The Dnevnik 15. OPŠ - 2024.

Dnevnik školaraca 15. Opće planinarske škole 2024. godine od 3. travnja do 19. svibnja 2024. – voditeljica Rita Vuković

TJEDAN VI.

PISAK – BILE STINE – KOZJI RAT – ŠATARICE – PISAK  - 11. 05. 2024.

Tekst: Matea Junaković

Patnje mlade Matee

Priča o Patnjama mlade Matee je započela 07. travnja 2024. na Orlovači, ali vrhunac je zasigurno bio ovaj izlet koji slobodno mogu nazvati Put života iako je isti bio zadnja stanica naše subotnje pustolovine.

Negdje između Omiške Dinare i Biokova mala skupina Mihovilaca (10 školaraca + vodičica Tina + učiteljica Rita + metla Mošo i ostatak) svoj put života, ironično, započinju i završavaju na groblju u malom mjestu Pisak. No to nas nije pokolebalo te veseli uzimamo ruksake i štapove te krećemo.

Nakon prvih markacija i smjernica započinje naš život, ali odmah nailazimo na prepreke, jer najveća bol koju čovjek osjeti je prvi udah pri rođenju. Ne znam je li to istina i je li medicinsko dokazano, ali vjerovat ću Moši. Uspon je iznimno strm i nekima zahtjevan, ali ja se nekako držim uz Ritu i Martinu. Negdje do puberteta se mučimo i penjemo uz pogled na jug. Kao pravi tinejdžeri do prve pauze stalno žugamo i odmaramo kraj svakog stabla u hladu uz usputno razmišljanje “ma što je meni ovo trebalo  u životu”. 

Napokon dolazimo do odmarališta Pas gdje dolazimo sebi i čekamo ostatak ekipe. Pomislim, bit će sad lakše, ipak ulazimo u dvadesete. Iako je uspon lakši, sunce je nemilo, zato uvijek koristite SPF (i to ne kremu, nego FLUID). Sljedeća smjernica pokazuje da ćemo na Kozjaku biti za sat ipo, pomislim super, taman da uživam u tridesetima, u najljepšem dijelu života. Lagano silazimo, pa se opet penjemo i tako u par navrata ili kako Rita kaže ‘’sve što pada i diže se’’. Dolazimo na račvanje i jedan dio ekipe odlazi ručati na Kozjak, dok drugi dio s Tinom odlazi na Kozji rat. Slijedi pauza za ručak s predivnim pogledom. Mir i tišinu prekidaju glasovi iz Motorole ‘’mi smo momci najjači u selu, to se znade;  oj ćaća, ćaća nožinu mi dade, pršuta da izrižen na debele komade’’. Vjerujući  da nas Vojko i Mošo čekaju s pršutom kupimo stvari te odlazimo kod ostatka ekipe, ali ostajemo razočarani jer pršuta nema. Na Kozjaku slijedi grupna fotografija i pripreme za nastavak izleta. Došle su na red četrdesete i priprema za Put života (pravi Put života, staza) koja teče jednostavno i brzo. Sljedeću pauzu radimo kod billboard tj. vrh Šatorica s definitivno najljepšim pogledom na Biokovo. Dok ležim i uživam čujem Ritin glas „diži se, idemo ća pit pivu”. Teška srca se dižem i nastavljam put poprijeko stazom kojoj ime ne znam i koja se pokazala kobnom za mene, ali ne mojom krivicom. U pedesetima trebamo paziti koljena jer dolazimo do velike nizbrdice, prvo kamen nad kamenom, a potom ulazimo u šumu gdje jedan iza drugog idemo uskom, skliskom, zavojitom i zemljanom stazom.

Nakon možda 10 minuta hoda na putu nailazimo na slomljeno stablo i sljedeće što se čulo jest moje deranje  nemoj, „nemoj, stani, ne bacaj” i jauk. Pokušavam otvoriti oko, ali ne ide tj. ne vidim na lijevo oko i onda kreće panika u mojoj glavi. Pomislim „gotovo je, zbog planinarenja ću ostati slijepa na jedno oko, jel moguće da se meni ovo događa”. Nakon par minuta ili 10-ak minuta, ne znam, dolazi Rita koja skuži da mi je uz oko i dlan natekao i potom slijedi prva pomoć koju su Tina i Rita fino i profi odradile. U pozadini čujem hgss i hitna i pomislim „koji vrag će mi to” i odmah dolazim sebi. Nakon prisilne pauze nastavljam put tj. slalom, poput Janice s jednim štapom, ali i s jednim okom. Na začelju društvo mi prave Rita i Martina koje mi svojim humorom još veću bol nanose. Napokon dolazimo na Stazu života, ulazimo u šezdesete i pripremu za penziju i samo uživamo u laganoj šetnji. Pogled na more i planinu liječi sve, pa tako i mene (+ pivo koje me čeka u birtiji).

Zaključak  izleta: kontaktna leća pomaže kod ozljede oka,  treba ponoviti prvu pomoć (zavoj oka pomoću trokutaste marame, učila sam vas na Promini) u slučaju da je medicinski djelatnik ozlijeđen, prije bacanja stabla provjeriti je li Matea iza vas!

Mnogi su ovu stazu poistovjetili s pričama o životu, uspjehu, trudu, radu ali i pogreškama, dizanjima i padanjima. Nadam se da je i vas nečemu naučila. Budući da ja nisam neka pjesnička duša, jednostavno rečeno PUT ŽIVOTA JE ZAJEBAN KAO I SAM ŽIVOT.

__________________________________________

TJEDAN V. drugi dan

Penjalište u kanjonu Čikole – 05. 05. 2024.

Tekst: Mira Vudrag Kulić

U nedjelju oko 9.00 sati, članovi 15. OPŠ HPK Sveti Mihovil Šibenik okupili su se na parkiralištu Zipline Čikola. Među sobom smo podijelili opremu koju su za nas pripremili Antonia i Leonardo i krenuli se spuštati prema penjalištu smještenom u samom kanjonu rijeke Čikole - Osoje. Nakon nekih 15 minuta hoda došli smo na odredište.

Dolje su nas čekali naši instruktori (7), koji su sve već pripremili i osigurali za nas školarce. Nakon što smo ugledali veliku stijenu na koju se moramo popeti, većina nas je vjerojatno pomislila… „Što je meni ovo trebalo?“ Nakon kraćeg odmora, razgledavanja i smirivanja straha, voditeljica Rita krenula je s odabirom prvih kandidata za penjanje. Prvi su bili oni koji su se dobrovoljno javili i probili led. Ostatak ekipe voditeljica Rita podijelila je u skupine.

Postavljena su četiri penjačka smjera, dakle, po četiri školarca se penju, oblaču penjačice, upoznaju se s instruktorom, provjerava se oprema, stavlja kaciga, slušaju se zadnje pripreme i upozorenja kada vikati španaj ili puštaj. Dok su se prvi članovi naše ekipe penjali, gledajući ih i sami smo se počeli premišljati hoćemo li odustati ili ne.

Međutim, proradila je znatiželja, želja testiranja granica do kud možemo ići i nadjačala sve naše strahove. Na kraju smo se svi uspjeli popeti i sigurno spustiti. Za sigurno penjanje, kao i lagano i sigurno spuštanje, zaslužni su naši instruktori koji su nas osiguravali. Bez povjerenja u njih i volje da svladamo strah, bilo od visine ili nepovjerenja prema instruktoru ili užetu, teško da bi se bilo tko od nas popeo, a kamoli spustio. 

Poslije penjanja, svladali smo i sami napravili „hlače“ od užeta, stavili karabiner i uz pomoć Filipa i Antonije spustili se niz travnatu padinu. Nakon odrađenog penjanja nastavili smo put prema Šibeniku i naše nedjeljno druženje završili u PUB-u 022.

Zaključak nedjeljnog izleta je da je vrijedilo upustiti se u avanturu penjanja!

p.s. voditeljica Rita nas je pohvalila da smo bili odlični 😉! I da kad je sve prošlo i kad smo popeli nekih 17-20 metara saznali smo da je cilj bio da svatko sjedne u pojas i napravi barem metar na stijeni. E da smo to znali ranije …  

____________________________

TJEDAN V. prvi dan

Poštak i Cerovačke špilje 04. 05. 2024

Tekst: Andrija Kulušić

Nakon dužeg izbivanja iz 15. Opće planinarske škole radi zdravstenih tegoba, napokon i meni zasja sunce, upornim vježbanjem otklonim tegobe rekao bi do 80%, te se odlučim otići na izlet sa školom u subotu 04.05. na vrh Poštak, koji se nalazi između završetka Velebita i početka Dinare, te posjetiti Cerovačke špilje koje su smještene u južnom dijelu parka prirode Velebit.

Dogovor je bio ujutro u 6:25 krenuti sa Šubićevca, popiti kavu u Kistanjima, pa u 7:55 krenuti put Otrića odakle krećemo prema Poštaku.Kako sam iz Murtera, preskočio sam Šubićevac jer mi nije ''na ruku'', te u 06:10 nadobudno krećem prema Kistanjima.

Malo prije 7 dolazim u Kistanje, parkiram, gledam ima li još ranoranioca iz škole, vidim nema, došao sam prvi, tražim kafić koji radi da uzmem drugu jutarnju dozu kofeina, ''poljubim'' vrata od dva kafića ali zato u kafiću '' Tonka'' ugledam upaljena svjetla, ulazim i naručujem kavu.

Nakon što sam prolistao sve novine, kažem ja sebi, možda bi bilo pametno još jedanput provjeriti gdje se nalazi lokacija Otrić, odakle trebamo krenuti za Poštak, da ne bi poslije bilo i ovo i ono, nisam znao. U moru poruka na WhatsApp grupi za nas školarce, vidim sliku sa Google Maps-a ispod koje je voditeljica Rita napisala ''ovo je parking'', hmm, gledam lokaciju Otrić na satelitskoj snimci, vidim željezničku stanicu, ali nigdje ne vidim taj parking. Možda je koji kilometar gore ili dolje, pomislih, te upišem u Google Maps lokaciju ''Šibenik Outdoor Adventure'' jer sam je vidio na slici u grupi i gle čuda, nađem taj parking. To je ta lokacija odakle trebamo krenuti. Ma mislim se, pusti lokaciju i navigaciju, ovako i onako krećemo svi zajedno pa ću jednostavno pratiti neki od auta do Otrića.

Oko 7:30 počeli su pristizati i drugi školarci koji sjedaju na kavu u najbliži kafić nasuprot parkinga. Na WhatsApp grupu stiže poruka da krećemo za Otrić u 08:15, dovršim kavu te se priključujem grupi. Bliži se vrijeme polaska, ispija se zadnji gutljaj kave, ekipa ustaje te se lagano kreće prema autima. Na parkingu upoznam vodiče/instruktore Momira Karabuvu Mošu te Emila Lemca. Zanemarim razumnu i logičnu ideju da jednostavno pratim neki od auta školaraca do Otrića, sjedam u auto te upisujem u navigaciju lokaciju ''Šibenik Outdoor adventure'', kaže navigacija 40 minuta vožnje, te krećem.

U vožnji uživam uz pogled na jezero Brljan (ili ti Čorića jezero) koje se nalazi u kanjonu Krke, u području na kojem su se u blizini 'natiskali' Burnum (rimski vojni logor) te slapovi Manojlovac, Rošnjak i Miljacka, dok me dva auta iz škole vjerno prate. Nakon nekog vremena pogledam na retrovizor i vidim, nema auta iz škole iza mene, hmm, možda sam vozio malo brže pa sam ih ostavio, no dobro, idemo dalje, baš lijepi dan, raspoloženje mi je 10/10.

Veli mi navigacija, nakon 400 metara skrenite uljevo, odredište se nalazi na lijevoj strani. Prilazim ja parkingu, vidim aute ali ne vidim ljude. Znao sam da nešto nije u redu, tj. da sam došao na krivu lokaciju! Parkiram, oko mene auti sa njemačkim i talijanskim registracijama, panično pišem na grupu '' Šibenik outdoor adventure, jeli to lokacija? Ja sam tu, al nema nikog'', na što mi Martina odgovara ''Ufff, to je lokacija za sutra''. Hvatam se za glavu i mislim se ajme, baš me neće ovo planinarenje! Raspoloženje mi sa 10/10 instant pada na 5/10, ako ne i niže. Zovem voditeljicu Ritu, ispričavam se, kažem joj idite vi, ne trebate me čekati, ja ću si skratiti vrijeme negdje, pa ću vam se pridružiti u posjeti Cerovačkim špiljama na što mi ona odgovara veselim glasom ma nema problema, kreni ti, mi ćemo te pričekati. Ajde super, pomislim, upišem ovaj put točnu lokaciju, gledam treba mi 55 min, ako dam gasa biti ću tamo za 45 min. Ajde, ako me pukne da se penjem po stijenama, bar znam kako doći do penjališta Čikola, koje broji oko 350 smjerova, što ga po broju sportsko penjačkih smjerova čini najvećim penjalištem u Hrvatskoj.

U ''Need for speed'' stilu krenem prema Otriću, na pola puta me zove voditeljica Rita da me pita gde sam, kažem joj još pola sata do cilja na što ona odgovara da je ekipa već lagano krenula, ali da nema problema, da je staza lagana, te kad dođem do lokacije, da joj se javim pa će mi dati upute gdje da krenem. Mislim se, hmm, ne poznam ovaj kraj, a ni snalaženje u prirodi i orijentacija mi nije baš jača strana, valjda neću zalutati u Bosnu kako me krenulo! No dobro, malo avanture nikom ne škodi. Raspoloženje se diglo na 9/10.

Nakon nekih dva i po sata vožnje ( Murter – Kistanje 50 minuta, Kistanje – penjalište Čikola 45 min, penjalište Čikola – željeznička postaja Otrić 50 min) napokon dolazim na točnu lokaciju. Parkiram, izlazim iz auta, pljusne me jako hladan vjetar, temperatura puno niža nego u Kistanjima te oblačno, a ispred mene postapokaliptični prizor stare željezničke stanice. Zovem voditeljicu kamo sad, ona me lijepo uputi, nađi prvu markaciju, onda ispod tunela i samo slijedi daljne markacije, mi te vidimo i pričekat ćemo te.

Trebalo mi je malo vremena da nađem prvu markaciju, ali od pronalaska prve, sve je išlo glatko. Pređem željezničku prugu, te ugledam drugu markaciju i poslije toga svakih 50 metara nova markacija, markacija staze je odlična tako da i potpunom početniku ne bi trebao biti problem za odraditi je. Također sam i uključio aplikaciju na mobitelu Strava, koju inače koristim za brojanje koraka te bilježenje rute, a i na njoj je cijela staza ucrtana, tako da su mi sve nedoumice oko mog samostalnog planinarenja po meni nepoznatoj stazi i kraju nestale. Staza je duga oko 5 km, nagib joj 18%, tako da nije ni kondicijski zahtjevna.

Hodam ja bržim tempom te nakon nekog vremena ukaže mi se vrh Poštak, jedan od vrhova Ličke plješevice (što u biti nije bio vrh Poštak, poslije ću naučiti). Lička Plješivica je izdvojeni planinski lanac u dužini 100 km (najduži poslije Velebita). Pruža se u smjeru sjeverozapad-jugoistok od Plitvičkih jezera do Zrmanje i dijeli Liku od Pounja. Većina njene površine prekrivena je gustom šumom. Najznačajniji vrhovi Ličke Plješivice nalaze se na početku i kraju planinskog lanca: Ozeblin 1657 m, Gola Plješivica 1646 m, Kremen 1591 m, te Poštak 1425m, cilj današnjeg uspona. Ime je navodno dobio po tome što se u njegovom podnožju vršila razmjena pošte između Austro-Ugarskog i Turskog carstva. Na starim kartama je prisutan i naziv Kečina kosa.

Taman da ću iz šale napisati na grupu '' Ekipa, došao sam na neko mjesto, piše granični prijelaz BIH'', u daljini doziva ''Andrijaaa''. Brižna voditeljica Rita me čekala, iako je staza nezahtjevna, nije mogla ostaviti jednog neiskusnog školarca samog iza. Nakon kratke pauze uz čakulu uputismo se dalje. Što smo se uspinjali sve više i više, sve jače je puhao hladan vjetar, bilo bi lijepo da sam ponio i kapu sa sobom, Rita mi je rekla da je njoj jedna iskusnija planinarka rekla, preko zime od opreme nosite što hoćete, a preko ljeta nosite zimsku opremu. Ima smisla.

Nakon nekog vremena pješačenja te uživanja u pogledu na prostrane travnjake, na nekih 1100 m, gdje nas je čekala školarka Martina, stižemo do zavjetrine i  po meni najljepše lokacije cijelog izleta, podnožja planine gdje se nalaze neobične kamene skulpture ili monoliti, među kojima je najzanimljivija glava svemirca tzv. Marsovac, na kojoj se jasno ocrtavaju lice, oči i vrat. Lokacija je stvarno prekrasna, priroda je nevjerovatna, kombinacija zelene livade i monolita je čudesna .''Geolozi objašnjavaju da je kamenje nastalo eolskom erozijom kada je bura brusila kamen i odnosila zrna dolomitnog pijeska, a najtvrđi dijelovi stijene su ostali", stoji na stranicama Hrvatskog planinarskog saveza. Nažalost, vrat Marsovca je svake godine sve tanji i tanji, kaže mi Rita, tako da će vjerovatno nekad u budućnosti Marsovac ostati potpuno bez vrata.

Nakon obaveznog ''fotosessiona'' sa Marsovcem, zaključimo da nema smisla nastaviti prema vrhu, jer teško da ćemo sustići ostale školarce, a i ako bi ih sustigli, bilo bi na ''knap'', tako da smo odlučili za šetnju po podnožju planine i obilasku ostalih kamenih skulptura. Za par tjedana će ponovo biti izlet na Poštak, kako mi je rekla voditeljica, pa ću onda doći i do vrha, lokaciju polaska tad sigurno neću promašiti.

Nakon nekih 45 minuta, sa vrha se spuštaju ostali školarci, radi se pauza za odmor i ručak, nakon koje nam je vodič Momir Karabuva Mošo održao zanimljivo i poučno predavanje o orijentaciji u planini pomoću karte i kompasa. Odmorni, siti i naučeni, krećemo nazad prema željzničkoj postaji Otrić, odakle trebamo krenuti prema Cerovačkim špiljama, lokaciji koju nikad prije nisam posjetio i jedva sam ih čekao vidjeti.

Oko 15:30 dolazimo do parkinga i centra izvrsnosti Cerovačkih špilja, gdje nas dočekao službni vodič parka prirode Velebit, odakle se kreće prema špiljama. Rečeno nam je da do špilja treba oko 20 min hodanja, međutim, ispostavilo se da se radi o ''usponu'' do Cerovačkih, do kojih vodi strmovita staza kroz šumu i mnogo stepenica. Mokri ''ka voda'' stižemo do ulaza Donje špilje, koja se nalazi na 624 m/nm. Postoji i Gornja špilja, do koje treba još destak minuta stepenica i nalazi se na 671 m/nm.

Tokom obilaska Donje špilje, vodič nam je otkrio puno zanimljivih informacija o špiljama. Cerovačke špilje najveći su špiljski kompleks u Hrvatskoj te su otkrivene prilikom izgradnje Ličke pruge 1913. godine, a otkrio ih je graditelj pruge Nikola Turkalj. Ime su dobile po željezničkoj postaji Cerovac. Kao geomorfološki spomenik prirode zaštićene su 1961. godine. Ove su špilje jedno od najvećih nalazišta špiljskog medvjeda u Hrvatskoj, a pronađene su i fosilne ljudske kosti i brončana sjekira. Ta ljudska kost pripadala je tzv. lovcu na špiljske medvjede iz gornjega pleistocena koji je tu živio prije otprilike dvadeset tisuća godina. Špilja je ispunjena brojnim sigastim tvorevinama poput stalaktita, stalagmita, stupova, zavjesa, saljeva, kaskada, pizolita (špiljskih bisera), ali i neobičnim i rijetkim, ekscentričnim speleothemima. Za 1 milimetar sigastih tvorevina potrebno je 30 do 100 godina! Dužina turističke staze je 725 m, na kraju koje će se u bliskoj budućnosti nalaziti akvarij sa čovječjom ribicom, kako nam je rekao vodič. Obilazak špilje je trajao nekih 50 minuta, na kojeg smo se uputili nazad do parkinga. Tu smo se kratko odmorili, nakon kojeg slijedi polazak prema finalnoj destinaciji, buffetu ''Kod Pere'', gdje smo imali zakazanu večeru.

Buffet ''Kod Pere'' je čuvena gostionica na putu Knin - Kistanje u selu Radučić, koja je, osim što nudi tradicionalna jela tog kraja, janjetinu i prasetinu ispod peke, poznata i po vrhunskim lignjama! Nakon obilne te ukusne večere i ugodnog druženja, umorni i siti, uputili smo se prema doma.

Fantasičan dan i izlet!

______________________________________

TJEDAN IV.

Promina 27. - 28. 04. 2024. 

Tekst: Jason Milutin

Dan 1.

Nas petero zbog opravdano neopravdanih razloga krećemo na izlet tek u 13h šta će se pokazati tek sutradan i ne baš dobrom idejom jer smo zanemarili da imamo pravednu ali strogu učiteljicu koja nam to neće oprostiti tek tako.
Naše vridne i vridni kolegice i kolege su već odradili uspon od Lišnjaka do vrha Promine koji je na 1148mnv (vrh Čavnovka)
Nakon kratkog odmora kreće se sa uvježbavanjem čvorova te nakon vježbe većina odlazi viditi nekakvu malu špilju ili kako bi prijatelji speolozi rekli objekt a ja sam osta podignuti natkriveni šator u kojem ću noćiti a ostale kolege će spavati u samom domu.
Ubrzo pada noći i kreće svima drago 'iće&piće' do i ne tako kasnih sati  a šta se kasnije događalo u domu tamo će i ostat jer ipak smo mi školarci i ovo nam je ko ekzkurzija😃
 
Dan 2.
Dok spavam u najlipšem smještaju na svitu a to je šator dolazu me buditi Martina i Klo da moramo ići jer smo po 'kazni' dobili da odradimo uspon sa ekipom koja dolazi u nedjelju i već nas čekaju tako da doslovno 'upadamo' u auto i spuštamo se prema njima.
Nakon 1h jutarnje tjelovježbe dolazimo do doma di su već u tijeku predavanja i vježbe prve pomoći.
Nakon prve pomoći učimo kako napraviti sebi zaklon i 'krov nad glavom' doslovno sa jednom ceradom (malo konopa) koju svi doma imamo (ako nemamo ima u Pevex-a) i tako prenoćimo na planini (bivakiramo).
Sa svim tim znanjem odlazimo spremati stvari i propuštamo se u ruke grill majstora i onih koji će to tek postati nakon čega završava naš prvi dvodnevni izlet.
 
U dva dana smo ko pravi školarci naučili puno o stvarima koje nam mogu 'glavu' spasiti na planini a i naučiti da sa učiteljicom nema 'cile mile' jer ako zafrkavaš dobiješ za nagradu pisati i ovaj tekst😃.

_____________________________________________________

TJEDAN III.

VISIBABA - PRIKINUTO BRDO - BUDAKOVO BRDO - 21. 04. 2024. 

Tekst: Andrea Nakić

U nedjeljno jutro u 6:30h, velika grupa školaraca i ostalih Mihovilaca se sastaje na Šubićevcu, odakle kreće prema Gospiću. Izlet vodi Marica Berić, a tu je i nekoliko ostalih vodiča i dugogodišnjih, iskusnih planinara. 

Vozeći se autoputom iz daljine gledamo u Velebitske vrhove prekrivene snijegom koji je pao noć prije. Hoće li ga biti na našoj ruti? Već iz auta osjećamo udare bude koja je sve jača kako se približavamo planini, mislimo se kako će nam biti kad se budemo penjali gore.

 

Oko 8 stižemo u Gospić, okupljamo se u pizzeriji Tomislav i pijemo kavu nakon koje kolona šibenskih auta kreće put Dabarske Kose, polazišne točke ovog izleta. Prolazimo kraj hostela Čelina, penjemo se cestom dalje, u jednom trenutku nam se otvara pogled prema moru i otocima. Bura je razbistrila zrak i ne znam koja mi je boja ljepša, boja mora, neba ili najdraža mi zelena. 

 

Aute ostavljamo na Dabarskoj Kosi, koja je na 931 mnv. Oblačimo gojzerice, navlačimo duple jakete, rukavice, prekrivamo lice i štitimo uši jer znamo što nas čeka. Staza prema vrhu Visibaba je lagana i prohodna, sa strmijim usponom do vrha, koji je na 1161 mnv. Pred sam vrh nailazimo na mrvicu snijega, dovoljnu za napraviti jednog malog travanjskog snješka ⛄. U zavjetrini radimo kratku pauzu, tko nije marendao brzinski to obavlja sada. 

 

Krećemo dalje, preko Prikinutog brda (1265 mnv) prema Budakovom brdu. Dok šetamo travnatim grebenom bura nas šiba i zanosi. Jedna podloga za sjedenje leti, nečija rukavica ili kapa isto... Ne znam koliko su jaki bili udari vjetra, ali hodajući tako na pamet mi pada Edi Škovrlj i njegove poznate reportaže i borbe s burom pod Velebitom. Poslije dolazimo u zavjetrinu, lagano se približavamo vrhu. Na ovoj etapi staze, podno Budakovog brda, većina nas je prvi put uživo vidjela velebitsku degeniju, našu najpoznatiju endemsku biljku koja je nađena na samo tri mjesta na Velebitu. 

 

Na vrhu Budakovog brda (1318 mnv) radimo veću pauzu za ručak, no ne zadržavamo se previše dugo da se ne ohladimo. Još malo divljenja kristalno čistom zraku i paleti plavih, tirkiznih i zelenih boja, vedrini i jasnoći u odnosu na jučerašnje sivilo. Mi školarci žurimo na poziv vodičice radi brzinskog fotografiranja, pa skupljamo stvari i nastavljamo dalje, put planinarskog skloništa Skorpovac.

 

Spuštamo se lagano kroz bukovu šumu, zaklonjeni od vjetra. Na Skropovac dolazimo svi osim jedne školarke i dva vodiča, oni su javili da će malo kasniti. Sklonište je na 958 mnv, ima kuhinju s plinskim štednjakom, nešto pribora za jelo i vode u bocama, ima wc i ležajeve za desetak ljudi. Ovdje pijemo kavu i odmaramo, neki u skloništu neki ispred njega. Sa zamkama vježbamo uzlove - lađarac, polulađarac, osmice - i obične i upletene i duple, a iskusni planinari i oni sa speleološkim iskustvom nam demonstriraju praktičnu primjenu istih pri spuštanju niz stijenu.

 

Vrijeme je za polazak dalje. Laganom šetnjom kroz bukovu šumu i mekanu mahovinu, dolazimo do table Parka prirode Velebit s porukom napisanom na poleđini kutije od cigareta. “Mihovilci ! ! ! Čekamo vas u Gospiću u Tomislava”, u potpisu je onih troje koji nisu stigli na Skorpovac. Kutija cigareta je zaljepljena duct tapeom, a nama svima za primiti na znanje da uvijek sa sobom imamo nešto s čim možemo pisati, nešto na čemu možemo pisati i nešto s čim možemo to pričvrstiti - signala gore uglavnom nema a i motorole mogu zakazati.

 

Zadnjom etapom Premužićeve staze idemo prema autima. Staza je kamenita, ravna, prohodna; nema vjetra, mirno je. Pogled puca prema moru, otocima i suncu koje ulazi u zlatni sat. Pred sam kraj izleta, nedaleko od parkiranih auta, nailazimo na krdo prekrasnih konja koji nam strpljivo poziraju dok ih svi ne slikamo. 

 

Od bure zarumenjenih obraza izlet završavamo na pivi i pizzi u Tomislavu, častimo se ugljikohidratima i mastima pa se oko 22h (a dobar dio grupe i kasnije) nakon savršeno provedenog dana vraćamo svojim kućama. 

 

Za kraj, Cocina aplikacija kaže da smo prohodali 16,63 km u 6:12h te da nam je ukupni uspon bio 745 m. A ako nekog zanima koliko je kalorija otprilike mogao izgubiti - u aplikaciji piše 2136.

________________________________________________

TJEDAN II.

Crni i Bili Sinokos, Velebit – 14. 04. 2024. (kratki videozapis)

Tekst: Goran Čolović

Kamp Vrata Velebita smjestio se izmeðu nacionalnih parkova Sjeverni Velebit i Paklenica. Upravo od njegovog ulaza u selu Ljubotić je planiran nas polazak prema Crnom i Bilom Sinokosu. U osam sati usljedilo je prebrojavanje i polazak na naš drugi izlet s našom vodičicom Marinom i njenom izvidnicom Svjetlanom na čelu. 

Samo nekoliko minuta nakon pokreta svi polako shvaćamo da nas čeka ljetni vrući dan iako je tek travanj i proljeće je. Usljedio je kraći uspon i dolazak do Mirila*. Tu uzimamo kratku pazu i dok nam Marina i Svjetlana objašnjavaju što su zapravo Mirila neki koriste predah za vodu, čokoladicu ili zalogaj voća. 

Nakon osvježenja i s naučenom lekcijom o Mirilima krećemo dalje prema našim odredištima. Brzo nakon Mirila nema više markacija te u stopu slijedimo našu vodičicu Marinu koja ovaj teren poznaje kao svoj džep. Uz već jaku izloženost suncu i uz nekoliko kraćih zaustavljanja za predah, preko par oštrijih uspona izbijamo na Crni Sinokos. 

Crni Sinokos je tipičan južnovelebitski dolac smješten izmeðu Stapa i Bilog Sinokosa. Na padini u podnožju okomite litice nalazi se obnovljena kuća i velika čatrnja odakle se kuća napaja vodom. Ovdje uzimamo dugu pauzu za odmor, ručak te učenje novih i ponavljanje uzlova koje smo već naučili. U svemu tome nam pomažu i iskusni planinari, članovi HPK. Sveti Mihovil koji nas ujedno i prate i paze na nas cjelim putem.

Trećina puta, ona najzhtjevnija je iza nas te pred nama nema više dugih uspona. 

Nakon kvalitetnog odmora krećemo prema Bilom Sinokosu. Na samom početku nas čeka kraći i blaži uspon nakon kojeg je usljedila rekli bismo ugodna šetnja od nekih sat vremena. Pred nama se otvorio pogled prema Bilom Sinokosu  koji je zaista čaroban. No da bismo došli do Bilog Sinokosa morali smo se spustit niz padinu na kojoj je sipar pa smo morali biti iznimnio oprezni da se neko ne poklizne. Dolaskom na Bili Sinokos srećemo Jaku, čovjeka koji tu trenutno obitava sa svojim blagom, ovcama konjima… i koji nas odmah nudi kavom. 

Sam Bili Sinokos je jedna od najvećih udolina na južnom Velebitu. Dvije trećine puta su iza nas te se i ovdje odlučujemo za malo podulji odmor bez obaveza uz čisto uživanje, izležavanje i upijanje energije Velebita. 

Odmorni ali ipak umorni krećemo na posljednju dionicu našeg izleta. Čeka nas šetnja od oko 2 sata širokom stazom koja se vidi da je ljudskih ruku djelo. Kamen do kamena sve grubo slozeno i kao da čeka da je oluje, vjetrovi i stoka svojim prolaskom poravna. Zadnjih 300tinjak metara je izuzetno strmo te se opet spuštamo polako pazeći na moguće ozljede jer smo jako umorni i na izmaku snaga. Svi smo prošli cjelu stazu bez problema te u podnožju odlučujemo da ćemo još posjetiti Tatekov** grob na groblju u Ljubotiću. 

Kratak obilazak groba koji sam po sebi jako zanimljiv i interesantan jer ga je sam Tatek napravio u obliku kuka Stap te izradio male figurice planinara po njemu. 

Cjelodnevno druženje zaključili smo u Starigrad Paklenici u kafiću uz more, netko uz hladno pivo netko uz kavu i sok gdje smo razmjenili dojmove s ovog uistinu veličanstvenog izleta. 

*Mirila su pogrebna znamenja nastala od 17. do 20. stoljeća, a vezana su za pogrebni običaj stanovništva koje je zbog udaljenosti župne crkve i groblja svoje mrtve moralo nositi do groblja. Sastoje se od uzglavnog i uzižnog kamena s popločenjem izmeðu njih. Štovala su se i posjećivala više od samog groba u kojem je tek “tijelo, bez duše koja je ostala na mirilu”. Danas su mirila zaštićena nematerijalna kulturna baština Republike Hrvatske. 

**Slavko Tomerlin Tatek autor je brojnih planinarskih staza koje slove kao najljepše npr. staza Malog Princa i Kamene galerije, poznata su i Tatekova skloništa na Stapu i Crnopcu. Tatek je bio vizionar koji je uvjek težio planini i radio za planinu. Preminuo je 2018.g. u 92. godini života.  

__________________________________________________

TJEDAN I.

Orlovača – 07. 04. 2024.  

Tekst: Ana Oslovčan

 

"Camino de Orlovača po šibenski"

1. postaja od 8

Sastanak grupe je bio zakazan za 08:00 sati kod kuglane na Šubićevcu. Za neke je to možda bilo već i kasna ura, dok je za nas spavače sve to mogla biti i ura posli. 

Skupilo se nas dvadesetak ornih i čilih školaraca, a ostatak su činili naši iskusni vodiči na čelu s Matom Protegom. Inače, za Matu svi tvrde da su mu ture podosta brže ali naš Mate se prilagodio nama školarcima te smo imali ugodan put malo bržim tempom prema Šibenskoj Dubravi (a rekla bi da taj dio puta i nije nešto zahtjevan).

Uz kraća stajanja prilikom šetnje prema našem ciljanom odredištu mi školarci smo se putem pomalo upoznavali. Sve je bilo ugodno dok nismo došli do podnožja brda Trtar, a onda šok i nevjerica! Čekao nas je poprilično strm uspon prema Orlovači gdje su se neki članovi grupe penjali pa skoro četveronoške.

Nakon naporne strmine slijedio je lakši hod, a tu se bome ubrala i pokoja šparoga (pa kad su već tu zašto ne spojiti ugodno s korisnim). Po mom sjećanju, a koje nije baš bajno, na vrh Orlovače smo stigli oko 11:15h. Budući da je dan bio veoma sunčan i vruć za jedan proljetni travanjski dan, dobar dio nas je pocrvenio poput rakova.

Nakon pauze, po meni, najteži dio puta je bio spust gdje je dio puta bio veoma težak s obzirom da je tlo bilo veoma rahlo i kamenito, pa je zbog strmine bilo poprilično teško hodati. Nastavili smo put dalje prema Ćićinoj kućici, gdje smo se zadržali nekih sad i pol vremena, jer smo učili vezati čvorove, a nismo propustili ni omastiti brk nezaobilaznom pancetom.

Nakon toga je bilo vrijeme za povratak prema Šibeniku, te smo krenuli put Dubrave i Šubićevca.

Slobodno mogu reći, a mislim da će se i većina složiti da je ovo bio jedan veoma ugodan i koristan izlet, gdje su se razvila nova poznanstva, a bome smo i razgibali mišiće!

Kao što je dugogodišnji običaj kluba izlet je završio uz hladno pivo koje je posebno dobro godilo, te razmjenu doživljaja od cijelog dana. Nadam se da će svaki budući izlet biti jednako dobar pa i bolji i da ćemo svi skupa završiti 15. OPŠ.

I za zaključak bi dodala da sam mišljenja da ništa tako ne raščišćava misli i tijelo kao boravak u prirodi. Lijep je osjećaj kada se istovremeno i umoriš, ali i napuniš pozitivnom energijom, te se zato radujem novim planinarskim avanturama. yes

Vaša Ana

____________________________________________________________________


  15.05.2024, 06:32

  Tekst: Matea Junaković; Andrija Kulušić; Mira Vudrag Kulić; Jason Milutin; Andrea Nakić; Goran Čolović; Ana Oslovčan