac :: HPK Sv. Mihovil, Šibenik (sv-mihovil.hr)
Nakon 72 sata, svi timovi spašavatelja uspješno izašli iz jame! - HGSS
13.07.2023, 13:52
Teo & Aida Barišić
