Pun kombi planinara (Mate, Nada, Mio, Kojo, Ankica, Maca, Nikolina, Tatjana, Marijana, Branka) i dva osobna auta (Matin Stipe i prijatelji sa obiteljima) zaputiše se to hladno burno jutro prema Gospiću, pa dalje prema planinarskom domu „Vila Velebita“.
Nakon smještaja i stavljanja pećiju u pogon otišli smo prošetati do obližnjeg „Kubusa“ (928 m/nv) Sam Kubus kameni je spomen na dovršenje ceste Gospić-Karlobag koja je imala, a ima i danas važno povijesno-gospodarsko značenje. Olujna bura nije nam dala da na tom mjestu uživamo u pogledima na more i naše predivne otoke, pa smo brzo otišli u potragu za malo snijega što je zaostao i ipak nam pružio nam malo snježnih radosti grudanja, pravljenja snješka i dr. Nakon ručka malo smo prošetali po obližnjim livadama i otišli do hotela „Velebno“ (koji trenutno nije u funkciji, već radi samo caffe-bar, a što je nama bilo dovoljno da utažimo žeđ dobrim Velebitskim pivom).
Povratkom u dom dočekalo nas je lijepo iznenađenje-stigao nam je Stipan (Doc) sa familijom i Dragecom. Zabavna večer sa lipom pismom i Mijinom gitarom držala nas je budne dugo u noć, al to nas nije omelo da se ujutro zaputimo na veliku i prekrasnu turu Baške Oštarije - Stupačinovo ( Kiza) - prijevoj Alaginac - Crni Dabar - Ravni Dabar-Dabarskom kosom i nazad Premužićevom stazom do Stupačinova.
Dakle krenuli smo od hotela "Velebno" cestom 100 m prema zapadu, pa preko betonskog mostića desno makadamskom cestom prema sjeveru. do prostrane travnate zaravni Stupačinovo. Sa Stupačinova dalje cestom do oštrog desnog zavoja, gdje se, kod izvora Kamenice lijevo uzbrdo odvaja strmi put koji vodi 30' uzbrdo na sedlo Alaginac između kukova Kize i Grabara kroz bukovu šumu koja vodi preko prijevoja Alaginca u Crni Dabar. Prošli smo pored groblja i ostataka nastamba Dabrana, nekadašnjih stanovnika tog dijela Velebita.
Za otprilike 2 ½ sata brzog (Matinog) hoda, stigli smo u Ravni Dabar (723 m). Ravni Dabar je prostrana kraška udolina ravnog dna nalik gotovo pravilnoj zdjeli. Okružena je kamenitim kukovima Butinovače, Visibabe i Čelinca. Od nekadašnjeg sela koje se raselilo šezdesetih godina ostala je sačuvana samo školska zgrada, koju je PD "Industrogradnja" iz Zagreba uredilo u planinarski dom. Odlično je uporište za izlete u Dabre te na Dabarske kukove i ostale okolne vrhove.
Nakon male okrijepe uputili smo se nazad preko Dabarske kose na Premužićevu stazu pa ravno do Stupačinova. Za to nam je trebalo nekih 2 sata hoda. A u domu je taman zgotovljen čekao fažol…..mmm u slast svima!
Slobodno popodne netko je koristio za igru, netko za spavanje, netko za šetnjicu, netko za odlazak do Gospića po namirnice koje su falile. U svakom slučaju svi sretni i zadovoljni. Slijedi još jedna vesela večer uz pjesmu i gitaru, a onda počinak.
Nedjeljno sunčano jutro podijelilo nas je na dvije grupe šetača. Jedni su krenuli na obližnje brdo Veliki Sadikovac istaknuto brdo jugoistočno od Baških Oštarija, s dva vrha i prostranim travnatim sedlom između njih. Vrh je orijentiran na ličku stranu. Po slikovitosti vidika to je jedan od najljepših velebitskih vrhova, a sam vrh je razmjerno lako dostupan pa je vrlo zahvalno planinarsko odredište. Na vršnom grebenu, 50 metara prije vrha, široka je i duboka krška jama.
Druga grupa uputila se cestom iz Baških Oštarija preko Stupačinova putem koji vodi prema Štirovači i planinarskoj kući Sveti Josip.
Nakon povratka spremljen je obilan ručak i uz fažol, sarmu, njoke, meso sa gradelja i ostalih delicija, a nakon što smo počistili dom, krenuli smo veseli i zadovoljni svojim kućama sa mirisom Velebita u svojim nosnicama.
Vidimo se i dogodine!
11.01.2011, 09:53
Aida Barišić
