Velebitski prutaši 09.09.2012.

Velebitski prutaši 09.09.2012.

Jerkovac, Veliki i Mali Kom je brdovit predio podno Svetog Brda i Vlaškog Grada.

Ideja da se popnemo na Jerkovac i Veliki Kom (1252 m) sinula mi je ovog proljeća kad je netko iz ekipe koja se spuštala sa Svetog Brda, zagledan u vrh Velikog Koma, postavio pitanje: može li se na vrhu kampirati?Zaista, s tog mjesta (ostaci kapelice S.Ivana), vrh V.Koma izgleda kao šiljak. Ostao sa pomalo zatečen pitanjem, jer valjda je kolega mislio da bi ja  trebao znati odgovor. Tom destinacijom sam prolazio više puta i nikad mi nije palo na pamet da bi se tamo moglo i popeti a ne samo gledati.

Jerkovac, Veliki i Mali Kom je brdovit predio podno Svetog Brda i Vlaškog Grada omeđen sa zapadne strane dubokim kanjonom Male Paklenice a sa sjeveroistočne strane visoravni Libinjem i kanjonom Orljače. Interesirao sam se da li je netko u zadnje vrijeme prolazio tim predjelom i nigdje nisam našao podatak koji bi to potvrdio, a u propitivanju kod iskusnih  GSS-ovaca iz Splita nisam saznao više. Jedini podatak sam pronašao na internetskoj stranici HPS-a, (arhiva), gdje u časopisu Hrvatski planinar, u prvom broju iz davne 1933, Dr. J.Poljak pod naslovom Velebitski Prutaši opisuje taj kraj i pravce penjanja. Velebitski Prutaši je naziv za Veliki i Mali Kom, a dao ih je J.Poljak jer su po konfiguraciji istovjetni daleko većem Prutašu na Durmitoru. Mene, a vjerujem i moje partnere (Tatjana B. i Tome P.) je oduševila spoznaja da nam predstoji pravo planinarsko istraživanje, jer u podatke stare 79. god se nismo mogli pouzdati.

Na Libinje smo stigli ujutro 9.09.2012., vrijeme sunčano, malo pretoplo za planinarenje. Konji su još uvijek ovdje, predstavljaju pravu atrakciju. Izvor Pećica je gotovo presušio, jer ovo ljeto je bilo izrazito sušno, voda je ustajala i mlaka što je rijetkost.Na ovećem kamenu povrh izvora uočavamo promjenu. Naime netko je postavio raspelo i poločicu sa imenom. Otkad je probijen put za Libinje ljudi češće zalaze u ovaj kraj i "dograđuju" prirodu. U skloništu podno Vlaškog Grada smo predahnuli, a zatim se penjemo na vrh Vlaškog Grada (1360 m). Naime zamisao mi je bila da sa sa vrha promotrimo  i ocjenimo pravac kretanja prema Jerkovcu i V.Komu. Pogled koji se pruža sa Vrha Vlaškog Grada je prelijep.Tatjana i Tome su ondje prvi put pa shvaćam njihovo oduševljenje. Nastojim uočiti, duboko ispod sebe u kanjonu Male paklenice, točku do koje smo ovog ljeta stigli krećući se kroz Kanjon, kad nas je kupanje u "jakuzzijima" omelo da dosegnemo sam kraj kanjona.



Zajedno smo odredili pravac kretanja i orijentire koje moramo doseći za doći na sam vrh Jerkovca. Između Vlaškog Grada i Jerkovca pruža se strma šumovita udolina nagnuta lijevo prema Orljači i Libinju. Spuštamo se prema dolje kamenitom strminom i siparom. Što se više spuštamo raslinje je gušće. Nailazimo na ostatke stare šume crnog bora. Na jednom od borova primjećujem tragove ljudske prisutnosti. Naime ljudi su prije tesali iverke sa debla za potpalu pa se tragovi tesanja još vide iako se drvo gotovo obnovilo. Na dnu udoline u visokoj travi nailazimo na dio staze koja je nekad dolazila iz pravca izvora Pečice i služila pastirima, a da je tu postojala opisano je u onom starom Hrvatskom planinaru, a i danas je označena na nekim kartama iako je gotovo i nema.

Nakon što smo dosegli dno udoline predstoji nam penjanje do sedla između Jerkovca i Koma. Šuma je gusta a treba ići poprijeko po kosini i pogoditi prolaz u grebenu uočen sa vrha . Napokon izbijamo na sedlo na kojem je travnata zaravan sa rijetkom šumom crnog bora. Doima se kao da smo u nekom uređenom parku. Idemo prvo do zapadnog vrha Jerkovca. Dolaskom na njegov vrh, kroz grane, otvara nam se prelijep pogled na Crni Vrh, V.Močila, Golić, a ispod nas duboko dolje Mala Paklenica. Pratimo pogledom njen kanjon sve do mjesta gdje se spaja sa kanjonom Orljače, a zatim nastavljaju kao jedinstveni do Selina. Vraćamo se do sedla sa kojeg se penjemo na Veliki Kom. Iz ove perspektive taj predio predstavlja uski greben sa strmim i dubokim stranama. Negdje na pola grebena je njegova najviša točka od 1245 m, a zatim se blago spušta okomito na kanjon Orljače. Malo prije kraja grebena nailazimo na malenu zaravan, ustvari kamenu policu sa pokojim stablom.To mjesto je pogodno za podizanje šatora. Eto i odgovora na ono pitanje s poćetka priče. Može kolega, može samo treba se dobro potruditi, livade oko Krupe su daleko lakši cilj.

Nakon što smo izbili na kraj grebena V. Koma ispod nas duboko vijuga kanjon Orljače (Orljaka, kako navodi J. Polak 1933. god). Iz ove perspektive i Libinje su šire i duže. Preko vrha Malog Koma uočavamo zaseok Kneževiće. Odlučili smo da čemo se spustiti niz padinu, zaobići M.Kom sa zapadne strane i Brinama se spustiti u Orljaču. To nije bilo najsretnije riješenje, jer ono što se nije moglo vidjeti sa vrha, dočekalo nas je kad smo se spustili. Naizgled ravno i šumovito, a u stvarnosti oštro kamenje sa gustim raslinjem graba. Bilo se teško probijati kroz takav teren i odahnuli smo silaskom na dno kanjona Orljače. Trebalo je još pronaći zapuštenu stazu koja vodi iz kanjona prema obližnjim Kneževićima što nam je uz dosta truda i uspjelo.

"Tu ni lisica ne prolazi", tako nam reče domaćin Jerko Knežević kad smo u sumrak došli do njegove kuće u Kneževićima. Mi smo to prošli, uživali smo otkrivajući za nas novu destinaciju. Dogodine ili prije ponovo čemo tamo, sa iskustvom i lakšim putem.


  01.10.2012, 08:01

  Neven Magazin

 

FOTOGALERIJA

Crna Gora 2017

  26 fotografija

 

FOTOGALERIJA

KG DP 33.480 m

  39 fotografija