Izvrtila sam u glavi desetak različitih uvoda u ovu priču, a nijedan nije dobar. Pa ćemo bez uvoda.
Izvrtila sam u glavi desetak različitih uvoda u ovu priču, a nijedan nije dobar. Pa ćemo bez uvoda.
Ali to nije jedini problem. Ne mogu se odlučiti niti do koje razine za rastvaram priču. Kapula mi jedina pada na pamet. Ona se može ogoliti u slojevima, pa onda oplačeš. No zadnje što želim je biti patetična.
Krenimo, kao što smo Marina i ja krenule u petak ujutro. Autoput, najbrže, najlakše, Bimbo nas čeka točno u podne. Ruda, selo nadomak Samoboru i lagana šetnjica "na najljepši vrh samoborskog gorja" (kako tvrdi domaćin) Oštrc. Kružno, pa natrag preko Ptičjeg vrha. Nisam prvi put u Samoborskom gorju, ali sam iznova očarana zelenilom, pitomim krajem, cvrkutom, žuborenjam, vizurama. Na vrhu gledamo u "ružu vrhova", vrtimo se na sve strane, prepoznajemo Sljeme, Medvjednicu, u daljini daleki Klek, Velebit, Risnjak, puno bliže Japetić... "eeee, tu smo bile!".
Klopica ispred PD "Željezničar", pa spust natrag do auta, do Samobora, do hostela, do tuša.
Žurimo, jer planina je samo pola naše priče. Druga polovina je knjiga. Točnije brdo knjiga. Još točnije "Brdo knjiga" - treće izdanje festivala knjiga i planina. Ne smijemo zakasniti na "Blago Velebita". Projekt arheologinje Maje Grgurić Srzentić i fotografa Marka Lorenza Blaslova koji su zajedno istraživali Južni Velebit i preostale stanovnike koji se još uvijek bave transhumantnim stočarstvom (e neću vam reči... googlajte). Naravno da je za nas dvije to bio centralni događaj jer smo se osjetile kao doma okružene izložbom fotografija poznatih staza, ljudi, a skoro i ovaca. Upoznali smo i Maju i Marka, a i oni znaju za nas. Rekao im je Jako, sa Bilog Sinokosa.
Poslije njih, predstavljanje knjige "Tu na kršu tom". I dosta za prvi dan.
"Brdo knjiga" je festival kojeg organizira grupa ljudi za koju ne znam reči vole li više boraviti u prirodi ili čitati. Osim večernjih događanja, u sklopu festivala su izleti. Pa tako subotnje jutro počinje vožnjom autobusom serpentinama, kroz apsolutno zelenilo, Žumberkom. U autobusu kviz i dijeljenje nagrada. Pitanje prvo: "kojeg datuma je Petar Zoranić završio svoj roman Planine?". 
... spuštanjem kriterija do "pogodite barem stoljeće" sve su nagrade pravedno dodijeljene.
Prva postaja Eko centar Budinjak, gdje iskrcavamo dio ekipe koji je birao kraću stazu, a mi ostali nastavljamo još par minuta dalje. Odredište stari grad Žumberak, utvrda izgrađena za zaštitu od Turaka, pa sami zamislite kakav pogled ima u daljinu na Pokuplje. Odmor uz čitanje priče o dobrom hrastu (Ljetopis pješčanog okruga, Aldo Leopold ... preporuka!).
Šumske su jagodice sazrile, beremo ih putem. Hodamo, pričamo, smijemo se. Vrijeme leti, opet smo u autobusu, natrag u Budinjak. Djeca nam čitaju ono što oni vole čitati o prirodi. Još je jedna knjiga na redu za prezentiranje i natrag u Samobor.
Nekadašnji Motovunski festival je promijenio adresu i sad ga možete naći na Petehovcu. Pokazali su nam dokumentarac o tome kako je i gdje organiziran. Ja sam samo zakolutala očima i rekla: "Ajmeee neee! Još i tamo moramo ići!". Izgleda fantastično.
Poslije toga simpatičan kviz by Morana i slijedilo je veče za alpiniste i Himalajo! I dosta za drugi dan.
Nedjelja ujutro, vozimo se samoborskim gorjem do doma Max Plotnikov. I slijedi kružna tura dom - Novo selo Okićko - Plešivica - dom. Još jedna doza nenormalnog zelenila, odličnog društva, super zabavnog programa u domu i rastanka. Vrijeme je poći kući.
Imamo snage samo još za ubrati bazgu.
Time završavam samo onaj vanjski sloj moje kapule.
Slijedeći slojevi nose naziv "Zašto ne biste trebali ići na festival Brdo knjiga".
1. Park prirode Samoborsko gorje i Žumberak, područje miješane bukove i hrastove šume, s prekrasnim livadama i pašnjacima, prebogato biljnim i životinjskim vrstama i vodnim bogatstvom. To je područje neprekidno naseljeno od pretpovijesti i vidljiv je suživot ljudi s tom prirodom. Iako ste stalno unutar urbanog područja, svjesni da niste u divljini, ipak ta priroda dominira i obujmi vas posve. Toliko da, barem ja, teška srca napuštam taj kraj. Uvijek dio mene ostane.
2. Festival, koji je originalni povod putovanja, ujedno je i bogata knjižara prepuna knjiga kojima, ako ste prohodali barem jednom planinskom stazom, jednostavno ne možete odoljeti. No to još nije sve, jer u razgovoru ili u predavanjima uvijek iznova čujete i za neki naslov koji baš morate pročitati. Skup sportić. 
3. Organizatori festivala su abnormalno druželjubivi, a izleti dovoljno dobri, dugi, prijateljski da ih imate vremena upoznati i sprijateljiti se s njima. Bile smo tamo prije dvije godine, na prvom izdanju, a dočekali su nas kao da su od malih nogu kod nas na moru, mi kod njih na kolinju, pa opet zajedno na krstitkama i vjenčanjima. Čak su Marinu pustili da prebrojava sve izletnike u autobusu.
Ma da. Imate tri jaka razloga da nikad ne odete u taj Samobor... da ne oplačete od guljenja kapule. Bolje ne znati kako je tamo dobro.
(Autor fotografija je Marko Lorenzo Blaslov čiju ćete izložbu uskoro moći vidjeti i u Šibeniku. Obećali smo.)
26.05.2024, 13:51
Svjetlana Dalić foto: Lorenzo Blaslov
