The Dnevnik 14. OPŠ - 2023.

Dnevnik školaraca 14. Opće planinarske škole 2023. godine - voditelj Emil Lemac.

TJEDAN VIII.

Omiška Dinara, nedjelja, 3.12.2023. 

Autorica: Ivana Dobronić

O zadnjem izletu 14. OPŠ sve je u foto stripu koji možete ili čitatidevil - zato KLIK 

ili gledati KLIK

___________________________________________

TJEDAN VII.

Dinara, subota/nedjelja, 25. - 26.11.2023. klik na video

Tekst: Božana Ćorluka i Branimir Bakula 

Nitko nije mogao pretpostaviti kakva avantura očekuje školarce tog jutra kad su krenuli na dugoočekivani dvodnevni izlet na Dinaru. Nakon što smo doživjeli sve vremenske uvjete na planini došao je red i na snijeg, doduše ovaj put u kombinaciji s izrazito jakom burom, ali to ćemo detaljnije opisati kasnije u tekstu. no

Dan 1: Okupili smo se na Šubićevcu u 7:00 ujutro gdje smo ispili prvu kavu. Voditelj je podijelio majice kluba i obavijestio nas da nećemo imati dodatni automobil na koji smo računali da će nam prebaciti meso za roštilj i dio opreme do planinarskog doma. Nakon sto smo završili s kavom uputili smo se do Vrlike gdje smo opet sjeli na kavu jer “djava odnia prišu” imamo ionako 2 dana, stići ćemo sve. Iz obližnje pekarnice smo se okrijepili toplom sirnicom (burek sa sirom) i dogovarali posljednje detalje puta. Usput valja spomenuti i da su nam lokalci koji su prolazili govorili da i nije bas najpametnije ići na Dinaru po jakoj buri, ali ih nismo ozbiljno shvatili jer kao sto Emil voli reći: “Za planinare nema loših vremenskih uvjeta, ima samo loše opreme”.

Napokon krećemo i dolazimo do polazišne točke - selo Mirkovići malo prije 11 sati odakle počinje naš uspon. Prvih par stotina metara smo šetali makadamskim putem nakon čega skrećemo desno na planinarsku stazu. Prati nas lipo vrime dok prolazimo kroz nisku makiju, a dolaskom na područje koje je prije par godina stradalo u požaru obradovale su nas prve pahulje snijega. Nakon nekog vremena ulazimo u područje visokog bora koji nam radi izvrsnu zaštitu od bure ali snijeg i dalje pojačava. Izlaskom na krašku golet počinju problemi, vjetar i snijeg jačaju i u par minuta nalazimo se u jakoj mećavi kakvu većina nikad nije doživjela. U uvjetima smanjene vidljivosti bilo je jako teško pratiti markacije, zbog čega smo se na trenutak izgubili.

Ovdje treba pohvaliti vodiča Lemca koji nas vraća do zadnje markacije i nastavlja pravim putem. Nakon pola sata hoda spuštamo se na južni rub visoravni Brezovac gdje mećava slabi i stižemo do PD Brezovac gdje su nas domaćini ugodno dočekali. Najprije smo se raspremili i okrijepili toplim čajem uzbuđeno komentirajući doživljaje. Nakon kratkog odmora voditelj je naredio da prionemo izradi bivka koji mora biti najbolji do sada, nema veze što nam je to prvi koji pravimo.

Ubrzo smo prionuli na posao i napravili vrhunski bivak, završili s vježbanjem izrade čvorova i uz pjesmu i veselje krenuli u pripremu roštilja. Kao sto obično bude nakon par čašica situacija postaje zanimljiva, neki pale “Sambucu” i piju, neki pokazuju isklesano tijelo, neki čak i recitiraju …ali nećemo u ovom tekstu o detaljima. Poznata je izreka "Što se desi na Dinari, ostaje na Dinari". Umorni od hodanja i plesa pošli smo na spavanje te uz standardno hrkanje pojedinaca lagano tonemo u san.

Dan 2: Svanulo je savršeno hladno zimsko jutro, bez vjetra, bez oblaka uz snježni bijeli pokrivač. Nakon jutarnje kave krenuli su dogovori gdje ćemo ići taj dan obzirom da je bilo jako hladno i staze su bile zaleđene. Iako je plan za drugi dan bio uspon na Sinjal ipak smo zbog mogućih problema odlučili otići na vrh Badanj.

Usput smo posjetili obližnji bunar koji je detaljno opisan u knjizi “Bunar na turskoj granici” pisca Ivana Aralice, gdje nam je Branko Tucak objasnio povijest tog bunara i značaj njegova položaja na granici dodira islama i kršćanstva. Zatim se spuštamo par desetaka metara do kućice braće Paške i Ivana koji su tu živjeli i branili se godinama od Turaka s kuburama i puškama.

Nakon povratka u PD Brezovac spremamo se i krećemo prema vrhu Badanj i na njega dolazimo oko 11 sati. Tu smo se slikali i uživali u pogledu na Knin, Kijevski bat, Sinjal, Velebit i ostale prirodne ljepote. Ispod vrha smo potražili zaklon od bure da bi mogli napraviti pauzu za ručak. Kad smo jeli i kratko se odmorili nastavljamo u potragu za “kozjim jamama” i spuštamo se prema autima.

Naravno jame nismo našli i nakon 2-3 sata spuštanja uz pokoju pauzu za odmor dolazimo do auta gdje se raspremamo, sjedamo u automobile i idemo prema izvoru rijeke Krke - vodopadu Krčić. Tu smo okinuli par fotografija i nakon kratkog uživanja u pogledu smo krenuli put Knina na pizzu.

Tu se ovaj “najbolji izlet do sada” završava, i do sljedećih “kozjih jama” i planinskih avantura imate pozdrave od članova 14. OPS Sv.Mihovil. devil

________________________________________

TJEDAN VI.

Lišanjski, subota, 18.11.2023.

Tekst: Goran Bokun

Rano jutro, 20-ak entuzijastičnih planinara iz HPK Sv. Mihovil krenulo je u 6 sati sa Šubićevca prema Lišanjskom vrhu na Dinari. Nakon kratke pauze u Vrlici, gdje su neki stigli na kavu, a drugi nisu imali takvu sreću, grupa je nastavila prema selu Barišići. Dolaskom u selo Barišić, hladnoća je postala izazov, pa smo se opremili i brojčano provjerili te nastavili put prema Lišnjaku. Bura je jačala a kako smo se približavali vrhu pravili smo kratke pauze da se tijelo ne bi previše ohladilo.

Okruženi divljom prirodom, stigli smo do planinarskog skloništa Rupe oko 11 sati. Nakon odmora i okrijepe, krenuli smo prema vrhu, susrećući par zečeva i lovačkih pasa, ali bez lovaca, što je bilo zanimljivo.
Na vrhu nas je dočekao predivan pogled na najviši vrh Dinare Sinjal, Veliki bat, Kijevski bat, Svilaju i borba s burom ali i niske temperature koje su otežavale fotografiranje. Nakon kratkog zadržavanja, krenuli smo strmijim putem prema skloništu Rupe.

Stigli smo oko 14h i dobro smo ručali, pri polasku je došla grupa planinara iz Kaštela, malo smo se podružili i nastavili put. Cijelim putem pratilo nas je sunčano vrijeme, no kako je dan odmicao, mrak nas je ipak stigao, pa smo koristili tikice kako bi sigurno nastavili put. Vodiči Coco i Emil su brinuli o grupi tijekom cijelog izleta. 

Vraćajući se oko 18 sati, ponovno smo stali u kafić u Vrlici, okrijepili se pićem, neki toplim, neki hladnim. Nakon kratkog predaha uz utakmicu na tv-u krenuli smo prema Šubićevcu prepuni dojmova.

Izlet je bio ispunjen avanturom, naporno, ali uspješno i nezaboravno iskustvo za sve sudionike. yes
____________________________________________

TJEDAN V.

Orlovača, nedjelja, 12.11.2023.

Tekst: Josip Skelin

Nakon nedosanjanog Žirja, koje je već više puta odgođeno radi vremenske  prognoze, odluka je pala. Šubićevac, Dubrava, Orlovača i Planinska kuća Alat.  Polazak je bio sa parkinga kraj kuglane u 8:00 na Šubićevcu, pod budnim okom našeg glavnog vodiča Antonije i pomoćnih vodiča Moše i Marice. Školarci na lijevu, članovi kluba na desnu, standardno postrojavanje kao na početku svakog izleta dosad.

Vrijeme nije bilo obećavajuće, ali kako je naš voditelj škole Emil rekao, za nas planinare ne postoji loše vrijeme, nego loša oprema. Provjeravamo svoju opremu, podešavamo duljinu štapova, trpamo meso u torbe za kasnije najavljeni roštilj i krećemo. Laganim hodom kročimo teritorijem  Šubićevca uz koji začuđeni pogled slučajnog prolaznika i krećemo se prema  Dubravi.

Stazom se izmjenjuju borovi, suhozidi, gljive te  dva zaigrana psa koji oblijetavaju naše torbe sa mesom. Netko dosta ispred mene, netko dosta iza mene, svatko svojim tempom uživa, upija i ide kako mu najbolje odgovara.

Nakon nekog vremena radimo pauzu, vadimo šarolik spektar prehrambenih namirnica, hidratiziramo se, nadoknađujemo elektrolite te skupljamo snagu za dalje.

Na horizontu se sve više oblači, ali hrabro koračamo prema naprijed sa pogledom prema Orlovači u šali da se nadamo da radi loše vremenske prognoze i gromova nakon nas ovo neće postati memorijalni uspon.

Penjemo se, vrijeme nas ljubi, služi,  teren nije zahtjevan  te neki postaju i lagani optimisti što se tiče prognoze

Usponom na vrh kratko smo uživali u pogledu na šibenski arhipelag. Naglašavam kratko, jer kišni oblaci su nam se približili  te je kiša počela padati doslovno u trenutku kad smo osvojili vrh. Vadimo kabanice, kišobrane, improvizirana pokrivala te smo se brzo natiskali kao sardine u planinarsko sklonište koje je bilo u blizini gdje smo dogovarali što ćemo dalje.  Nakon kraće konzultacije odlučili smo da se nećemo boriti s vjetrenjačama te smo se spustili u Protege gdje smo se kratko zadržali u kući kod našeg domaćina Mate Protege koji nije osobno prisutan. Pretpostavljam da smo za to imali prešutno odobrenje, ako ne, Mate oprosti, viša sila.

Družimo se, pijemo pivicu, rakiju te se dogovoramo da radi  loših vremenskih uvjeta ćemo se  osobnim automobilima prebaciti do Planinarske kuće Alat.  Dolaskom tamo, mokri i gladni presvlačimo se i čekamo meso da se ispeče. Hladnoća lagano ulazi u naše kosti, ali nakon nekog vremena vatra je počinje lagano izbijati. Naše iščekivanje prekinulo je predavanje našeg Moše. Gladni slušamo jako zanimljivo predavanje našeg predavača koji se istinski potrudio te učimo o orijentaciji, azimutu te ostalim bitnim stvarima koje će nam trebati u našem daljnjem planinarskom stažu i kad se  jednog dana  izgubimo. 

Nakon predavanja družimo se, prejedamo, razmjenjujemo međusobne priče te se  bolje upoznajemo i odlazimo doma s dojmom da smo bogatiji za još jedno lijepo životno iskustvo.

_____________________________________

TJEDAN IV.

Poštak; Cerovačke, subota, 04.11.2023.

Tekst: Gloria Curavić

Poštak nije prikazan ni na jednom planinarskom zemljovidu, ali ako tko zna gdje ćemo onda naši Miholvilci znaju! 
To je jedna vrlo zanimljiva planina s kojeg vrha se pruža pogled na prostranstva južnog Velebita, livade oko Gutešina vrha, te Osječenicu i Dinaru. 
Voditeljica ovog puta, Marina, nam je pojasnila kako je Poštak dio planinskog masiva Lička Plješivica, visine 1422m, te jos neke geografske detalje. 
 
Uputili smo se kao i obično sa Šubicevca u 7:00, za neke je to bilo prerano pa smo se skupljali i nalazili po putu. Jutro je krenilo čudno, stali smo na prvu kavu u Kistanje ali nije bilo struje pa smo morali produžiti. Dogovorimo se na brzinu za drugu lokaciju kad ono ni tamo nema struje. Hmmm, čudno, al aj, ne damo se mi smesti. Kava je bitan dio jutarnjih rituala pa smo tako produžili do Knina. Nakon kratke kave i u žarkom isčekivanju izleta, uputimo se do Otrića gdje započinje uspon. 
 
Tehnikalije, kao i uvijek, su bile odrađene na vrhuncu: Školarci u jednu stranu, planinari u drugu stranu, brojenje, pojašnjenje staze i puta, generalni plan, imenovanje prvog vodiča, metle, i pomoćnog vodiča, kao i konačno grupno slikavanje. Spremni smo. 
 
Veselo krenemo, i svako malo, tu i tamo, netko digne glavu i baci pogled na nebo, i ples oblaka koji se igrao sa nama na vrlo nepredvidiv način. Neki upitnici u glavi…. Što će biti, kako će biti, hoće li kiša, neće li, ma možda će nas zaobići… Ali ne smetaju oblaci nama jer mi smo se odlučili za svoj ples. Kako cijela staza ima poprilično ujednačen stupanj nagiba (koji i nije baš mali) tako smo se svi vrlo brzo ugrijali i nismo ni osjetili prve kapi kiše. I dalje s jasnim ciljem u mislima i radošću mi koračamo, neki vade kišobrane, neki kabanice, neki samo kapuljaču na glavu i jos jedan korak naprijed. Međutim, uzalud nama bila volja i silna želja kad nas je nebo počastilo osim jakom kišom čak i kratkotrajnom tučom. Eh, sta sad. 
Nismo bili dovoljno visoko da izdržimo i nastavimo, a kako je grupa bila sastavljena od nas većine školaraca početnika odluka je pala da se ipak svi vratimo. 
Podosta sad već mokri, opet se okupimo na Otriću, od kud smo i krenili. Šta sada? Evo jutros nas stvarno ne ide, što god smo započeli naiđemo samo na neke smetnje po putu. 
 
Ali, postoji jedna ključna stvar u ovo priči: Mihovilci su to :)
Svi smo se samo pogledali, i vidjevši taj veseli duh svih prisutnih naši vodiči su samo počeli bacati ideje: možemo tamo, možemo vamo, možemo ovo i ono. Jednoglasno smo se složili da odemo posjetiti Cerovačke špilje, koje su nam ionako bile u blizini. 
Po dolasku tamo imali smo pauzu od nekih 1:15h do naše ture, i kako je za divno čudo tada već opet i sunce izašlo, mi smo tu pauzu iskoristili za smjehu i priču, za marendavanje i zezanje.
Put do ulaza u špilju je jedna uspinjačka staza kroz šumu, koje je sama po sebi bila i preljepa i mistična i romantična. 
Uz pratnju vodiča, u špilji smo vidjeli čuda prirode koja se riječima ne mogu opisati. Te čudesne kreacije u kojima se ocrtava život, ta snaga prirode i ljudska malenkost. Ta moć samo jedne kapljice vode i jedne čestice minerala je nezamisliva. Čak i dok gledamo i svjedočimo toj ljepoti, svjedno nas ostavlja bez daha. 
Moć jedne kapljice vode i jedne čestice minerala. 
 
I mi smo doživjeli vlastitu moć, ako smo je mogli biti svjesni u tom trenutku. Moć jedne misli i jedne pozitivne emocije. 
U trenutku dana, kad nam je sve išlo naopako, jedna pozitivna misao i jedna pozitivna emocija nam je otvorila novi put na kojem smo uzeli ono najbolje što nam život pruža, bez obzira na okolnosti. I jesmo! Doživjeli smo jedan prekrasan neponovljiv dan s našim najboljim Mihovlcima. Nije ono što smo planirali, ali nam je bilo prekrasno!
 
Naravno, nagradili smo se. Jar kako drugačije. Kod Pere je ,kao i uvijek, zalogaj bio slađi od meda. S osmjehom na licu, isunjeni radošću, planirali su se neki novi planovi, pričale su se neke nove priče. 
Spremni za nova čuda života, svima lipi pozdrav od Opće planinarske škole 2023. 

_____________________________________

TJEDAN III.

Dinara - Čakolica, nedjelja, 29.11.2023.

Tekst: Valentina Petković

Baš kako su nekad stočari iz kninske okolice  gonili svoje, a i tuđe ovce na ispašu na dinarske pašnjake za vrijeme ljetnih mjeseci, mi smo odlučili dati uvod u zimu, “upogoniti” se i stići negdje visoko - na pašnjake mira, prostranstva i slobode, s kojih puca čarobni pogled na Perućko jezero. Inače, da nešto i naučimo - Perućko jezero je umjetno akumulacijsko jezero u ujedno treće po veličini u Hrvatskoj, nastalo izgradnjom brane na rijeci Cetini.

A tko smo to mi?

Družina sačinjena od zelenih planinara školaraca, u pratnji onih iskusnijih planinara doktora, a sve pod vodstvom brzog i spretnog Zorana Kolomba, voditelja škole Emila Lemca aka Conana Barbarina, te najbrižnijeg člana ekipe i inače mastera orijentacije u planini - gospodina Momira Karabuve (od milja zvanog Mošo). 

I, tako - nakon kave i uštipaka koje “friga” gospoja isprid kafane, u pitomom selu Vrlika - ubacili smo prvu i rekli “Hajd’mo u planine!”

Prva dionica puta svima nam je teško pala (‘ko ne prizna, pi*da) - em što je u zraku bila vlaga, podloga skliska, a sama dionica nešto strmija; em što se zagrijali nismo, bila rana ura, a i sat se “pomaka” baš tu noć - pa smo par puta zastali, pogledali jedni druge - da vidimo jesmo li i jesu li nam sve na broju; podijelili koju mandarinu, bananu, pa nastavili dalje.

Onda smo svi malo nadošli, pa su tako planinari veterani, među čije su se redove probili i neki mladi zeleni - nastavili hrabro u svom “hard core” ritmu, a nekolicina ležernijih planinara i ostatak mladih zelenih, držala se svog “smooth” ritma  i to u pratnji najbrižnije metle - našeg Momira, Moše.

Došavši do konaka, nekadašnje pastirske kućice, sjeli smo u krug, pa “učinili” marendu. Biraj - panceta, sir, domaće buhtlice, zlatne konzerve, "štrudeli", da ne nabrajam dalje… uglavnom, da ti pamet stane.

Onda su krenule vježbe prve pomoći u izvedbi Tine Škugor, v.m.s. koja je, iako se najavila kao loš predavač, zapravo napravila odličan posao demonstriravši sve uz pomoć pustolovke i iskusne planinarke Rite.

Kroz ovu su vježbu neki ponovili prijašnja znanja, a neki su se po prvi put upoznali s pružanjem pomoći u planinskim uvjetima. Tijekom vježbe prošli smo kroz korake:

  • Provjere stanja svijesti
  • Provjere prohodnosti dišnog puta
  • Provjere disanja
  • Provjere cirkulacije (ima li znakova jakog vanjskog krvarenja)

Kako bi lakše zapamtili korake, tu je i kratica: ABC – Airway – dišni put; Breathing – disanje; Circulation - cirkulacija.

Zatim smo prošli kroz reanimaciju, naglasili potrebu za potencijalnim izmjenjivanjem pružatelja tehnika reanimacije (pritiska na prsni koš, naizmjenice s upuhivanjem zraka, u omjeru 30:2)  jer se radi o dosta zahtjevnom procesu.

A, evo i kratki pregled koraka: Nakon 30 kompresija prilazi se žrtvinoj glavi, otvaraju se dišni putovi, zabacivanjem glave i podizanjem donje čeljusti. Zatim se stavlja ruka na žrtvino čelo, nježno se zabacuje glava, a palcem i kažiprstom iste ruke se žrtvi začepi nos. Vršci prstiju druge ruke se stavljaju na vrh brade unesrećenog, a brada se podiže. Slijede dva upuhivanja zraka u usta unesrećenog – nakon 2 udaha ponovno kreću kompresije (upuhivanje ne bi trebalo trajati duže od 5 sekundi).

Prošli smo i imobilizaciju udova, postavljanje onesviještenog na bok, i postavili dobar set pitanja iskusnijim planinarima.

Nakon vježbi, družina se dijeli, pa tako jedna skupina “osvaja” Čakolicu brzim planinarskim korakom, dok druga eksplorativnom šetnjom stiže do Vagana, gdje čila uz pogled na Jankovo Brdo, još “teke” pancete, sira, i uz priču o kninskom kraju gdje je nekada bila granica austrougarskoga i turskoga carstva, na kojoj se događao stoljetni susret nacija, vjera i civilizacija. Sve nam je ovome ispričao, a tko drugi, nego Mošo, te nam preporučio odličnu knjigu od Aralice (za one koji žele znati više :p) - “Bunar na turskoj granici”.

Spust smo odradili svatko svojim tempom, u manjim skupinama, ali uvijek u pratnji, još uvijek s Kolombom na vrhu,  a s Mošom na kraju kolone.

Izlet smo završili ručkovečerom “kod Budiše”, gdje smo namastili brk uz teleću peku, i pokoju kapljicu.

________________________________________________

penjalište Osoje - kanjon Čikole, subota, 28.10.2023. 

Tekst: Duška Panjkota

E, ljudi moji, je li to moguće!?

Je, Mihovilci su to. 
Preskačem to da smo se ranom zorom okupili na Šubićevcu, da smo se pogledima upitno ispozdravljali, a ono "šta bude, bit će", a šta'š sad.
Ajmo, upadaj ti tamo, ti dolazi 'vamo, polazimo, a ti Emile ajde brati masline sad kad si nas pribrojija. 
Rasporedili smo se 'ko će s kim u auto i via Pakovo selo.
Tu negdje na desno ukazalo se parkiralište za penjalište Čikola. Rano je jutro, deveta ura, razdanjiva se pa ima mjesta kol'ko o'š.
Najiščekivaniji, Leonardo Grubelić i Antonia Viljac, upravo dolaze, jer bez njih smo ka slipi miši,  veseli i nasmijani i za tili čas povadiše iz auta i raspodijeliše nam ono penjačke opreme i pokret. Na čelu kolone Antonia, prati je Rita Vuković, ona lijepa i šta sve zna, ne znam dalje redosljed, ali vidim i Mario Gverić je tu, spretan i pouzdan, ulijeva sigurnost i eno Tucak školarac, a ja mislila neki novi penjalac.  
Hodamo tako bez puno priče jer svi k'o da  iščekujemo  'taj najbolji dan škole danas' jer 'sutra će biti još i bolji' po riječima našeg voditelja Emila Lemca, onog od maslina, pa ti razumi kako je to moguće 'bolji od najboljeg'. 
Mihovilci su to pa je sve moguće.
Silazimo i divim se ovoj ljepoti, bar je meni ovo prvi put doživjeti kanjon Čikole ovako.
Prođe 20-etak min i evo nas, stigosmo, a di?! Penjalište, ne vidim ja to 'penjalište' di se namjeravamo pentrati. Uska stazica, tu i tamo teke proširenja, vire kamene gromade iz zemlje, a pogledom prema gori vidim samo sive stijene o'šle nebu pod oblake i po njima zabodene  neke okruglice, SPIT-ovi  e, vikala je Antonia iz sve glave posli' i  da je najbitnije u ciloj priči da slučajno ne turama tu prste, da je to strogo zabranjeno.
Svi junaci mukom zamukoše. Mučim i ja.
Aha, haaa, prolomio se Leov glas i razbio tišinu na tisuće komadića i šalama svih na ime svakoga više nije bilo kraja. 
D o s t a  je, počinje nastava, zagrmi. 
I tako bi.
Prostrli su ceradu i na nju iskrenili penjačku opremu i ne da' ti bog da ugaziš  na koje uže jer plaćaš pivu. 
Demonstrira Leo opremu i slaže oko pasa  karabine, asistira Antonia, ne prestaju govoriti šta je šta i čemu služi. Ne uhvatim ja baš svaku riječ, a ni misao jer gledam u Lea opasnog karabinima ka' trbušna plesačica je i zamišljam sebe koliko ću dobiti na težini kad me opasaju tako, a ni ovako nisam slabašna.
Tek šta promislim slijedi  odgovor, eno prvi penjač ljubi partnera  koji ga osigurava jer i to je jedno od pravila pri  penjanju. Moram priznati da su mnogi preskakali to pravilo, po običaju poštivanja pravila inače. Označio je Leo staze za uspon i startamo.
Riješio se i onih šuškalica oko struka.
Penju se tako po jedan, po jedan po toj litici i nemaš pojma kako, ali se uspinju, a mi doli navijamo, bodrimo, kričimo, fotografiramo, a Leo i Mario pokušavaju lipo nam ukazati da se smirimo jer se ne čuju njihove komande, da se odmaknemo od njih da mogu komunicirati s užetom i čuti penjača i šta'š, odmakneš se i slušaš komande, uživiš se jer je zbilja doživljaj za pamćenje.
: " sitnije korake, traži prstima čuješ li,
aj lipo sidi ka u fotelju 
a raširi noge, reka' san ti
pusti ruke od stine, samo sidi i spruži ih i
raširi noge i
baci koji put oko ispod sebe ..."
Neponovljivo. Divota. 
Idem i ja.
Navučem pojas-gaće, namjestim kacigu, obujem penje , broj manje da lipo stišću jer tako ti ništa drugo ne pada na pamet pri pentranju, vežem se za Lea i to je to.
Obostrana provjera je uspješno prošla i mogu startati, a i šiškice ispod kacige su dobile prolaznu ocjenu od kolege.
Korak po korak, ajdeee, braaavoo, nastavi samo tako, penji se, super osjećaš stijenu, još malo i dotaknut ćeš sidrište.
Osjećala sam se ko lutka na navođenje i uspjela doći do vrha i dotaknuti sidrište.
Oooo, olakšanje, mogu ja to jel hoću.
Ajde sada lipo nazad, lipo sidi u fotelju, lipo digni i raširi ruke, aj sad lipo raširi i noge i korak po korak odguravaj se unazad. 
Divota, još malo i gotovo, ali u jednom trenu ili čujem ili mi se učinilo da čujem
"smješak" i okrenem se i nasmijem se i zapetljam se i tajac, ali nema straha, Antonia već otpetljava i gotovo je, nogama sam na zemlji i u čučanj. Zadovoljna.
Znam, a i da znaš " ne okreći se, nikad se ne okreći", ali kako za fotku!?
U tom kratkom vremenskom periodu naše penjalište je vrvilo od posjetitelja, penjača svih uzrasta i odasvud "al troke' ijedan kafić u gradu.
Svi Mihovilci su se odvažili i uspjeli uspeti se, malo više ili niže, nije bitno.
Nekolicini je uspjelo pomaknuti svoje granice na ljestvici teškoće penjačkih uspona. 
Ja sam morala uspeti još jednu stazu bez greške početnika i uspjela sam.
Zadovoljstvo i klicanje podrške ostalih Mihovilaca nije izostalo, posebno mog novog osiguravatelja Maria.
Eto.
Valjalo se spremati za povratak.
Imala sam osjećaj da se put najmanje udvostručio, a parkiralište je bilo dupkom puno te uzduž ceste s obe strane auto do auta svih registracijskih oznaka.
E, a kako i ne bi kad imamo najbolji lokalitet za slobodno penjanje i 50-etak opremljenih ruta. 
Znaš šta, toliko divnih ljudi, plemenitih, vedrih, nesebičnih, svih uzrasta  i to na jednom mjestu je da ne povjeruješ, ali Mihovilci su to.
______________________________________________________
 

TJEDAN II.

Promina - nedjelja 22. 10. 2023.  

Tekst: Maida Čelar

Svako planinarenje je avantura za sebe, pa tako i ovo. Polazak je bio predviđen sa Šubićevca u 7 sati. Naša vesela družina smjestila se u vozila i krenula put Drniša. Smijeh i šale odjekivali su kombijem dok smo se vozili prema početnoj točki uspona. Svi su bili uzbuđeni, prepuni energije i spremni za uspon.

Dok smo se uspinjali prema vrhu, magla nas je omotala svojim hladnim rukama, umjesto predivnog pogleda, gusti bijeli oblak, ali mistican i bajkovit. Pri spuštanju do kuće, kiša. No, to nas nije obeshrabrilo. Spustili smo se do planinarske kuće gdje nas je čekalo toplo druženje uz jelo i piće.

U domu smo imali i malu radionicu izrade čvorova i (kad je sunce izašlo) bivka. Neki od nas su se prvi put susreli s tim vještinama, ali smo se svi dobro zabavili i učili jedni od drugih.

Kad smo krenuli natrag, sunce se opet pojavilo, ali ne zadugo. Mjestimična kiša i blato su nas pratili na našem spustu, ali raspoloženje nije popustilo.

Nakon napornog dana, povratak u kombi je pravo olakšanje. No, smijeha nije nedostajalo. Naš kombi ima svoju osobnost - grije suvozača (Anku), a hladi vozača (Emila). Na putu kući, kupili smo i domaći kravlji sir. Dok smo birali sir, vrijedne planinarke su primijetile prekrasan bosiljak koji je prodavačica imala, te su se malo i poslužile. Na kraju, s punim vrećicama sira i bosiljka, kombijem koji ni sam ne zna što bi, dali da grije ili da hladi, stigli smo na Šubićevac.

Tu završava naš dan, s pićem u ruci, dijeleći priče i smijeh, već planirajući sljedeći izlet.

___________________________________________________________________

TJEDAN I.

Zaton - Tradanj - Vlaka - subota 14. 10. 2023.  

Tekst: Kristina Jurković

Lijeva, desna, je'n ,dva, tri! ☺️

I krenusmo mi jutra Gospodnjeg 14.10. 2023. na prvi izlet 14 OPŠ -e našeg HPK Sv. Mihovil.
 
Po dogovoru, sastali smo se u 8:00 h na Šubićevcu, od uzbuđenja napola naspavani, s punim ruksacima zlatnih rezervi i očiju punih radosti. Nakon što smo se svi okupili, krećemo prema Zatonu, gdje nakon kratke kavice u 9:00 h krećemo lagano prema cilju. Sunce piči "k'o tepsija".  Rekla bih da je to bio valjda zadnji dan ljeta ove godine, ali kako se sve pomaklo, nikad se ne zna. Možda ćemo se i na Žirju kupati još početkom studenog za kad je predviđen jedan od izleta ove naše škole. 
 
Do brda Tradanj, ide to, svima odlično, a ide i meni. 😅😉
 
Naš vodič Emil na vrhu objašnjava svašta-nešto o opremi i sad već pomalo i mi znamo i odgovore na neka pitanja. 
 
Lipo nam je, odmaramo, marendajemo, uživamo u pogledu, družimo se. 
 
A ono što slijedi je "oho"! Spust niz stjenoviti dio do bajkovite Špilje Tradanj, i povratak,naravno. 
 
Znači, e-va-la svim početnicima koji su odradili cijeli "komad"! Kapa dolje! Nekolicina nas je iskušala dio, za prvi put dosta! ☺️
 
Vruće je bilo, nećemo se lagati, i sad pomalo već jedva čekamo roštilj i odmor kod "našeg Dečka" . Do Dečka pješačimo još nekih sat vremena, a vjetrić je valjda imao nekog važnijeg posla, jer nas je tek zadnjih 5 kilometara 😉, ovaaaaj minuta odlučio malo pomilovati i rashladiti. Nazire se Vlaka, miriše roštilj, a mi sretni i zadovoljni spremni za uživanje u zasluženom odmoru. Iliiii? Čvorologija! ☺️Naučili smo vezati pašnjak, taj sam barem ja zapamtila , za ostalo do ispita ima još vremena, nećemo na prvu cjepidlačiti! 😁
 
Hvala našim vodičima, našim tetama "metlama", našem Dečku, na obuci, pomoći, korekturi, domaćinstvu, a hvala im i na lijepim (životnim) pričama. 
 
Da ih ispišemo skupa, što više, što ljepše! 
 
P.s. postoji jedna anegdota o jednom dječaku koji je u sastavu nakon ljetnih praznika na temu "kako ste proveli ljeto", napisao : "Lito je bilo super, uživa' san Boga svoga!" 
 
Ili kako bi naša šibenska nevista rekla: "pamtim samo sretne dane..." ☺️
 
Skoro da bi i mi mogli takvo što napisati i reći,i više-manje,sve bi rekli! 
 
Prvi (izlet), od ,nadamo se i priželjkujemo mnogo.

  08.12.2023, 17:05

  Tekst: Ivana Dobronić; Božana Ćorluka i Branimir Bakula; Goran Bokun; Josip Skelin; Gloria Curavić; Valentina Petković; Duška Panjkota; Maida Čelar; Kristina Jurković