priprema
Početkom srpnja trojac iz TNT grupe (Antun, Goran i Joško) planirao je trodnevnu turu konačnog uspona na Triglav i Mangart, ali nam očito nije bilo suđeno radi uvedenih mjera od strane slovenske vlade za ulazak u Sloveniju. Nakon toga je bio plan odlaska Gorana i mene u Dolomite (Cortina d'Ampezzo) na uspon 2-3 ferate (Lipella, Dibona, Formenton), ali se i taj plan izjalovio zbog (opravdanog) straha mog kolege jer ima starije roditelje s kojima zajedno živi.
E ali upravo kad sam počeo planirati solo odlazak preko granice jave mi se kolege ferataši iz grupe Bad Company (Čakovec) da idu u subotu 01.08.2020. na jednodnevnu turu uspona na Preiner Wand preko dvije ferate. Super ideja! Prihvaćam poziv i naravno radim sebi još dodatak za dan ranije. Tako se rodio plan o pet (5) prolazaka ne baš laganih ferata u dva dana s dosta transfera (vožnje) od jedne do druge.
dan 1.
Polazak iz Šibenika je bio u četvrtak (30.07.) poslijepodne sa spavanjem kod juniora u Zagrebu i obaveznom dopunom opreme u Iglu sport dućanu. Rano ustajanje u petak i pokret prema granici u 4:36. Slijedilo je ispijanje jutarnje kave na zadnjoj benzinskoj prije granice, a na samom prelasku u Sloveniju sam bio jedini, tako da uz obavezno pitanje „Kamo se putuje?“ i pokazivanje rezervacije smještaja u Austriji nije bilo nikakvih problema oko ulaska. Laganom vožnjom oko 7:15 stižem u mjesto Mojstrana,
Lako nalazim ulaz u feratu, ali je potrajalo dok sam našao parking jer je radi nekakvih komunalnih radova sve bilo raskopano.
Prva ferata je bila malo „ilegalna“ jer sam trebao biti samo u tranzitu, ali mi vrag nije dao mira da ju prođem dok većina još spava. Tako je i bilo, započeo sam penjanje točno u 7:40 i to kroz tzv. Crvenu stazu ( Rdeča pot - težu naravno), a na kraju ferate bio točno u 8:20. Pogledi sa same ferate na Mojstranu i dolinu su fantastični, jedino što me sunce i te kako grijalo budući je kompletna putanja okrenuta točno na istok.
Nekoliko zahtjevnijih detalja, ljestve s prevjesom izrađene od konopa i drvenih gazišta, te jedna vertikala s bočnim otklonom čine ovu trasu težom od tzv. Plave rute.
Brzo slikavanje kod kopije Aljaževog stupa na kraju ferate, naravno s klupskom zastavom (ne znam, nije mi poznato da li je netko iz kluba ispenjao ovu feratu prije mene), te gotovo trčeći povratak preko vrha Grančišće i kroz šumu do parkinga.
Bez puno presvlačenja, samo zamjena gojzerica za sandale, odmah sam krenuo preko Kranjske gore prema Italiji. Naravno da sam odahnuo kad sam ušao u Italiju da je „akcija“ Slovenija dobro završila.
Nastavak dana je bio vožnjom kroz Italiju preko mjesta Pontebba i uzbrdo prema ferati Daumling koja se nalazi u sklopu poznatog skijališta Nassfeld.
Na parking ispred četverosjeda Gartnerkofel stižem oko 10:20, transferiram se sjedežnicom do pod samu ferratu, brza kava i šetnja do ulaza u feratu. Na žalost odmah vidim da je velika gužva i da ima dosta neiskusnijih, ispred mene je par s osmogodišnjim dječakom. Tako da se već na prvom težem detalju, mostu sa sajlama stvara „čep“. Ništa, sjeo sam snimao i slikavao dok nisam došao na red.
Uglavnom taj most sam prošao negdje oko podne i još se jedno vrijeme „šlepao“ iza ovih sporijih do izlaska na vrh grebena s kojeg vodi tzv. „nepalski most“ na glavnu stijenu. E to je opet detalj za novi zastoj pa pitam ekipu koja je posjela po podu da li mogu ići prije njih, naravno da su se složili i tako sam sebi oslobodio prostor da do kraja imam „čistu stazu“. Prelazak tog i još dva slijedeća mosta, usponi preko čistih i glatkih vertikala podizali su mi adrenalin do kraja. Negdje oko 13:00 sam završio još jednu feratu i odlučio krenuti na vrh Gartnerkofel – 2.195 mnv zajedno s mnoštvom planinara.
Na vrhu je križ kao posveta svim poginulim vojnicima u oba svjetska rata, slikavanje s klupskom zastavom oko 13:30 te povratak do restorana kod izlazne stanice sjedežnice na zasluženu pivu i brzi ručak.
Povratak do parkinga je opet sjedežnicom (cijena povratne karte je 13 eura), jer se žurim stići na treću današnju feratu nakon koje me čeka nemali put prema SI Austrije.
Do treće današnje ferate sam trebao voziti 65 km u smjeru Villacha – Faaker See gdje se nalazi Kanzianiberg, svojevrstan penjačko/ferataški park. To je zapravo malo više brdo strmih strana, a moj odabir pada na Kami(n)kaze feratu težinske oznake D/E. Na parkingu sam bio oko 16:00 i vrlo brzo preko jedne kraće ferate oznake B, stigao do pod kamin za ulazak u ciljanu rutu. Odozdo se nije vidjelo što me u tom kaminu (gotovo kao dimnjak) zapravo čeka.
Krenuo sam uzbrdo pored penjačkog para, te vrlo brzo uvidio da će biti vrlooo gadno.
Naime na polovici kamina se tek vidi da su do izlazne rupe iznad mene obostrane jako glatke i vlažne stijene koje se nažalost prema gore šire, tako da dotašnja tehnika leđnog oslanjanja više nije bila moguća. Zastao sam na jednoj minijaturnoj polici (oslonac samo za jedni nogu) i „studirao“ što dalje?! Prema gore je vrlo zahtjevno, a povratak prema dolje bez opreme za abseil možda još i teže. Ništa pada odluka da malo prikupim snage, upotrijebim sve ono što sam do sada naučio i prisjetim iz penjačke škole.
Uspijevam se nekako na ruke podignuti dovoljno da brzo ukopčam panik gurtnu s karabinerom iznad sidrišta i na taj način poluviseći, jednom rukom se držeći za sajlu, dok mi noge doslovce proklizavaju, drugom rukom prekopčam ferata set i omogućim sebi napredovanje. E ovo je bilo „veselo“, naravno s potpitanjem samom sebi – Joško šta ti je ovo još danas trebalo na kraju, umornom itd.?!
Sretan što sam izašao iz „rupe“ i uspeo još jednu zahtjevnu vertikalu koja je nakon ovog izgledala kao dječja igra, zaboravim se na vrhu uslikati s klupskom zastavom.
Pronašao sam put za silazak do parkinga, te nakon kompletnog presvlačenja oko 17:00 krenuo na put od 240 km do Mittendorfa gdje sam trebao prespavati.
Stigao sam na odredište oko 19:40 te napravio check in, večerao i utonuo u san zadovoljan s ostvarenim ciljem za prvi dan i sa željom da me ujutro neće boljeti svaki mišić.
dan 2.
Osvanula je sunčana subota, dobro je ništa me ne boli, ustajem oko 5:45, spremam stvari i silazim na zakazani doručak u 6:30. Odmah nakon doručka krećem prema zakazanom mjestu sastanka s grupom Bad Company oko 7:30 na parkingu poviše mjesta Griesleiten. Gotovo u isto vrijeme dolazimo na parking, što je bio dobar znak za uspješan dan.
Brzo se pozdravljamo, spremamo opremu i krećemo prema prvoj današnjoj ferati, usponom kroz šumu koji traje oko sat, tako da smo ušli u feratu „Hans von Haid Steig“ oko 9:00. Opet je mala gužva, pa puštamo da ovi ispred malo odmaknu, ali i kako nas je sada petorica i naša se grupa razvukla. Uglavnom, idem prvi, za mnom Bojan i Elvis, a Kristian i Petar pomalo za njima. Sama ferata je dosta uzbudljiva i na par mjesta zahtjevna, s dva vrlo atraktivna detalja čudnih čeličnih ljestava, te jednim jako uskim polukaminom koji je vjerojatno kad je mokro jako sklizak i zahtjevan. Negdje na 2/3 puta je kratki prekid ferate na kojem se nalazi kapelica „Crne Madonne“, tu smo se malo osvježili i krenuli dalje prema vrhu i izlazu iz ferate, gdje smo bili točno u 11:00, znači dva sata za prolazak.
Spuštamo se do obližnjeg planinarskog doma, putem susrećemo mnoštvo planinara, ama baš nitko nije nosio zaštitnu masku za lice!!
Ispred doma marendajemo i odmaramo pa oko 12:00 polazimo niz nimalo bezazlen sipar do ulaska u njima drugu, a meni petu feratu u nizu – „Konigschusswand Steig“ težinske oznake D/E .
Naravno opet krećem kao prvi u 12:20, na početku je odmah dobra D vertikala kao eliminacijska za sve one koji to ne mogu ispenjati. Međutim, unatoč vrućini i direktnom suncu sva petorica to uspijevamo i idemo dalje prema vrhu. Prije toga nas čekaju dva zanimljiva detalja, zahtjevna vertikala s malim prevjesom oznake E, a nakon nje čudan kamin kao kombinacija horizontalne i vertikalne „špilje“. Kako je taj prolaz prema unutrašnjoj strani nio jako uzak najlakši način prolaska je bio s vanjske strane, istina malo viseći ali svakako najlogičniji. Tu su se momci malo zadržali ali su na kraju svi uspješno prošli. Na izlasku iz ove zadnje ferate sam bio u 13:40 što je jako dobro vrijeme za uspon. Slijedilo je samostalno uslikavanje s klupskom zastavom jer su momci malo kasnili.
Kad su se konačno svi uspeli krenuli smo prema vrhu Preinerwand – 1783 mnv,
na kojem se nalazi veliki čelični križ vrlo atraktivan za uslikavanje.
Malo odmora i tu, uživanja u pogledima na sve strane, oko 14:30 krećemo nizbrdo kroz kombinaciju kuloara i manjih sipara, mjestimično osiguranih sajlama. Za otprilike dva sata hodanja smo se spustili do parkinga, raspremili se i skoknuli na zajedničko piće prije pozdravljanja. Momci su nastavili svoj put prema Čakovcu, a ja preko Graz-a prema Zagrebu gdje sam opet prespavao kod juniora.
Bio je to jako zanimljiv i uzbudljiv skraćeni vikend.
Lipi moji idemo dalje!!!!
06.08.2020, 08:28
Joško Vudrag
