Upisale smo penjačku školu da uživamo u prirodi, da se malčice veremo i družimo, a već nakon prvog susreta s našim instruktorima na predavanju u klubu, samo po broju ponavljanja riječi opasno i osiguranje moglo nam je biti jasno da će škola biti sve, samo ne opuštena. I da, nakon prvog vikenda osjećam bolove u leđima na mišićima za koje dugo godina nisam imala spoznaju da ih posjedujem, prsti su mi krvavi i teško tipkam, ali unatoč svemu s nestrpljenjem čekam slijedeći vikend, jer na penjanje se lako „navući“.
Vikend smo proveli na dvije lokacije, na stijeni u Kanalu i u klubu Kocka na umjetnoj stijeni i boulderima (a valjda sam sve to dobro napisala). U kanalu je bilo ledeno i čekajući svoj red da se popenjemo svi smo se smrzli. Mislim da nas se okupila većina, 15-16 „učenika“, skupa s instruktorima. Uvijek kad gledam kako netko ispenje prvi put, bez konopa mislim se hoće li ikad doći tren da ću i ja to moći? Sigurno još ne :P . Kod penjanja dok čekaš svoj red i sjediš i jedeš i piješ. Jedino radiš vratom i gledaš kako to drugi rade. Dok idu iskusni čini ti se vrlo jednostavno, „neš' ti“ i onda ti kreneš i zapneš. Najvažnije je osvijestiti da si siguran 100%, što ja nisam samo osvijestila, već i doživila jer sam sklizla i samo se zaljulala na konopu. No to je s druge strane i problem jer se ne moraš truditi toliko (makar u mom slučaju). Dosadi mi i ja bi sjela ili bi se bacila i kao ninja dolje. To spuštanje mi je najbolji dio od svega. Ima li neki sport koji se zove spuštanje na konopu? E pa taj je za mene. Možda bi ti u glavi trebalo biti da si sam na toj stijeni i da ti život ovisi o tome kako ćeš se popeti, možda bi se tada više potrudili? U svakom slučaju svi školarci su se penjali po nekoliko puta. Stijene su oštre, a koža je zbog bure bila ko papir tanka, tako da smo ostavili svoje krvave tragove. Nije tako strašno kao što zvuči, ali već smo sada svjesni da se nećemo moći šlepati.
Stijene u Kocki u Splitu izgledaju jednostavno, no nije baš tomu tako. U Splitu smo otkrili da imamo talenta za navijanje i bodrenje i da neki već imaju svoj style u penjanju za sada prozvan žablji. Za sve one koji vole stvari raditi na teži način to je to. Iz polučučnja na okomitoj stijeni teško ustaju i oni u najboljoj kondiciji. U boulder dvorani imali smo vojni dril, nešto sklekova, trbušnjaka i sličnih vježbi koje nisam radila od '95 i onda smo morali proći smjerove koje su nam instuktori zadali. Moram priznati da mi je ljepše vani, na stijeni, nego u dvorani, ali sigurno oni koji imaju priliku nekoliko puta tjedno prolaziti bouldere imaju bolju tehniku, više ideja, snage i vještine da bolje savladaju stijenu.
Što sam naučila nakon prvog vikenda na penjačkoj školi: Sigurnost, sigurnost, sigurnost. Strpljenje. Penje žuljaju gore od baletnih papučica. Ne gazi po konopu. Oslanjaj se na noge.
Instruktor voli odojka- a to je važno znati! ;)
11.10.2016, 14:19
Nina Živković
