Nekolicina nas, prijatelja i članova HPK Sv. Mihovil (Ana Radić, Mislav Ćupić, Ive Mijat i ja (Neven Magazin), nismo bili učesnici „Tradicionalnog pohoda“ na vrh Dinare (Sinjal 1831) u 2011. god.. Imali smo želju, ali iz objektivnih razloga nismo je mogli realizirati te smo jedva dočekali prvu priliku da se i mi popnemo. Nedjelja 22.01.2012. nam se učinila pogodnom za to. Robusnim terencem smo se dovezli do „Podića“(okretište povrh izvora Krčića), mjesta sa kojeg počinje uspon na vrh.
Već na polaznoj točki snijeg i crnosiva kapa nad dinarskom stijenom su bili sigurni znaci da nas čeka naporno i zanimljivo penjanje. Dobro opremljeni za zimske uvjete relativno brzo smo se probili kroz šumoviti dio i došli do stijena povrh šumskog proplanka. Tu je snijeg već bio dosta dubok i suh tako da je Ive kao najmlađi (inače pripadnik HGSS-a) preuzeo najteži dio da se prvi probija i „prti“ snijeg.
Dolaskom na križanje, gdje se staza kojom smo se mi kretali, spaja sa stazom iz Brezovca, a zatim nastavlja kao jedinstvena, odlučili smo se podijeliti na dvije grupe po dvoje. Ana i Mislav su bili nešto sporiji pa smo se Ive i ja odvojili nekih stotinjak metara , ali smo i dalje bili u stalnom vizualnom kontaktu sa njima. Na pola puta do „kuloara“, na kosini, vjetar je mjestimično otpuhao novi snijeg ispod kojeg je bio led. Bilo je vrijeme da se stave dereze. Dereze nije problem postaviti na gojzerice kod kuće, onako za probu, ali u stvarnim uvjetima kad bura dere a prsti mrznu to nikad nije lako, pogotovo kad ih rijetko koristite. Cepinima smo očistili led i napravili malenu policu na zaleđenoj kosini na kojoj smo mogli montirati dereze dok smo onima niže javili da stave dereze prije nego naiđu na led.
Kuloar i sve iznad njega je bilo u gustim sivim oblacima, vidljivost vrlo mala. Štapovi za označavanje staze su nam bili od presudne važnosti, i ovom prilikom se zahvaljujem onim članovima HPK Sv. Mihovila koji su ih prije 5-6 godina postavili.
Kretanje zaleđenim kuloarom zahtijevalo je izuzetnu opreznost jer se tu i najmanja pogreška skupo plaća. Izbijanjem na zaravan podno samog vrha kretanje je bilo još teže, kako zbog vjetra tako i zbog kamenja koje je izvirivalo iz leda a po kojem su šiljci dereza nezgodno zapinjali.
Kroz maglu smo ugledali stožac okovan ledom koji označava da je to vrh Dinare-Sinjal , ujedno i najviša točka Hrvatske (1831 m/nm).
Dotaknuvši vrh i uživajući u neobičnom okruženju ledenih oblika stvorenih snagom prirode, brzo smo zaboravili napore kroz koje smo prošli da bi to i ostvarili.
23.02.2012, 18:48
Neven Magazin
