The Dnevnik 15. OPŠ - 2024.

TJEDAN III.

Visibaba - Prikinuto brdo - Budakovo brdo, Velebit – 21. 04. 2024. 

Tekst: Andrea Nakić

U nedjeljno jutro u 6:30h, velika grupa školaraca i ostalih Mihovilaca se sastaje na Šubićevcu, odakle kreće prema Gospiću. Izlet vodi Marica Berić, a tu je i nekoliko ostalih vodiča i dugogodišnjih, iskusnih planinara. 

Vozeći se autoputom iz daljine gledamo u Velebitske vrhove prekrivene snijegom koji je pao noć prije. Hoće li ga biti na našoj ruti? Već iz auta osjećamo udare bude koja je sve jača kako se približavamo planini, mislimo se kako će nam biti kad se budemo penjali gore.

 

Oko 8 stižemo u Gospić, okupljamo se u pizzeriji Tomislav i pijemo kavu nakon koje kolona šibenskih auta kreće put Dabarske Kose, polazišne točke ovog izleta. Prolazimo kraj hostela Čelina, penjemo se cestom dalje, u jednom trenutku nam se otvara pogled prema moru i otocima. Bura je razbistrila zrak i ne znam koja mi je boja ljepša, boja mora, neba ili najdraža mi zelena. 

 

Aute ostavljamo na Dabarskoj Kosi, koja je na 931 mnv. Oblačimo gojzerice, navlačimo duple jakete, rukavice, prekrivamo lice i štitimo uši jer znamo što nas čeka. Staza prema vrhu Visibaba je lagana i prohodna, sa strmijim usponom do vrha, koji je na 1161 mnv. Pred sam vrh nailazimo na mrvicu snijega, dovoljnu za napraviti jednog malog travanjskog snješka . U zavjetrini radimo kratku pauzu, tko nije marendao brzinski to obavlja sada. 

 

Krećemo dalje, preko Prikinutog brda (1265 mnv) prema Budakovom brdu. Dok šetamo travnatim grebenom bura nas šiba i zanosi. Jedna podloga za sjedenje leti, nečija rukavica ili kapa isto... Ne znam koliko su jaki bili udari vjetra, ali hodajući tako na pamet mi pada Edi Škovrlj i njegove poznate reportaže i borbe s burom pod Velebitom. Poslije dolazimo u zavjetrinu, lagano se približavamo vrhu. Na ovoj etapi staze, podno Budakovog brda, većina nas je prvi put uživo vidjela velebitsku degeniju, našu najpoznatiju endemsku biljku koja je nađena na samo tri mjesta na Velebitu. 

 

Na vrhu Budakovog brda (1318 mnv) radimo veću pauzu za ručak, no ne zadržavamo se previše dugo da se ne ohladimo. Još malo divljenja kristalno čistom zraku i paleti plavih, tirkiznih i zelenih boja, vedrini i jasnoći u odnosu na jučerašnje sivilo. Mi školarci žurimo na poziv vodičice radi brzinskog fotografiranja, pa skupljamo stvari i nastavljamo dalje, put planinarskog skloništa Skorpovac.

 

Spuštamo se lagano kroz bukovu šumu, zaklonjeni od vjetra. Na Skropovac dolazimo svi osim jedne školarke i dva vodiča, oni su javili da će malo kasniti. Sklonište je na 958 mnv, ima kuhinju s plinskim štednjakom, nešto pribora za jelo i vode u bocama, ima wc i ležajeve za desetak ljudi. Ovdje pijemo kavu i odmaramo, neki u skloništu neki ispred njega. Sa zamkama vježbamo uzlove - lađarac, polulađarac, osmice - i obične i upletene i duple, a iskusni planinari i oni sa speleološkim iskustvom nam demonstriraju praktičnu primjenu istih pri spuštanju niz stijenu.

 

Vrijeme je za polazak dalje. Laganom šetnjom kroz bukovu šumu i mekanu mahovinu, dolazimo do table Parka prirode Velebit s porukom napisanom na poleđini kutije od cigareta. “Mihovilci ! ! ! Čekamo vas u Gospiću u Tomislava”, u potpisu je onih troje koji nisu stigli na Skorpovac. Kutija cigareta je zaljepljena duct tapeom, a nama svima za primiti na znanje da uvijek sa sobom imamo nešto s čim možemo pisati, nešto na čemu možemo pisati i nešto s čim možemo to pričvrstiti - signala gore uglavnom nema a i motorole mogu zakazati.

 

Zadnjom etapom Premužićeve staze idemo prema autima. Staza je kamenita, ravna, prohodna; nema vjetra, mirno je. Pogled puca prema moru, otocima i suncu koje ulazi u zlatni sat. Pred sam kraj izleta, nedaleko od parkiranih auta, nailazimo na krdo prekrasnih konja koji nam strpljivo poziraju dok ih svi ne slikamo. 

 

Od bure zarumenjenih obraza izlet završavamo na pivi i pizzi u Tomislavu, častimo se ugljikohidratima i mastima pa se oko 22h (a dobar dio grupe i kasnije) nakon savršeno provedenog dana vraćamo svojim kućama. 

 

Za kraj, Cocina aplikacija kaže da smo prohodali 16,63 km u 6:12h te da nam je ukupni uspon bio 745 m. A ako nekog zanima koliko je kalorija otprilike mogao izgubiti - u aplikaciji piše 2136.

________________________________________________

TJEDAN II.

Crni i Bili Sinokos, Velebit – 14. 04. 2024. (kratki videozapis)

Tekst: Goran Čolović

Kamp Vrata Velebita smjestio se izmeðu nacionalnih parkova Sjeverni Velebit i Paklenica. Upravo od njegovog ulaza u selu Ljubotić je planiran nas polazak prema Crnom i Bilom Sinokosu. U osam sati usljedilo je prebrojavanje i polazak na naš drugi izlet s našom vodičicom Marinom i njenom izvidnicom Svjetlanom na čelu. 

Samo nekoliko minuta nakon pokreta svi polako shvaćamo da nas čeka ljetni vrući dan iako je tek travanj i proljeće je. Usljedio je kraći uspon i dolazak do Mirila*. Tu uzimamo kratku pazu i dok nam Marina i Svjetlana objašnjavaju što su zapravo Mirila neki koriste predah za vodu, čokoladicu ili zalogaj voća. 

Nakon osvježenja i s naučenom lekcijom o Mirilima krećemo dalje prema našim odredištima. Brzo nakon Mirila nema više markacija te u stopu slijedimo našu vodičicu Marinu koja ovaj teren poznaje kao svoj džep. Uz već jaku izloženost suncu i uz nekoliko kraćih zaustavljanja za predah, preko par oštrijih uspona izbijamo na Crni Sinokos. 

Crni Sinokos je tipičan južnovelebitski dolac smješten izmeðu Stapa i Bilog Sinokosa. Na padini u podnožju okomite litice nalazi se obnovljena kuća i velika čatrnja odakle se kuća napaja vodom. Ovdje uzimamo dugu pauzu za odmor, ručak te učenje novih i ponavljanje uzlova koje smo već naučili. U svemu tome nam pomažu i iskusni planinari, članovi HPK. Sveti Mihovil koji nas ujedno i prate i paze na nas cjelim putem.

Trećina puta, ona najzhtjevnija je iza nas te pred nama nema više dugih uspona. 

Nakon kvalitetnog odmora krećemo prema Bilom Sinokosu. Na samom početku nas čeka kraći i blaži uspon nakon kojeg je usljedila rekli bismo ugodna šetnja od nekih sat vremena. Pred nama se otvorio pogled prema Bilom Sinokosu  koji je zaista čaroban. No da bismo došli do Bilog Sinokosa morali smo se spustit niz padinu na kojoj je sipar pa smo morali biti iznimnio oprezni da se neko ne poklizne. Dolaskom na Bili Sinokos srećemo Jaku, čovjeka koji tu trenutno obitava sa svojim blagom, ovcama konjima… i koji nas odmah nudi kavom. 

Sam Bili Sinokos je jedna od najvećih udolina na južnom Velebitu. Dvije trećine puta su iza nas te se i ovdje odlučujemo za malo podulji odmor bez obaveza uz čisto uživanje, izležavanje i upijanje energije Velebita. 

Odmorni ali ipak umorni krećemo na posljednju dionicu našeg izleta. Čeka nas šetnja od oko 2 sata širokom stazom koja se vidi da je ljudskih ruku djelo. Kamen do kamena sve grubo slozeno i kao da čeka da je oluje, vjetrovi i stoka svojim prolaskom poravna. Zadnjih 300tinjak metara je izuzetno strmo te se opet spuštamo polako pazeći na moguće ozljede jer smo jako umorni i na izmaku snaga. Svi smo prošli cjelu stazu bez problema te u podnožju odlučujemo da ćemo još posjetiti Tatekov** grob na groblju u Ljubotiću. 

Kratak obilazak groba koji sam po sebi jako zanimljiv i interesantan jer ga je sam Tatek napravio u obliku kuka Stap te izradio male figurice planinara po njemu. 

Cjelodnevno druženje zaključili smo u Starigrad Paklenici u kafiću uz more, netko uz hladno pivo netko uz kavu i sok gdje smo razmjenili dojmove s ovog uistinu veličanstvenog izleta. 

*Mirila su pogrebna znamenja nastala od 17. do 20. stoljeća, a vezana su za pogrebni običaj stanovništva koje je zbog udaljenosti župne crkve i groblja svoje mrtve moralo nositi do groblja. Sastoje se od uzglavnog i uzižnog kamena s popločenjem izmeðu njih. Štovala su se i posjećivala više od samog groba u kojem je tek “tijelo, bez duše koja je ostala na mirilu”. Danas su mirila zaštićena nematerijalna kulturna baština Republike Hrvatske. 

**Slavko Tomerlin Tatek autor je brojnih planinarskih staza koje slove kao najljepše npr. staza Malog Princa i Kamene galerije, poznata su i Tatekova skloništa na Stapu i Crnopcu. Tatek je bio vizionar koji je uvjek težio planini i radio za planinu. Preminuo je 2018.g. u 92. godini života.  

__________________________________________________

TJEDAN I.

Orlovača – 07. 04. 2024.  

Tekst: Ana Oslovčan

 

"Camino de Orlovača po šibenski"

1. postaja od 8

Sastanak grupe je bio zakazan za 08:00 sati kod kuglane na Šubićevcu. Za neke je to možda bilo već i kasna ura, dok je za nas spavače sve to mogla biti i ura posli. 

Skupilo se nas dvadesetak ornih i čilih školaraca, a ostatak su činili naši iskusni vodiči na čelu s Matom Protegom. Inače, za Matu svi tvrde da su mu ture podosta brže ali naš Mate se prilagodio nama školarcima te smo imali ugodan put malo bržim tempom prema Šibenskoj Dubravi (a rekla bi da taj dio puta i nije nešto zahtjevan).

Uz kraća stajanja prilikom šetnje prema našem ciljanom odredištu mi školarci smo se putem pomalo upoznavali. Sve je bilo ugodno dok nismo došli do podnožja brda Trtar, a onda šok i nevjerica! Čekao nas je poprilično strm uspon prema Orlovači gdje su se neki članovi grupe penjali pa skoro četveronoške.

Nakon naporne strmine slijedio je lakši hod, a tu se bome ubrala i pokoja šparoga (pa kad su već tu zašto ne spojiti ugodno s korisnim). Po mom sjećanju, a koje nije baš bajno, na vrh Orlovače smo stigli oko 11:15h. Budući da je dan bio veoma sunčan i vruć za jedan proljetni travanjski dan, dobar dio nas je pocrvenio poput rakova.

Nakon pauze, po meni, najteži dio puta je bio spust gdje je dio puta bio veoma težak s obzirom da je tlo bilo veoma rahlo i kamenito, pa je zbog strmine bilo poprilično teško hodati. Nastavili smo put dalje prema Ćićinoj kućici, gdje smo se zadržali nekih sad i pol vremena, jer smo učili vezati čvorove, a nismo propustili ni omastiti brk nezaobilaznom pancetom.

Nakon toga je bilo vrijeme za povratak prema Šibeniku, te smo krenuli put Dubrave i Šubićevca.

Slobodno mogu reći, a mislim da će se i većina složiti da je ovo bio jedan veoma ugodan i koristan izlet, gdje su se razvila nova poznanstva, a bome smo i razgibali mišiće!

Kao što je dugogodišnji običaj kluba izlet je završio uz hladno pivo koje je posebno dobro godilo, te razmjenu doživljaja od cijelog dana. Nadam se da će svaki budući izlet biti jednako dobar pa i bolji i da ćemo svi skupa završiti 15. OPŠ.

I za zaključak bi dodala da sam mišljenja da ništa tako ne raščišćava misli i tijelo kao boravak u prirodi. Lijep je osjećaj kada se istovremeno i umoriš, ali i napuniš pozitivnom energijom, te se zato radujem novim planinarskim avanturama. 

Vaša Ana

____________________________________________________________________

---

  23.04.2024, 06:32

  Tekst: Andrea Nakić; Goran Čolović; Ana Oslovčan