Povijest Kluba

Povijest Kluba

Naši planinari poznati su po visokogorskom planinarenju po zahtjevnim europskim i svjetskim vrhovima. Ekspedicija Kluba na Aconcaquu (6950m), ostat će također zabilježena, ali, na žalost, i po tragičnom događaju, smrti prvog predsjednika Kluba, Zlatibora Prgina.

U nizu raznih aktivnosti Kluba posebno je potrebno istaknuti ekspediciju Kilimanjaro – Afrika 1997.g. Nakon višemjesečnih priprema pet članova Kluba otišlo je u Afriku, gdje se ostvario dugo sanjani san o penjanju na prvi zahtjevni vrh. Put je krenuo preko Amsterdama do Dar es Salama u Tanzaniji pa do samog Uhuru Peaka (5895m). Iako se Afriku već desetljećima naziva Crnim kontinentom, ona ustvari blista živahnom svjetlošću. Kilimanjaro na svahiliju, modernom jeziku Istočne obale Afrike, znači “sjajna planina”, najviša je u Africi, diže se samo tri stupnja daleko od Ekvatora i cijela je pokrivena snijegom. U ovom sparnom i vrućem dijelu svijeta vrh je cijele godine pokriven ledom pa je tako primamljiv mnogim planinarima i pustolovima cijelog svijeta.

Dvije godine nakon uspona na Kilimanjaro, Klub je, nakon dugih priprema i odabira članova, organizirao ekspediciju na najviši vrh Južne Amerike, Aconcaquu, visine 6959m. Nakon uobičajenih priprema za ovakve pothvate šest članova našeg kluba te dva člana planinarskog društva iz Zadra krenuli su 12. siječnja 1999. na ekspediciju. Povratak se planirao oko 28.veljače 1999. Bez obzira na dugogodišnje planinarsko iskustvo, nitko nije mogao točno znati što ih čeka u Andama. Lagano otrežnjenje je stiglo kad su prvi put u punoj veličini ugledali planinu iz podnožja, tamo gdje se obično postavlja logor. Preispitivali su se penjući se i promatrajući ćudljive promjene vremena, pogotovo bjeličaste oblake koji su se oko snježne glave izmjenjivali s visinskim vjetrovima. Nakon postavljanja logora na visini od oko 4200 m, uz popratne simptome visinske bolesti, neki su članovi odustali, odgovorno procijenivši uvjete i svoje mogućnosti. U sljedećem logoru na 5350 m, “Nido de Condores“ (Kondorovo Gnijezdo), bilo je potrebno ocijeniti mogućnosti daljnjeg uspona. Tu počinje priča o pravoj ćudi koju planina može pokazati kad jednostavno ne želi sve “prigrliti”. Danima su se izmjenjivale neprestane snježne vijavice, velike količine snijega i guste magle, što je grupu, naravno, dodatno iscrpljivalo. Bilo je potrebno izdržati sve te napore, a nakon nekoliko dana se činilo da bi se vrijeme moglo stabilizirati dovoljno dugo za uspon. Nekoliko članova se ipak moralo vratiti zbog smrznutih nogu (uglavnom zbog neadekvatne obuće) i visinske bolesti. Dvojica su nastavila uspon, Zlatibor i zadarski planinar Siniša, iako su se vremenski uvjeti pogoršavali. Odvojili su se i tako nastavili prema vrhu. Taj dio tragične priče koja je potom uslijedila nitko neće moći točno ispričati, pa ni mi.Siniša je uspio doći do vrha i uz velike napore pri silasku sreo Zlatibora te mu preporučio da odustane zbog dodatnog pogoršanja vremena koje se spremalo. No u takvim prijelomnim trenucima koje nam život “servira”, a sudbinao dređuje, odluke su samo, i jedino, naše. Zlatibor je nastavio i nije nam se vratio isti. Vratili smo ga kući utihnulog, no ostavio nam je zadatak da slijedeći njegovu upornost, rad i želje, čuvamo i dalje unapređujemo Klub.

 

FOTOGALERIJA

Crna Gora 2017

  26 fotografija

 

FOTOGALERIJA

KG DP 33.480 m

  39 fotografija