Veličanstvene Prokletije 2022

Svi su oduševljeni svojim izletima i sretni na kraju dana. Ta količina dobre energije i kvalitetnog umora djeluje iscjeljujući. Taj odmak od svakodnevnice koji ti pruža priroda i planina je sigurno najbolji lijek od stresa. Da se svi doktori toga sjete ( a među Mihovilcima ih ima i to znaju) pacijentima bi prepisivali terapiju boravka u planini, posebno dok kipi ljeto na najjače. 

U rano jutro 9.07. tri kombija i tri automobila zaputila su se sa Šubićevca na granicu Crne Gore i Albanije. Nas dvadeset osmero – jedan oveći razred. Razred je raznovrstan, cijeli spektar različitih osobnosti, ali zajedničko im je da vole prirodu i ljude, što će se i pokazati u svakom od sljedećih dana. Put je dug, dva od tri kombija nemaju ni klimu, pa povremeno viđamo laktove, stopala, vratove i glave  kako se luftaju na vrućem zraku dok lagano gonimo dobrim, pa manje dobrim, pa sve lošijim i izbrazdanijim cestama ka istoku.

Ne znamo za ostale ali opća tjelesna kondicija našeg dvojca je na niskim granama. Otkad su stigle vrućine i ono redovitih šetnja što smo prakticirali sa našim psom Bonom, smo sveli na minimum. Ali odluka za odlazak na Prokletije je pala još prije pola godine  pa naš predsjednik Mate („70 godina s vama“), ili kako će ga osloviti jedan mladi Nijemac idućih dana: Mr. President, nam ne može odbiti zahtjev da i nas povede. Nakon 11 sati vožnje i pauze u Stocu stižemo na naše 1.odredište gdje ćemo se zadržati dva dana : dolina podno Komova. Led ledeni. Dižemo predivno šareno šatoraško naselje, palimo oganj, montiramo dva seta Lidlovih stolova i stoličica koji nas drže na okupu i gostimo se obilno, kako i priliči u planini.

Ranim jutrom poveća skupina kreće prema Kučkom Komu. Zahtjevna tura o kojoj ništa ne znam, ali u društvu smo iskusne ekipe i nimalo se ne brinemo. U međuvremenu sam malo informiranija i znam da je vrh na 2487 m, zahtjevan je, a svi smo ga prošli bez problema. Mošo nas fotka iz daljine: predivan kontrast kamene stjenovite sive pozadine i naše skupine u šarenim kacigama kako polako penje i stiže na vrh. Na vrhu uzbuđenje, fotkanje, sreća … Idući dan se penjemo na nešto niži Vasojevića Kom, sjećam se konstantnog uspona, tutnjave u glavi i loše ritmiziranog daha do vrha, ali ponovno na vrhu spokoj duha i tijela. Ostajemo nešto dulje uživati u predivnim vizurama uz marendin i ležanje. Nevjerojatna je lakoća kojom se navikneš na divotu prirode a da ti taj užitak ne dosadi. Svaku večer prije sijela pred vatrom,  Miro i ja pijemo ibuprofene i od trećeg dana noge su odjednom spremne za sve buduće ture koje ćemo napraviti. Prije odlaska sa Komova  dan je napokon  čist, sunčan, prekrasan. Konačno sa Mikševe klupe, uz pivo, lijepo i bistro,vidim Komove koje smo popeli. Divota! Očarani prirodom  koju mogu doživjeti bez da mi magla pokriva vrhove a ledenica stišće kosti krećemo prema Prokletijama.

Dolina Grebaja….najljepša dolina koju sam imala prilike doživjeti. Okružena veličanstvenim vrhovima sa svih strana: dolje zeleno, između sivi masivi i iznad nebo, ko zelena školjka usidrena među  planinama sa otvorom prema zvijezdama. Balkanske  Alpe kako zovu Prokletije je po mom mišljenju izvrsna usporedba. Unutar te zelene doline je Španova i Zuljina ljetna rezidencija, a odmah do njihove je rezidencija njihovih krava. Na početku mi miris njihovog izmeta struže  nosnice, ali točno na jednu noć. Već idući dan taj miris ne osjećam jer se sve stopilo u jedno: miris vatre, naših koža i kose, miris krava, cvijeća i trave – sve postaje jedna neobična, skoro mirisna asimilacija. Ali povremeno se i kupamo, nije da nije. Najbolje kupanje koje ću pamtiti za života, dogodilo mi se u jezeru ispod vrha Maja Jezerce. Predivna voda, blistava i mrzla. Odlučujem da je to mjesto i trenutak koji ne smijem propustiti, isto odlučuju i Draža i njena Kata. Ulazim u čistu, djevičansku mrzlu vodu. Od hladnoće uskoro ne osjećam ni ruke ni noge, ali kad zaronim ispod, sve postaje toplo i bestjelesno, predivan trenutak. Uživam dok god mogu izdržati. Čiste i prokrvljene izlazimo vani, uživamo u toploti sunca, ali moramo nazad. Šteta. Nešto prije u prvom jezeru na kojeg nailazimo, koje je također prelijepo ali glinenijeg dna pa se brzo muti, Mošo taraca „čičibuve“  (čudne vodene mušice koje grizu) i to uspješno. Izvrsna energija i zafrkancija, smijemo se i guštamo. Ovo mi je bio jedan od najljepših izleta: jezera ko biseri slažu se dolinom do izvora ( u blizini onog  meni favoritnog  jezera u kojem sam se okupala). Kad ugledaš prvo jezero, oduševljen si momentalno, ali kako nastavljaš rutu, stalno se otvaraju nova biserna jezera, sve ljepše od ljepšeg, predivan doživljaj. Mislim da sam ih uspjela  pobrojati pet.

Izlet koji parira ovom, a na kojem sam bila negdje pred kraj boravka na Prokletijama je kružna tura Popadija-Talijanke-Volušnica. Prekrasno iskustvo hodanja sa divnim i opuštenim ljudima , ležanje u travi, branje borovnica i bilja,a sve to stalno upotpunjeno pogledom na božanstvene Karanfile koji nas konstantno prate  sa desne strane kao neki polegnuti kameni div. Karanfile čine  naborani masivi puni razgranatih vrhova od kojih bi svaki da je malo viši od onog pored sebe pa se isteže što bliže nebu i oblacima.

Kako nas je bilo puno, razne ekipe planiraju svakodnevno svoje ture. Na kraju dana, oko vatre, slušamo priče i doživljaje grupa s kojima nismo bili na izletu – tzv. razmjena iskustava. Svi su oduševljeni svojim izletima i sretni na kraju dana. Ta količina dobre energije i kvalitetnog umora djeluje iscjeljujući. Taj odmak od svakodnevnice koji ti pruža priroda i planina je sigurno najbolji lijek od stresa. Da se svi doktori toga sjete ( a među Mihovilcima ih ima i to znaju) pacijentima bi prepisivali terapiju boravka u planini, posebno dok kipi ljeto na najjače. U toku boravljenja na Prokletijama proslavili smo i dva rođendana. Brankov i Mirov  ( slavljenici rođeni istog datuma, jedan 67., jedne 76. – smiješna slučajnost). Počastili smo se sa 20  kg ukusne nemasne janjetine ispečene u pekari! (e ludila), improviziranim tortama, a imali smo i vatromet. Smiješno mi je kako se uvijek, koliko god bili daleko od civilizacije, nađe neki civilizacijski luksuz  kao npr.vatromet. Ne znamo kako su reagirale planinske životinje na ove zvukove ali nismo dobili nikakve primjedbe od njih.

Dogodili su se tijekom našeg boravka i neki manje lijepi događaji, da ne kažem apokaliptični, daleko od nas 500-njak km, ali su obilježili putovanje naša dva člana. Te događaje sam namjerno izostavila u ovom tekstu jer sam uvjerena da će se naći načina da se prebrodi nevolja koja ih je zadesila. Voljela bih da i oni one prve dane u kojima smo uživali pamte, a nekako sam sigurna da ćemo svi skupa, opet, u  nekim  od idućih godina uživati u bogatstvu koje nam pružaju Veličanstvene Prokletije!


  10.08.2022, 19:30

  Ivana Lozić

 

FOTOGALERIJA

Crna Gora 2017

  26 fotografija

 

FOTOGALERIJA

KG DP 33.480 m

  39 fotografija