A to su po vremenskoj prognozi 8. i 9. kolovoz. I nije mi težak ni pretrpani ruksak niti sunce u očima, ćutio se miris planine. Rano na Strugama. Sklonište me rastužilo, kao oronuli starac, zaboravljen od svih. Na truloj klupi samo vojnik HV, Dražen, otvara 27 kg težak ruksak i širi šator. Iako mlad, razumije moju strast prema planinama, govoreći mi o prijatelju, Nikoli Horvatu, koji je ove godine krenuo na Stazu Pacifičkih vrhova, dugu 4300km. Nama znana staza iz knjige Divljina (nikolahorvat.com ili blog –hodam). Noć puna bučnih puhova i panika dviju Francuskinja, nije za spavanje. Marasovac, hladan eliksir za sretan početak. Jutro s mirisom trave i niske borovice. Sunce nestaje među oblake, odjednom magla prekriva sve. Hodočasnici sa Tulovih Greda mi govore da ne brinem, razići će se. Na Vaganskom vrhu samo šapat vjetra među vlatima trave.
Silazim padinom do križanja za Sveto brdo. Pejzaži se mijenjaju kao platna vrhunskog slikara, postojana, moćna a opet čarobna. Sunce se prosipa ogoljelim brdima, nema hlada. Važno je da staza ide dalje, da traje ljepota planinskih vrhova. Toto kopa zemlju tražeći hlad, pravim česte pauze, ne žurim. S respektom mislim na kolonu uplašenih žena, umornih staraca i djece koja plaču jer im nije jasno zašto su još snena izvučena iz postelje svojih domova u Lovincu da bi hodali padinama Velebita. Slika straha u dječjem oku zatreperila mi je na stazi kao molitva za razum onih koji nam određuju sudbine. Zakoračila sam na Sveto brdo kao na oltar mira. Ljepota Zira s jedne i azurna boja mora s druge strane Svetog brda, nagradila je moj izlazak na vrh.
Povratak je uvijek lakši. S obzirom da mi je poznato da obnova skloništa na Vlaškom gradu nije završena a izvor je presušio, vratila sam se do križanja za Ivine vodice. Za pola sata došla sam do malene kuće okružene šumom. Tu sam zajedno sa španjolskim parom izvukla otkinutu kantu iz bunara, ne baš čvrsto vezala za lanac, a ono malo već mutne vode postalo je još mutnije.(ostavila sam obavijest na ulazu NP) Podijelila sam klor što sam imala kod sebe. Tu sam izgubila vrijeme, te sam odlučila prenoćiti. Ne znam kako se 9 mladih smjestilo u minijaturno potkrovlje, dok sam ja za sebe spojila klupe u kuhinji.
Ujutro sam planirala ići na Lekine njive i Anića kuk. No, španjolski par me zamolio da ih povezem do Vodica, jer moraju za Split. Moga Camina radi, nisam mogla odbiti. Ipak sam se na povratku, 20tak minuta od skloništa, spustila do rijeke zahvatiti vode. U toj čaši hladne i bistre vode zrcalila se moja dvodnevna staza.
12.08.2016, 13:59
Maca Crljenak
