Visočica, dereze i ekipa

Krenulo je nas 9 Mihovilaca i Pipi :-)

Savršeni vremenski uvjeti, želja za snijegom i naš vodič Tina donijela je odluku, ide se na Visočicu (1619 m n/v), jedan od vrhova Velebita. Ja sam s druge strane odlučila riješiti se straha od hodanja po (mogućem) ledu. Krenulo je nas 9 Mihovilaca i Pipi (četveronožni ljubimac naše Draže) put Gospića i malom selu Rizvanuša, iza kojeg počinjemo uspon u 8.30. Držimo se strogo makadamskog puta i odlično markirane staze jer svakih nekoliko metara sa strane „vrište“ table opasnost od minsko eksplozivnih sredstava. Put nas tako vodi kroz gustu i visoku bukovu šumu koja u ovim zimskim ogoljenim uvjetima djeluje i pomalo sablasno.

Na mjestima sramežljivo proviruju ljubičasti pupoljci šafrana pokazujući da je proljeće vrlo blizu i da će šuma ubrzo zablistati proljetnim zelenim bojama.  Nakon otprilike dva sata hoda izbijamo opet kratko na makadamski put (kojim se može proći i nekakvim terenskim vozilom), pa nastavljamo dalje opet kroz šumu, a u tom dijelu na cca 1000 m  n/v pojavljuje se i prvi snijeg koji je zbog debele hladovine već dobro zaleđen i počinje moja panika, noge se na prve znakove proklizavanja koče i pojavljuje se strah. Ekipa u tom trenu  odlučuje da je bolje da svi stavimo dereze, od milja prozvane bockalice haha. Kako ih nikad do tad nisam ni vidjela  tako ih nisam znala ni staviti na gojze, ali imala sam najbolju moguću pomoć haha, pa smo i taj dio riješili, a onda spas, nakon prvih nekoliko nesigurnih koraka poslije je sve bilo lakše i dereze su od tog dana postale moj omiljeni komad planinarske opreme.

Nastavili smo dalje laganim korakom i izlazimo na predivan proplanak prekriven čistim bijelim snijegom i okupan suncem , skidamo dereze jer više nije zaleđeno  i nastavljamo dalje bajkovitim putevima uživajući u suncu i snježnoj bjelini. Dolazimo do predivne novo sagrađene planinarske kuće Visočica koju su izgradili članovi PD Željezničar iz Gospića i ostataka Gojtanovog doma koji je izgorio u Domovinskom ratu 1991. godine i tu se zadržavamo neko vrijeme jer napor je učinio svoje i glad je postala velika. Nakon ručka ponovno stavljamo dereze penjemo dalje još nešto manje od 200 m  n/v do vrha i  na tom dijelu dobro nas je išibala i bura. Na vrhu poziranje, slikavanje i onda je naletio neki maleni oblačak iz kojeg je palo taman toliko pahuljica da svi kažemo vaaaaaaauuuuu, a Tina je zaključila da je to moja nagrada za uspješno odrađen snježni uspon.

Kako su se sa ličke strane počeli skupljati ipak veliki crni oblaci, brzo smo se krenuli vraćati prije nekih obilnijih padalina. Tek kod spuštanja vidim kakvom se padinom zapravo spuštam i kako nema onoga tko bi me spasio da otkližem nizbrdo uf…uf, pa se mislim „ne gledaj doli samo isprid sebe i u dereze“  Samo kratko zaustavljanje opet kod pl. kuće i ostatak spuštanja bez stajanja osim onog dijela skini dereze, stavi dereze.  Na našu sreću oblaci su ipak produžili dalje, pa smo uživali i dalje u dobrom vremenu i kako to već biva kod spuštanja nikako dočekati kraj, pa mi se činilo da dulje traje onih nekoliko kilometara makadamskog puta na povratku nego cijeli uspon. Do auta smo stigli u 17.30 h , već pomalo umorni, ali oduševljeni dobro provedenim danom u dobrom društvu.

A ja posebno zadovoljna , ovo je bio do sad vremenski najduži i prvi pravi snježni izlet u mojoj do sad  kratkoj planinarskoj „karijeri“. 


  21.03.2017, 09:21

  Marina Božikov

 

FOTOGALERIJA

Crna Gora 2017

  26 fotografija

 

FOTOGALERIJA

KG DP 33.480 m

  39 fotografija