Nakon nekih sat vremena stižemo u Starigrad gdje opremamo posljedne potrebštine i odlazimo na kavicu uz more uživati u posljednjim zrakama sunca. Na parking Velike Paklenice dolazimo negdje oko 18 sati odakle sa pretrpanim ruksacima krećemo put Ramića dvora gdje smo planirali prespavati.
Na samom početku puta sesrećemo uvijek nasmijanu Mihovilku Maricu koja je sa kolegama iz HGSS-a budno pazila na nepregledno mnoštvo penjača koji su iskoristili ovaj sunčani vikend i kao pauci raširili se svuda po penjalištu Pakleničkih masiva. Kratko pozdravljamo Maricu i članove stanice HGSS-a i krećemo planiranom rutom dalje u noć. U kratkoj priči i dogovaranja oko pripreme tikica shvatimo koliko je mjesec pun i da nam u stvari tikice uopće ne trebaju. Šetnja dalje je jedan od najlješih trenutaka koje sam doživio u prirodi planinarenjem noću putem obasjanim samo mjesečevim zrakama uz šum potoka Velike Paklenice koji unosi sve čari u ovaj mali noćni izlet i izoštrava sva osjetila do krajnjih granica.
Nakon nepuna dva sata dolazimo do PD Paklenica gdje nas dočekuje vesela družina planinarskih vodiča koji su tu imali dvodnevni skup u organizaciji Hrvatskog Planinarskog Saveza. Pozdravljamo vodiče i put nastavljamo dalje prema Ramića Dvorima udaljenim tek nekoliko minuta od doma.
U Ramićima nailazimo na dio vodiča koji su zbog brojnosti bili tu smješteni. Sklanjamo ruksake, sjedamo predahnuti i nešto popiti kad u to nailazi domaćin imanja Mario. Ne znam kojim riječima opisati tu osobu ali moram priznati da davno nisam susreo takvu ljudsku veličinu kao što je on. Smijeh, gostoprimstvo i glad nakon puta brzo su nas odveli do gradela, a spontano druženje se preselilo sa ognjište u kuhinju gdje je usljedilo veselje i pjesma sa našim kolegama vodičima iz Varaždina i sve to uz harmoniku domaćina Maria.
Nedjelju u jutro se dižemo u 6 prema dogovoru i nakon jutarnje pripreme i kavice krećemo u 7.5 planiranim rutama u sastavu Julija, Anka, Mate i Ante (prijatelj od domaćina Maria koji nam se odlučio pridružiti). Nakon nekoliko minuta dolazimo na križanje koje nas vodi lijevo na Bukovu stazu i desno put Liburnije i Lijepe staze – mi se odvajamo lijevo na Bukovu. Rute i odredište smo isplanirali ali ne i to da ćemo se već nakon 15ak minuta poslije starta pogubiti u gustoj hrastovoj šumi. Narednih 20ak minuta smo posvetili krčenju šume i pronalasku puta uz pomoć tete Darinke (GPS) što smo ubrzo i uspjeli. Put dalje uspješno nastavljamo Bukovom stazom do Babinog jezera prekrivenog prvim ovogodišnjim slojem ledenog pokrova. Pokraj jezera staza nastavlja pravo prema Velebitskoj magistrali koja vodi put Vaganskog vrha i dalje prema Svetom Brdu. Željni istraživanja kod jezera se odvajamo desno po Babinom kuku prema Zoranićevom vrhu (1712m/n.v.) prema kojem vodi odlično markirana i kroz klekovinu očišćena staza. Dolazak na Zoranićev vrh smo ovjekovječili slikavanjem nakon kojeg smo se bacili u zavjetrinu na zasluženu marendu.
Uživajući u marendi na istočnoj padini Babina kuka u daljini gledamo Vaganski i hrbat ispred nas koji vodi prema njemu. Plan je pao jako brzo – ne idemo natrag istim putem na Babino jezero već idemo na divlje hrbatom kroz klegovinu tražiti Velebitsku magistralu. Čak je naš novi član Ante kao iskusni planinar bio ponosan na sebe kada je uvidio kuda smo prošli bez većih muka i ozljeda.
Nakon naše male kratice uključujemo se na planiranu Velebitsku magistralu s kojom put nastavljamo prema Vaganskom vrhu koji se izdiže na 1757 m iznad mora i kao takav čini najvisočiji vrh Velebitskog masiva dugog 145 kilometara. Obavezno slikavanje, markiranje knjižica, presvlačenje u suhu robu i nakon toga hedonizam u horizontali na suncem okupanom vrhu uz lagani povjetarac i rakijicu.
Odmoreni i veseli nastavljamo dalje spust istočnom stranom i već nakon nekih 10ak minuta dolazimo na sljedeće križanje – lijevo Liburnija/desno Lijepa staza. Kratko važemo dali i Liburniju proći ili ne!? S obzirom na kratak dan i već vidno iscrpljenog nam četvrtok člana voditeljica grupe Julija odlučuje da ovaj put ipak preskačemo Liburniju i idemo desno na Lijepu stazu put Ramića dvora. U Ramiće smo se vratili malo prije 14.50 na zasluženo pivo i topli grah ponosni što smo ovakvu kružnu turu odradili za nekih 6 i po sati.
Uživajući u okrijepi ručkom i društvu sa kolegama planinarima Anka primjećuje poznato lice kako prilazi putem prema dvorima. Bila je to jedna iznimno draga osoba za koju sam naknadno saznao da je to naša gorska vila Danijela Bucić – žena koju krasi zavidan planinarski rezime u kojem se našao i poneki svijetski vrh kao Mont Blanc i Everest, treking liga, licenca za međunarodnog vodiča i još mnogo crtica iz njene hvalevrijedne planinarske karijere. Nakon kraćeg druženja sa Danijelom pozdravljamu nju i naše domaćine i krećemo natrag u podnožje planine prateći potok Paklenice.
U podnožju opet nailazimo na našu vrijednu Maricu koja završava svoju cijelodnevnu smijenu dežurstva i koja nas ispraća iz Paklenice za kraj ovako prekrasnog sunčanog jesenskog vikenda.
27.10.2015, 09:22
Mate Koštan
