The Dnevnik 12. OPŠ - 2022.

TJEDAN VII. 

Dinara - Sinjal, subota i nedjelja 23. i 24. 4. 2022. 

uprizorio školarac Hrvoje Vlašić

Rano jutro, pola šest, 'sikire padaju', tmurni oblaci ne dopuštaju da svane dan, ali to nas nimalo ne zabrinjava, jer danas je na rasporedu posljednji školski uspon. Dok se vozimo prema našoj najvišoj planini, kiša lagano jenjava. Prva stanica, konsolidacija 'odmetničkih' snaga na jutarnjoj kavi u Vrlici, vjerojatno opuštenijim tempom no što bi trebalo, sve dok grupno ne zazvone mobiteli s porukom naše šefice Tine: „Svi previše kasnite!“

Naglo se svi pokreću i ubrzo stižemo do naše početne lokacije, planinarske kuće Glavaš. Čini se da nam se vrijeme smilovalo, kiše nema, neobično je toplo zbog južine, tako da se velik broj školaraca odlučio za kratke rukave. Jedna 'putna' prije polaska i krećemo, Mošo broji, Kolumbo vodi grupu.

Ubrzo stižemo do utvrde Glavaš iz 14. stoljeća gdje pada i prva grupna fotka, a nakon jednog sata hoda i do istoimenog izvora gdje smo napravili pauzu kako bi se malo okrijepili jednom 'ljutom', ali i napunili zalihe vode iz prirodnog izvora. Nastavak našeg putovanja donio je nešto strmiji uspon, ali i surovije uvjete. Krenula je kiša, kabanice su se izvukle iz ruksaka, a s većom nadmorskom visinom ulazili smo i u sve gušću maglu. Grupa se malo razvukla, a s lijeve strane provalija, magla je toliko gusta da se ne vidi prst pred nosom. U jednom trenutku više niko nikoga ne vidi. Evo Kolumba. Leti gore-dolje, viče, okuplja nas u jato ko piliće, i možemo nastaviti dalje.

Nakon 4h uspona bližimo se vrhu, ali zaprekama nije kraj. Treba još proći preko snježno-ledenih nanosa kroz gustu klekovinu. Planina kao da nam govori: pomuči se za taj vrh, ne smije biti jednostavno. Pažljivim korakom, mjestimično propadajući kroz rupe u snijegu, savladali smo i to i sretnih, ozarenih lica stigli na Sinjal (1831 m), najviši vrh Hrvatske. Naš vodič Kolumbo svima daje ruku, čestita na ispenjanom vrhu, i time još dodatno pojačava naš osjećaj ponosa.

A na vrhu, niska temperatura i ledeni vjetar koji ulazi u kosti. Zbog guste magle ništa se ne vidi, osjećaj za snalaženje u prostoru ne postoji. Da na tabli piše Annapurna umjesto Sinjala, vjerojatno bih povjerovao. Zadržali smo se na vrhu onoliko koliko je vlastito tijelo dopuštalo izlaganju tim ekstremnim uvjetima, slikali se na brzinu, a zatim smo kružnom stazom krenuli prema nazad. Ubrzali smo korak ne bi li se što prije vratili u neke toplije krajeve. A kakva sreća je nastupila kad se odjednom ispred nas, kroz gustu maglu, kao neka prikaza ili fotomorgana, ukazalo planinarsko sklonište Grubač. Neopisiva radost! Sklonili smo se unutra, poskidali opremu sa sebe, i navalili na jedan poseban sir! I jednu 'ljutu'!

Još smo se neko vrijeme spuštali kroz maglu, a onda se, u jednom trenutku, u jednoj sekundi, magla razišla, i pogled se otvorio, sunce se pokazalo, i iz mračne, tmurne zime kao nekom teleportacijom našli smo se u toplom, suncem okupanom proljeću. Napokon znamo di smo! Otvorio se pogled na Perućko jezero, na Svilaju i Bat, na utvrdu Glavaš duboko ispod nas. Znamo di smo! Ugodno iznenađeni naglom promjenom vremena polegli smo na travu, i sada bezbrižno, uživali u pogledu i prirodi oko nas. Nakon još 90-ak minuta silaženja, oko 19 h, stigli smo na točku s koje smo i krenuli u današnju avanturu. A tamo bogatstvo mirisa, čeka nas zaslužena nagrada, roštilj koji je naš neumorni Tica pripremao dok smo se mi verali po planini. Ma lako je tako planinariti!

Umorni, ali i presretni i preponosni nakon odrađenog uspona, pojeli smo nešto na brzinu s nogu, i krenuli na sljedeći zadatak. Jer to nije sve! Noć samo što nije pala, a treba izraditi prenoćište u obliku improviziranog bivka. ''A di ćemo ga staviti?''. Neki su se sklonili u blizini planinarske kuće, neki na ravnom terenu u blizini auta, a ostali su tražili idealnu livadu malo dalje u šumi. Utrka s vremenom jer je već dosta kasno, pa su i naglavne lampe već na glavi. Svi su uložili puno više truda u svoje bivke nego na Promini, jer ovaj put u njima treba i prespavati, pa su tako neki svoju palaču radili i do duboko u noć. Ipak, bivak je potrebno raditi što dulje, jer bolje je par sati sna u toplom bivku, nego bdjeti cijelu noć. Krv neka kola! Zamke su vezane, cerade su na njima, osigurane kamenjem i granama, karimati su napuhani, vreće su spremne. I zabava može početi! Mesa na sve strane, viška kao i obično, piva, nađe se i nešto malo jačega, gitara, zvučnici, muzika. Zaslužena proslava za kraj jednog prelijepog perioda….

ALI TO NIJE SVE! Buđenje! Jutro je. Noć je bila mirna, doduše uz konstantnu „muziku“ iz susjednog bivka. Ali, bože moj, tako je to kad podigneš bivak odmah pored službenog bivka s Olimpa. Znali smo što nas čeka! Kuha se kava, vježbaju se čvorovi, ma i kompas je tu negdje. Ma pusti vježbanje, treba ovo sve pokupiti, kiša će. Taman kad smo se pokupili, nebo se otvorilo, i vrijeme je za polazak. Kava u Vrlici, pa nastavak u Alatima. Ručak i usmeni ispit. Čvorovi su išli nešto brže radi izvrsne organizacije ispita od strane našeg konkvistadora Kolumba, a nakon toga je još trebalo i usjeveriti kartu, između ostaloga. Uz milost boga Momira svi su se uspjeli snaći u prostoru, manje ili više, te položiti usmeni ispit. Stoga čestitam svim školarcima na položenom ispitu i uspješno završenoj planinarskoj školi. Ovo nije kraj, tek sad krećemo!!

TJEDAN VI. 

Biokovo - Viter i Šapašnik, nedjelja 10. 4. 2022. 

uprizorio/la školarac/ka Anonimus

Bogovi i smrtnici

Prije tisuću i četiristo devedeset četiri milenija na mitskoj planini Dinaricus stolovali su bogovi koji su kreirali ovaj svijet svaki po svojoj navadi i sklonostima kojima su rado udovoljavali. Jednoga blistavog jutra, puno ptičjeg pjeva i snijegom razasutim padinama Dinaricus-a u Panteon je stigla Tinaka boginja obrazovanja, putovanja, vrtlarstva i tihog govora mrmljajući nešto usput što je svim ostalim bogovima bilo normalno. Naime, kada je prvi put stigla u Panteon, ostali bogovi je nisu mogli dobro razumjeti pa su jednostavno koristili aplikaciju pojačavanja govora kad je ona bila prisutna. Tinaka je bila glasna jedino kad bi je netko naljutio, a za to je u pravilu bio zadužen bog Momir, njena druga polovica jer naime, ukoliko bi nešto pošlo po krivu, Momir je bio kriv bez iznimke. Tolerantan i veseo kakav je bio po naravi bog Momir je prihvaćao Tinakine promjene raspoloženja i trudio se nositi s tim kako je znao umio, ali ponekad je to bio zbilja težak zadatak. Ipak, kad god ga je Tinaka trebala, stajao je na usluzi.

Planinski bog Momir je bio zaštitnik začinskog bilja i niskog raslinja, sklon glazbi, neobičnim plesnim koreografijama, uzlovima, veselom raspoloženju i sitnim nepodopštinama. Svoju duhovitost je često pokazivao u planini glumeći metlu, a kako je bio neobično snažnog rasta (čak i za jedno nebesko biće) metle su imale vrlo poseban oblik.

Jutro je tek bilo krenulo, još se nisu svi probudili pa Tinaka skuha sebi snažnu kavu i uzdahne.

 - Šta je bilo? - upita je Aidana boginja špilja.

 - A ništa, iman ovu školu za planinare još par tjedana, puna mi je kapa više - odgovori joj Tinaka pomalo nervozno.

 - Pa kakvi su ti? - Aidana je bila znatiželjna.

 - Nisu jako loši, more proć… Provjere me ne brinu, nego onaj praktični dio mi zadaje glavobolje - Tinaka reče - A tvoji? - upita Aidanu koja je vodila školu za špiljare.

 - A ono…- klimala je Aidana glavom lijevo-desno - Skužili su vatru, stalaktite i stalagmite, sviću, nekoliko čvorova i tako... dobri su - Aidana je govorila.

 - Možda da malo poprave likovni… - Tinaka se konspirativno nagne.

 - Nemoj mi ništa govoriti. To mi je rak rana. Kako tvoji crtaju? - pitala je Aidana.

 - Nisan to uopće radila s njima - reče Tinaka - Samo se moraju znat orijentirat. To mi je najvažnije.

 - Pa jer barem znaju nacrtat trokut? Ono uz pomoć kompasa - Aidana upita s osmjehom.

 - Ma znaju valjda, to ih je Momir učija, ali brzo vrime prođe, barem njima, zaboravit će ako ne budu ponavljali. O uzlovima da ne govorin. Ne da mi se sramotit ode isprid svih ako mi ne budu dobri na kraju. - Tinaka je bila malo nabrijana.

 - Di ćeš sutra? - upita Aidana.

 - Južno Biokovo, Viter i možda Šapašnik, ako stignen - Tinaka je imala zamišljen, ali ugodan izraz lica kad je govorila o planinama.

U to se pred njom uspravi Zoron bog šetnje i domaće spize drmajući glavom u pokušaju da se razbudi.

 - Sutra Zorone ideš s nama - Tinaka je htjela iskoristiti trenutak.

 - Kremšnite - Zoron promrmlja pospano.

 - Šta si reka? - Tinaka zadigne obrvu.

 - Oću kremšnite, ako triban ići s tobon - Zoron reče hrabrije.

 - E pa sumnjam da ćeš ih vidit. - Tinaka reče uz osmjeh.

 - Nemoj tako, ne mogu raditi bez spize - Zoron se pobuni - Zvaću sindikalnog povjerenika.  Prije dva tisućljeća san otkrija Ameriku, a ti tako… Oću svoja prava!  - Zoron je dizao glas.

 - Aj molin te nemoj! Već mi te je puna kapa. Akoš ić ajde, ako neš, nemoj mi grintati… - zareži Tinaka.

 - Dobro je…Šta se odma piniš…okej napravit ću ti, ali ono…- Zoron reče zabrinut za sudbinu svog apetita.

 - Di su Ankubis i Sanjalica? - Tinaka se okretala po Panteonu.

 - Zapele u snježnoj mećavi - upadne s informacijom bog Joson zastupnik slobode, kampiranja na otvorenom i ljubitelja vatre - Zatrpalo im auto i nebi ga bog Isus izvuka.

 - Koji je taj bog? - Zoron uleti s upitom.

 - To ti je ovaj novi. On je sad in - odgovori mu Joson.

 - Jesi ti naučija ove moje nečemu, napravit bivak, nać' vodu i to? - upadne voditeljica škole držeći se teme - Da mi ne pokrepaju prvom prilikom - pitala je uča Tinaka.

 - Ne brini se - umri je Joson - Ja i Bojfrend smo sve napravili kako triba. Biće ti oni dobri…osim ako ne budu, naravno.

 - To san i mislila, jadnat' san.. - rekla je uča pa se obrati Leosu.

 - I ti Leose ideš s nama sutra. Di ti je Antonima? - Tinaka se obrati bogu Leosu, ljubitelju zalaska sunca, pročelniku biljaka penjačica, užadi, stijenopuzajućih životinja i pokloniku fotografije.

 - Ne znan, skuplja otpad po planinama nedi ili nešto markira. Ta ne more mirovat niti jedan dan - požali se bog Leos.

 - Aj zovi je i da ste se svi nacrtali sutra ujutro na zbornom mistu. Nemoj da mi neko kasni. Školaraca ima mali miljun i moramo krenut na vrime kako se ne bi sve razvuklo priko svake mire. Tribate mi svi da mi se ne razbiže ka ovce. - Tinaka je bila rezolutna. Ne treba napominjati da su je svi shvatili ozbiljno.

U tom času zazvone srebrni pupoljci tisućama zvonaca i rajska glazba se razlegne Panteonom. Svi nazočni se nervozno promeškolje kao da im se sprema neugodnost. Vrata božanskog toaleta se otvore i na njima se pojavi stamena figura boga Momira koji je upravo obavio jutarnju nuždu.

 - Dobro jutro svima! - Momir pljesne rukama i zadovoljno vikne vidno dobro raspoložen nakon svog jutarnjeg rituala.

Ostali su promrmljali nešto dok je Tinaka kolutala očima.

 - Moga si zatvorit vrata za sobon. Ne triba cili Panteon patiti zbog tvojeg iskrcavanja. Gori si od saveznika i njihovog iskrcavanja na Normandiju. - zagrinta Tinaka.

 - Dobro, dobro -  pomirljivo digne ruke bog Momir znajući koja je ura - Sutra će biti sve u redu. Pomalo samo… - morao je pokušati smiriti situaciju.

 - Di mi je Antonika sad kad je triban? - zapita se Tinaka vrteći glavom. U tom trenutku se  vila Antonika stvori ispred nje.

 - Hej Tinaka! - veselo reče  - Kako ti mogu pomoći? - zacvrkuta tankim melozvučnim glasom.

 - Dobro si došla. Aj molin te riješi mi ovu neugodnu ariju. Vidiš da se svi patimo. - Tina izreče svoju zamolbu.

 - Nema problema - Vila Antonika mahne rukom i zrakom zaplove zlatni pupoljci planinskih gardenija i neugodnost miomirisa odmah nestane. Kompletna ekipa u panteonu odahne zahvalno pozdravljajući Antoniku koja im svima mahne natrag.

 - Ideš s nama sutra? - upita je Tinaka.

 - Rado, ali ne mogu baš sam u gužvi - reče i nestane naglo kao što se i pojavila.

 - Ko još fali? - pitala se Tinaka na glas - A di mi je Goranije? Triba mi neko napisat dnevnik za oglasnu ploču. - Naime, Goranije je bio bog informiranja, slobodnog novinarstva te zaštitinik od dezinformacija, goleme napasti tadašnjeg svijeta.

 - Uzea je godišnji - Zoron reče - Morat ćeš naći nekog drugog za dnevnik.

 - Dobro, aj iman nekog na pameti. Nije neko veselje, al' šta se može - rekla je Tinaka i otišla na spavanje zadovoljna ipak što su pripreme prošle ok.

Jutro je svanulo vedro i bistro i kad su se spustili kočijama niz tunel prema Makarskom primorju pred njima se otvorio široki pogled na beskrajno plavetnilo koje je bilo naborano bijelim borama. Modrinu je zastirao povremeno samo dim mora što ga je vjetar u naletima nosio ka otocima. Viseće reklame su šuškale cvileći za milost dok je nadstrešnica jednog dućana prijetila da odnese čitav dućan u zrak zajedno sa svim proizvodima i kupcima. Stabla su se mudro povijala pod naletima vjetra trpeći po tko zna koji put takav tretman nevidljivog napasnika.

 - Šta je ovo sad? - vidno se uzrujala Tinaka - Nisan računala s ovin. Šta radi onaj Borna? Jel' on zna da ja danas vodin školski izlet? - uzvrpoljila se Tinaka jer je računala da je bog sjevernog vjetra upućen u njeno djelovanje - Pa jel' možemo mi išta lipo skupa napravit? Ovo je već treći put otkad ja vodin školu ove godine da mi ovo radi. Sabotira mi školu. - grintala je sebi u bradu ponovo.

Bog Momir, svjestan delikatnog trenutka pokuša:

 - Biće je zaboravija.

 - Zaboravit ću ja njega kad ga vidin - rekla je Tinaka.

 - Ajde dobro je, vidiš da su svi dobre volje i više-manje na broju. Neće im ništa bit malo bure da ih proventilira - dobrohotno nastavi Momir.

Ubrzo su stigli na polazište gdje su ih dočekali učenici, ostali bogovi i jedan pas koji je bio toliko sretan i raspoložen da je svakome išao po dozu maženja. Zanimljiva činjenica jer je bio hrvatski ovčar, a znamo da s njima nema zezancije. Ipak, u njemu je proradila njegova skrivena narav jer bi se potpuno promijenio kad bi pored njega prolazilo prijevozno sredstvo. Tada bi postao neugodan. Možda ga je udarila kakva kočija kad je bio mali pa mu se zamjerila.

Brdom se promoli zvižduk zviždaljke.

 - Dobro ekipa! Slušaj vamo! - vikne Tinaka - Sad ćete svi proći onim putem pored Momira da vas pobroji. Nemoj da mi neko izlazi nedopušteno van stroja. Ićemo sad lagano gori ja san na čelu. Leos i Antonima malo iza mene, pa Zoron. Metla je Momir.

 - Za divno čudo - promrmlja Momir naizgled buneći se pored takve odluke voditeljice škole jer smo svi znali da je to u planinarstvu zapravo velika čast.

 - E, i još nešto! Ti ćelavi sa cvikama! - upre Tinaka prstom u mene.

 - Ko? Ja? - okrenio sam se nesigurno oko sebe nadajući se da nije mislila na mene.

 - Ti, ti, šta se vrpoljiš? Dobro gledaj i pamti sve šta se događa po putu jer ćeš imat napisat izvješće za domaći rad, a to ću ti ja ocijenit u zalaganje. Dobro? - rekla mi je uča.

 - Dobro - složio sam se kao da sam imao drugačiji izbor.

Krenuli smo. Put je vodio uzbrdo, naravno pod oštrim kutom jer, bože moj, to je ipak Biokovo ma kako ono bilo južno od glavnog hrpta. Zvuk koraka praćen burom se stopio u zvučnu kulisu koja je sa svakim metrom nadmorske visine dobivala na sve ljepšoj panorami. Četa planinara je poput guje vijugala južnim kršem oštro uzbrdo hvatajući ritam disanja koje je neobično važno za takvu aktivnost. Nije mi trebalo puno da se zapušem. Znoj mi je izbio na čelo unatoč buri, a žila kucavica se pojavila na čelu. Ipak, nisam odustajao jer sam se sjetio Grunfa i one njegove: “Ne predaj se nikad, osim kad moraš“.

Kao što rekoh, put je nastavio istim nagibom i zastajali smo jedino kad bi se grupa malo razvukla previše. Gotovo svi smo bili dobro zadihani osim nadnaravnih bića među nama koji su međusobno ćaskali kao da se radi o šetnji rivom, a ne o povremenih 70% nagiba strmine. Putem su učenici bili i aktivni u branju jestivog bilja pa se više njih moglo pohvaliti malim  svežnjem šparoga. Antonima je usput pokupila i odbačenu plastičnu bocu koju je neki neosviješteni prolaznik ostavio nemarno za sobom. Moram priznati da mi je ta boca promakla iako sam netom prošao tim mjestom, ali Antonimi te stvari nisu mogle promaći. U školi je ipak bila zadužena za predavanje o ekologiji. Leos je pazio na najslabije, a Zoron je budnim okom nadgledao smjer. Momir je vladao začeljem. Kratak predah je uslijedio na jednoj goletnoj padini gdje smo pričekali ostatak ekipe. Par gutljaja vode, pa i one vatrene je bilo dovoljno da nas osvježi. Tada Zoron reče:

 - Tinaka, gonjaj!

 - Ajmo! - složila se uča i krenula svojim stabilnim tempom kojeg sam uspijevao pratiti iako vidno zadihan.

Uspon je tada vodio preko stijena koje su zahtijevale koncentraciju svih uključenih jer je noga lako mogla poletjeti u neželjenom smjeru ili bi te vjetar u ključnom trenutku mogao zaljuljati. Ipak, strpljivo i bez nervoze smo svi uspjeli doći do vrha Viter. Uča zadovoljno reče:

 - Bravo! A sad odmor! Ko će slikat, neka slikaje. Bićemo tu po ure. Može i poist ko oće - rekla je sjedajući u zavjetrinu jedne stijene koja se zgodno ukazala. Iz ruksaka je izvukla svoju poznatu torbicu za duhan i spretno smotala jednu potpuno neometana vjetrom koji je šibao preko vrha.

Sjeo sam blizu nje u društvu Ivanije s kojom sam podijelio čaj i kekse i odmah smo prionuli fotosintezi bez previše riječi. Zoron se pružio pored Tinake, a ispred nas su sjeli Leos i Antonima koja me ponudila sirom. Pitao sam da li je  francuski s obzirom da znam da je bila nedavno u toj zemlji. Okus mu je bio blago neutralan što mi je baš odgovaralo u tom trenutku. Na planini mi pašu neutralni okusi iz nekog još neutvrđenog razloga.

 - Kremšnite - začuje se glas Zorona - Baš bi mi sile sad - zdvajao je.

 - Ajde štas navrnija na kremšnite danas? - upita ga Tinaka.

 - Tako. Sad bi mi to lipo silo - govorio je bog šetnje i domaće spize.

 - Kad se kalamo naćemo neku pekaru - utješno je govorila boginja obrazovanja, vrtlarstva i tihog govora.

 - A ko će to dočekat? - frkne Zoron - Di ćemo sad dalje? - upita je.

 - Vidiš onaj vrh drito priko puta? - pokaže mu Tinaka.

 - E ? - upitno potvrdi Zoron.

 - Tamo idemo - reče Tinaka.

 - Drito tamo? - reče bog šetnje i domaće spize - Pa nećemo valjda drito vako - pokazivao je na strmu provaliju koja je dijelila dva vrha.

 - Nećemo. Idemo okolo kole iza onog brdašca pa livo uzbrdo - pokaže mu Tinaka.

 - E to je već bolje, već san se pripa malo - reče Zoron - To je laganini.

 - Naravno, pa ne mogu ih sad polomiti kad su već u kraju škole - zaključi Tinaka.

Po ure je prošlo brzo i voditeljica škole se digne i reče:

 - Pokret omladino! Jedna grupna fotka i gibanica! Diž' se!

Onda smo se svi skupili na hrpu oko vrha kako bi nas oko kamere ovjekovječilo.

Zoron reče:

 - Ajmo svi se sad kreveljite! Nećemo samo ozbiljne face!

Onda smo se kreveljili, pokazivali kutnjake i plombe, mahali ručerdama, spakirali i krenuli. Put je vodio nizbrdo ponovo preko onih stijena koje smo upravo ispenjali i ponovo je trebala još jača koncentracija jer bog Borna još nije smirio potpuno svoje vjetrove pa je ravnoteža bila esencijalna u ovom poduhvatu. Nakon jedne blage udoline smo se popeli pastirskim putem preko brda gdje smo u udolini ugledali nastambu, magarca i čovjeka koji se neartikulirano životinjski obratio našoj skupini. Ne treba spomenuti da mu je skupina uzvratila istom mjerom uživajući u osjećaju pripadnosti čoporu.

Tinaka odluči zaustaviti kolonu pored jednog izvora vode koji se manifestirao u obliku velike lokve. Voda je izgledala mutno, ali je uča rekla da je pitka ukoliko u njoj ima punoglavaca. Negdje, iz izvora, nevidljivo oku smrtnika se glasala nekakva životinja očito uznemirena našim prisustvom. Tu sam odlučio poštenije prezalogajiti pa sam na brzinu izvadio svoj obrok. Dobro sam odlučio, čekao nas je još jedan uspon i energija je svakako bila dobrodošla. Leos je pokazivao Roksonu veliku glistu, Ivanija je izvadila svoje rotkvice, Zoron je prionuo jelu, a Momir pometlao (izraz kojeg sam pokupio od jedne krasne djevojčice Maše) zadnje iz skupine privodeći ih izvoru.

Tada se boginja obrazovanja, vrtlarstva, tihog govora ujedno i voditeljica 12-te OPŠ Sv. Mihovil digne i rezolutno izjavi:

 - Idemo! Mičigen! Triba se popet još malo i onda ste voljno!

Svi smo složno povaljali one naše ruksakuše preko leđa, uzeli štapuline u ruke i peglaj uzbrdo. Put je bio prohodan i nije ga bilo teško pratiti pa smo brzo napredovali. Uslijedila je još jedna kratka pauza za skupljanje planinarske guje i onda smo zagrabili uzbrdo pod oštrim kutem.

Puf! Pant! Gasp!  - orilo se iz mojih pluća i kad god se nađem u ovakvoj poziciji i mislim da ću stati, malo uhvatiti dah, kažem sebi “Još samo jedan korak pa odmor“. I tako jedan po jedan odjednom dobiješ neku čudnu snagu. Plućne alveole se rašire više, noge postanu čvršće i odjednom uhvatiš sebe da zapravo možeš puno više negoli si mislio. Na kraju krajeva, sve je u glavi. Nakon dvadesetak minuta strmine stižemo na vrh Šapašnika i pred nama pukne pogled na cijelo južno makarsko primorje. Brač i Hvar su se ljeskali na popodnevnom suncu, Pelješac je mirno gradio Jadran od južnih vjetrova, a tamo negdje u daljini prema jugu su se dizali snježni vrhovi Prokletija (barem je tako netko rekao).

 - Olrajt! Još jednom bravo svi, a sad odmoruša. Ostat ćemo skoro uru. Guštajte, radite šta vas je volja - zadovoljno je rekla uča vidjevši ozarena lica svojih učenika koji se nisu mogli prestati diviti mjestu kojeg su bogovi davno stvorili i oblikovali prema svojim željama.

Uslijedila je, naravno, fotosinteza, hrana i vatrena voda. Nevjerojatna je činjenica da gotovo svaka osoba u tom trenu imala za ponuditi pancetu. Netko je ipak izvukao zaostali keks i čokoladu koju je rado podijelio sa ostatkom ekipe. Učenici su veselo čavrljali, odmarajući se na toplim zrakama udobno zavaljena na travi. Čak se i bog vjetra smilovao i zaustavio buru. Zrak se umirio, plavetno more je zaigralo u iskrama zalazećeg sunca i ubrzo je došlo vrijeme za polazak. Svi smo se još jednom skupili na vrhu oko boga Momira radi ovjekovljenja trenutka, mahali ručerdama, kreveljili se i pokazivali plombe.

 - Dobro je! A sad kastaš! - rekla je uča - Lagano doli, polako i oprezno! Vrag odnija prišu, reka je puž!

Pod tim geslom smo se uputili nizbrdo. Vijugajući stazom kroz krajolik koji je varirao od velikih kamenih gromada do iglicama posute staze što je našim sada umornim koljenima pričinjavalo veliku radost. Zalazeće sunce nas je pratilo cijelim putem mijenjajući boju šume, svakim trenom stvarajući nove slike.

Skupina se razvukla preko cijele planine jer je svatko uhvatio neki svoj tempo za silazak. Bogovi su pazili na stado na način da su nas na nekim punktovima usmjeravali jer je postojala velika šansa da zalutamo s obzirom da smo svi bili nekako u svojim mislima.

Stigao je smiraj dana i posljednje zrake sunca su nestale kad nas je pokupio bog Momir u svojoj kočiji. Neki su se zaželjeli pekarskih proizvoda pa je uslijedio posjet pekarskoj ustanovi iz koje je bog Momir izašao vidno uzrujan cijenama kruha. Na kraju je uzeo neku kiflu koja je, prema njegovim riječima bila tri dana stara sa osobitim okusom stiropora. Uslijedilo je neizostavno druženje uz piće u Makarskoj kako bi rezimirali sve ono što se dogodilo danas. Uz glasomorne zvukove smijeha smo prepričavali razne zgode i nezgode. Ustanovili smo da imamo posebne zajedničke stvari, ali o tome ćemo već nekom drugom zgodom.

_____________________________________

TJEDAN V. 

Promina, subota i nedjelja 2. - 3. 4. 2022. 

uprizorila školarka Dajana Skočić 

Peti izlet u planini, prvi vikend sa školarcima, bez sestre, srećom počinje u 13 sati jer ne znam tko bi me probudio da smo startali u 7 po običaju.

Naša avantura počinje već oko podne, ispijanjem kave, odlaskom u nabavu potrebne hrane i pića, ipak nam je prvi izlet s noćenjem, jednim doduše, iako bi se po količini prtljage dalo naslutiti da ostajemo barem 5 dana.

Preskačemo sastanak na bazenu i ravno iz dućana krećemo do doma. Dolazak nešto iza 14 sati, ulazak u sobe ,raspremanje stvari ,hrane, pića, drva. Vatra se već loži. Naši vodiči strpljivo čekaju da se  početno uzbuđenje slegne i da započnemo vježbe azimuta i kontraazimuta vrha pršut, sinjal, i neke glavice. Slijedi vježbanje čvorova, sad smo već usavršili osmicu i duplu osmicu, polulađarca i prusik, dvostruki nazatek, te novi lađarski čvor i bulin ili pašnjak, za kojeg Mošo tvrdi da je muž osmici.

Demonstriraju školarci, vodiči ponosni što smo sve bolji. Učenje novog čvora pomiješa mi sve u glavi, više ne znam koja mi je lijeva ruka koja desna jel uže ide sprijeda ili straga i što se tu događa. Na sreću školarci su susretljivi i svako će pokazati, pomoći. Kad smo više-manje ponovili stare i savladali nove vrijeme je za uživanje.

Vatra je naložena, pivice i bevande već lagano klize, ulazim u kuhinju i nalazim kolegu kako brižno priprema meso. Tad osjetim poziv dužnosti da uđem u kuhinju. Solimo, paprimo, mariniramo, sjeckamo kao stari uigrani tim.  Bilo je tu svega, ćevapa, kobasica, vrata, piletine , paprike, tikvice, gljiva čak se našla i neka veganska kobasica, stvarno smo imali svega. Vrijedni Vedran, roštilj meštar kojeg treba pohvaliti nije se maknuo sa svoje pozicije, važno je bilo samo da ima goriva.

Kristina je spremila tonu palačinki, Jelena brutalnu mađaricu, tako da nam ni slatkoga nije falilo. Već je pala noć, dio ekipe je odlučio popeti vrh Promine, neki su ostali kraj vatre, neki u domu. Red spize, red pića, gitare (fala Ante) i pjesme dovelo nas je u noć kad se već prvi dan stopio s drugim pa je stvarno bilo vrijeme za poći leći.

4 sata sna, buđenje u 7:30 ,u bunilu silazim u dom. Barba iz doma mete pod, kaže ujutro je važna dezinfekcija i ulije jednu rakiju u sebe. Stvarno nisam jutarnji tip, i dok ne popijem prvu šalicu kave nisam spremna za život. Gledam oko sebe, ekipica već marendaje a ja čekam da mi se pridruži barem neki pušač, zar je moguće da nitko ne puši i ne pije kavu na prazan želudac hahaha. U to mi stiže Mikica, vesela i pričljiva ka da je podne, zamota i zapali. Već je počeo šušur, polako se svi spuštaju iz soba, kava se kuha na veliko.

Oko doma zimska priča ,bura, led, pao je snijeg, na planini proljeće kasni.

Oko 9 ipo kreće uspon nekih 300mnv i par kilometara do vrha Promine. Makadamskim putem, pa kroz hrastovu šumu, što smo bliže vrhu to je hladnije, više je snijega i bure. Još jednom se pitam jel meni ovo stvarno u životu treba. Brzinsko fotografiranje na 1147 metara , pogled prema Velebitu,   Dinari, Svilaji, Mosoru, Petrovo, Kninsko polje, Jadransko more i ko to more platit. Opet shvaćam zašto sam tu.

Kružna tura pa smo se spustili makadamskim putem natrag u dom. Tamo nas je dočekao Joso koji nam je objasnio sve o bivku, opasnostima ,preživljavanju u planini i to sve iz vlastite perspektive jer je zapravo sve ispričano doživio. Svaka čast, za sebe i dalje mislim da nisam toliki avanturist.

Nakon Josine  demonstracije izrade bivka, sad je na nama ,školarcima, da izradimo svoj. Moj tim se i nije nešto potrudio a i muški su nam skoro prokrvarili. Moram priznati, drugi su bili veoma maštoviti, dovukli su i grane i kamenje, spajali štapove, cerade, ipak se treba pripremiti za Dinaru.

Tina je onako ne 100% zadovoljna našim bivkom ipak dala zeleno svjetlo i naš je tim otišao malo ranije, pa zapravo i ne znam kako su drugi bivci na kraju izgledali. Sigurno je i palo pivo negdi usput do Šibenika, jer bolje izgubit selo nego tradiciju. Prekrasan vikend, prekrasni ljudi koji su na planini drukčiji, lagani, veseli, otvoreni i slobodni. Svaki izlet otkrijem neku novu dimenziju svijesti. Svaku nedjelju vratim se doma kao nova osoba, s prekrasnim iskustvom, pričama i ljudima.

Izađi iz zone komfora, popni se na stinu, popni se na vrh i kad misliš da nije to za tebe ili da ne možeš, samo idi probij svoje granice.

____________________________________________

TJEDAN IV. 

Nevistine stine - Biokovo, nedjelja 27. 3. 2022. 

uprizorila školarka Tina Popović

Nakon odrađena tri izleta, ovo jutro, unatoč pomicanju sata, svanulo je bez nervoze, s vedrim iščekivanjem.

Preskačemo okupljanje na bazenu, prijevoz je dogovoren, kupimo Nikicu u Ražinama i krećemo na autoput. Rano je, ali atmosfera je vedra, brbljamo o hrani, muzici, prethodnim izletima i već smo prošli Dugopolje.

Krajolik se mijenja, Biokovo dominira, vegetacija neka posve druga… Spuštamo se na more i okupljamo u zaseoku Gornji Kričak poviše Brela.

Da se ipak radi o planinarenju, a ne šetnji, uvjeravamo se odmah u startu, jer uspon je još uvijek izazov za naše noge. To nadoknađuje dramatičan pogled koji se otvara i ostavlja bez daha: more, otoci i prekrasna obala Podbiokovlja.

Učas izbijamo na prijevoj poznat kao Nevistina stina. Slušamo legendu, te zagledavajući pažljivije prepoznajemo mladu i mladoženju, kamene svatove, zarobljene za sva vremena. Konj im se uzdiže neposredno iznad prijevoja, dovoljno blizu za uspon i fotkanje. Susrećemo planinare iz Kaštela, a njih ima više i od nas, ruta nam se preklapa, što će nam usporiti put i osigurati nepredviđene, a dobrodošle pauze.

Slijedi put kroz šumu crnog bora, tako različitog od našeg alepskog. Hodajući uz sam hrbat divimo se fenomenima Biokova, Šupljoj stini ili Biokovskom oku gdje se kroz stijenu vide cijela Brela i primorje, potom Vidikovcu, sa novim skloništem Paklina (nm 852 m) kapaciteta 10 ljudi (stvarno?). Samo sklonište danas je bilo preplavljeno izletnicima, koji su guštali u pogledu i danu.

I onda  se spuštamo u šumu Paklina, u kojoj se u neka davna vremena skupljala smola (paklina) sa stoljetnih borova. Koristila se za zaštitu drvenih brodova od mora i vlage. Iz jednog bora se urezivanjem kore moglo dobiti 5-6 kg smole, a tragovi skupljanja su još vidljivi na kori stabala.

Dalje nas put vodi niz kamene skaline i drveni mostić kroz predivnu šumu. Uspinjemo se u Sokolove staje, napušteno naselje sa starim kućama, guvnima, stajama, koje stoji kao kameni svjedok teškog života ljudi tog kraja. Uspon završava kod crkvice Sv. Nikole iz 13.st., zaštitnika Brela, uz koju prolazi i poučna staza Putevima drevne Breulije. To je mjesto za zadnji odmor i fotkanje prije povratka na Nevistinu stinu i silaska sa planine. Za kraj, izlazimo na poučnu stazu Francuska cesta, još jedan relikt iz prošlosti, koji je ostao nedovršen unatoč namjeri graditelja da se poveže s ostalim francuskim cestama u Dalmaciji.

Šta reći za kraj? Prekrasan dan, priroda očaravajuća, mrvice povijesti rasute po putu. Vodiči opušteni, ekipa raspoložena i brbljava, kolača na pretek.

A nedostajao je samo…Mošo!

___________________________________

TJEDAN III. 

Vilenski kukovi, nedjelja 20. 3. 2022. 

uprizorila školarka Petra Vučak

Ujutro se dio ekipe okupio kod bazena u Crnici, mi koji smo ispred mosta krenuli smo iz svojih mjesta prema Obrovcu. Polazak je bio U 6:45 ujutro, kroz jutarnju ćakulu smo stigli do kafića gdje su samo oni srećkovići koji su prije došli ispijali jutarnju kavu, mi naravno nismo stigli iako smo sjeli ali naš dragi Mošo je sa svojom zviždaljkom označio start prema sljedećem odredištu.

Na parkingu kod Ćelavca smo se svi okupili oko 8:40 uz brze fiziološke potrebe, ispijanja zadnjih gutljaja čaja ili kave iz dućana uz to sve naravno i pokoji duvan za razbuđivanje i psihičko pripremanje na put koji nas čeka smo svi spremno krenuli jedan iza drugoga kao pačići niz nizbrdicu.

Mošo nas je svojim okom sokolovim prebrojao, bilo nas je ukupno cirka 52 možda manje a možda i više kako gospodin kaže, ali to nije ni bitno hahaha.

Naša do sad najduža avantura počinje niz strmu nizbrdicu, svi vidno uzbuđeni krećemo sigurnim korakom uz pokoji još sigurniji pad, nakon nizbrdice prolazimo neko vrijeme kroz predivnu šumicu Velebita odmah pri početku komentiramo kako je priroda na Velebitu posebna, budi u tebi neke druge vidike toliko da se baziraš na krajolik i svaki novi udisaj svježeg zraka planine, tako da većina ni ne osjeća napor koji nam se zapravo sprema. Nakon sat hoda stajemo na prvi kraći odmor od 10tak minuta te ubrzo krećemo dalje, naravno mi se formiramo na sam kraj ekipe jer smo tako navikli, ne zbog činjenice da smo najsporiji već zbog jako dobre priče i smijeha ha ha ha.

Sljedeća stanica nam je bila livadica koja je više pješčani teren nego livada,ali eto tamo nas je brzi dio ekipe sačekao da se okupimo i krenemo dalje kroz malo zahtjevniji teren,mi zabušanti ili ti ga sečeri koji dolaze na kraju smo krenuli brzim korakom kako se ljudi ne bi ohladili čekajući nas.

Za naporni hod uz uspon koji je bio sve zahtjevniji i pokoji šumarak naš nas je Velebit nagradio s prvim “Voltom“ u stijeni, s oduševljenjem neki od nas su spustili svoje torbe i kao dječica krenuli se penjati na volat, tu je pao malo ozbiljniji fotosešn. Nakon fotosešna krenuo je uspon gdje smo se čupali i nogama i rukama te odmah i potom spust koji je tražio dobru koncentraciju. Nakon te donekle traumice dolazimo do još jednog volta gdje ponavljamo zadanu radnju i krećemo na vrh kojeg naše željno oko bistro vidi. Dolazimo na vrh M.PANOGA 1059m oko 13h,svi s osmjesima na ozarenim licima upijamo zrake sunca  i čestitamo jedan drugome na vrhu, bacamo zajednicu sliku i krećemo osvojiti drugi zadani vrh, na vrh V.PANOGA 1064m stižemo kroz 15 min hoda, na vrhu sam se posjetila priče o vilama, narodna predaja kaže da vile prolaze kroz Vilinska vrata kad krenu na zborovanje, na Dušicama se sastaju, a na Vilenskim kukovima plešu. Kao već sada mali vilenjaci bacamo zajedničku sliku s nama jako dragom zastavom kluba i krećemo na zasluženi odmor na livadi uz stanku od oko sat vremena. Tu se odmah vadi hrana za ručak i koja pivica, naša Doris ponosno servira svoj doprinos društvu đuveča, pohane mesine, sira, salame i slično, uz rečenicu ko vo more platiti, nakon prejedanja smo zalegli u travu kao gušterice uz duvan i pivicu i zaključili kako dobro znamo guštati. 

Sat vremena je prošlo kao 15 minuta i već smo trebali krenuti nazad, tromavo smo skupili stvari i smeće oko nas i startali s vraćanjem u 14:15. Nakon laganog hoda zaustavili smo se kod jame Mamet duboke 208 metara koja je bila mjesto Red Bull base jumpa! S velikim oprezom sam se približila jami i pogledala dolje u jednom momentu su mi noge zaklecale a adrenalin je vidno skočio, kroz glavu mi se provrtjela scena legendarnog skoka Felix Baumgartne s padobranom u jamu i zaključila da uvijek postoji netko puno luđi od nas samih.

Nakon svih tih atrakcija nas je čekalo mukotrpno vraćanje, s već sad malo težim kretanjem što od hrane a što od umora, ali nas TRI mušketira smo našli neiscrpnu temu za razgovor, a tema je bila rock prije i rock danas, Dobri hrvatski bendovi i loše kopije tamo nekih još lošijih stranih bendova. Na početku smo misli da možemo teško pričati o tome zbog generacijskog jaza, ali kroz priču smo zaključili da nam ni generacijski jaz ne može stati na put jer u 90 posto slučajeva dijelimo isto mišljenje ali znate onu veliki umovi slično razmišljaju. Tako da je bilo i slaganja a i pokojeg glasnog gađenja na određenu muziku, nakon dobre ćakule smo zaključili da džaba bilo konja vranih mi ćemo uvijek ostati zadnji zbog ovakvih tema, dosta iskrenog smijeha i lakšeg savladavanja terena uz dobru ekipu. Toliko smo dugo bili zaintrigirani temom da skoro i nismo osjetili put kojim smo se vraćali, a to dokazuje da ovaj put nije bilo gunđanja sa strane moje malenkosti sto je zapravo jako začuđujuće ili je to samo znak da sam nakon trećeg do sad meni najljepšeg izleta ugazila u svijet planinarenja.

Na kraju nas je čekao po meni najteži uspon do auta nakon cijelog dana, priče na tom usponu su se ugasile,svako je u svojoj tišini i naporu popeo taj zadnjih uspon, po meni je ovo bio još jedan osvojeni vrh u tom danu, sunce je zašlo, nebo je dobilo svoju predivnu boju a naša vjerna ekipa nas je čekala na vrhu, svi smo se umorno i promrzlo ukrcali u aute i krenuli put kafića u Obrovcu.

Nakon 9 sati u planini smo se opet sastali u kafiću u meni je ogroman ponos na sve nas i iscrpljujući umor koji me počeo savladavati uz predivan pogled na neke još predivnije ljude za koje se nadam da je ovo tek početak kvalitetno prijateljstva kroz cijeli život.

Nakon dolaska kući oko 20:30 sati navečer sam shvatila da sam prvi put izgorjela u licu u ovoj sudbinskoj 2022 godini.

__________________________________________________________________________________________________________________________

TJEDAN II. 

Penjalište Čikola subota, 12. 3. 2022. 

uprizorila školarka Rita Vuković

Drugi školski izlet bio je rezerviran za penjalište na Čikoli.

Na predavanju u srijedu profesor Leo nas je uputio i pripremio na sve što nas čeka u subotu. S kojim žarom je sve on to objašnjavao, čovjek bi pomislio da je sportsko penjanje mačji kašalj. Što se više subota bližila, meni je bilo sve gore. Strah je odradio svoj dio. U glavi mi je bila slika mene zaglavljene nasred stijene. Noć prije izleta oka nisam sklopila, mislila sam se u kojem se krugu Danteova pakla nalazi sportsko penjanje.

Svanulo je subotnje jutro i više nije bilo prostora za odustajanje. Idem pa što bude. Oko 9:30 smo se svi našli na početku staze. Ne znam da li su ostali bili pospani ili ne,ali imala sam osjećaj kao da je svima svejedno kuda idu. Nakon nepunih petnaestak minuta hodanja stižemo na odredište. Gledam ja tu stijenu i mislim se: radije bi sto puta krv izvadila(a to mi je uvjerljivo najveći strah u životu) nego se popela gore. Nema šanse, nema.  Došao je i red na prvih 5 mušketira koji će okušati svoju sreću na stijeni. Prije nego su krenuli penjati, Leo je svima detaljno objasnio na što sve trebamo obratiti pozornost i NI SLUČAJNO ne smijemo preskočiti koji korak. Dok su se prvi mušketiri pripremali za penjanje, nije bilo osmijeha na licima.

S prvim koracima po stijeni krenulo je sveopće olakšanje. Strah, nervozu i sve slične osjećaje zamijenio je smijeh i rečenice koje su nas pratile cijeli dan: Spuštaj! Diži! Zategni! Sjedni ko doma u kauč! Pusti konop! Raširi noge što više! U jednom trenu se čulo: "Osloni se na srednju nogu! ma što god autor htio reći time. ;)

I dalje je moj strah bio prisutan i nećkanje hoću li ja to uopće uspjeti. Znala sam da probati moram. Hvala Jeli i Kati na ohrabrenje, a i ostalim kolegama. Borba Golijata i Rite uspješno je završila (nakon kraćeg natezanja). Ono čega sam se najviše bojala,spuštanja, na kraju je bio najbolji osjećaj. Izašla sam iz 753 komforne zone.

Neopisivo je bilo gledati kolege koje su se odlučile ispenjati teže smjerove, svaka im čast. Ipak, izdvojila bih kolegicu Ivu. Žena je Spiderwoman. Simbioza stijene i nje bila je neopisiva. Hvala svim našim iskusnim kolegama na strpljenju i neizmjernoj pomoći.

I za kraj ću ukrasti citat jedne dame: "Dobivaš snagu,hrabrost i samopouzdanje svakim iskustvom u kojem zaista staneš i pogledaš strahu u lice. Možeš onda reći sebi: preživio sam ovaj horor, mogu prebroditi i sljedeću stvar koja naiđe. Moraš uraditi stvar koju misliš da ne možeš "

Do idućeg penjanja!

---

Kijevski bat (1206 m) nedjelja, 13. 3. 2022. 

uprizorila školarka Mikica Milin

Svanula je i ta nedjelja. Cilj  - uspon na Kijevski bat (1206 m). Istučenih koljena od prethodnog penjanja po stinama u kanjonu Čikole, sjedam u auto i krećem premo zbornom mjestu u Crnici. 7 h. Skoro pa smo svi tu. Trpamo se po autima i krećemo u koloni poput konvoja.

Nakon nekih sat i pol (moje vožnje), stižemo na odredište. Čekamo da se svi okupimo i da nas voditeljica Tina prozove.

Stavljamo "samare" na leda, "ščape" u ruke i krećemo. Kružna tura, uspon sa sjeverne strane i spust starijom stazom tj. križnim putem. Nakon sat hoda stajemo kod lovačke kuće. Kreće napad na kavu, čaj, sendviče, kolače.. Pravi školski izlet. Slijedi vježbanje pletenja čvorova, trazenja azimuta, te pravljenja penjačkih "gaća" uz vještu prezentaciju naseg Moše.

Sad kad smo sve vidjeli, izvježbali, te se odmorili, krećemo na osvajanje Kijevskog bata. Mate predvodi kolonu (cijelo vrijeme u kratkim rukavima). Uspon baš i nije bio lak. Spasili "ščapi" i di koja stanka (sačekuša) od par minuta. Nakon nekih 2 sata uspinjanja, napokon stižemo do vrha. Osjećaj je "vrh", pogled "top"... slikama i riječima neopisivo...Ručak, odmor, čakula, slikavanje...Slijedi zajednička fotografija i silazak drugom stranom ili ti ga križnim putem.

Spust je išao malo brzim tokom, ali se malo stvorio zastoj pri ulasku i izlasku iz lovišta. Kolona stoji, a mi 1 po 1 se veremo po improviziranim i klimavim skalam ( lakse mi se bilo verat po stinama u kanjonu). Napokon smo svi izverali te "famozne" skale i stižemo na mjesto odakle smo i krenuli u ovu avanturu.

Tu nas je dočekao jedan simpatičan mještanin s 2l orahovice ( odlična). Popijemo svak po časicu, a ja si nađem jedan stog sijena, te se zavalim u to ko u najudobniju fotelju.

I eto... završio i današnji izlet. Umorni, ali sretni i zadovoljni odlazimo svojim kućama i veselimo se ponovnom izletu.

Ali to još nije kraj...

Idemo na pivu u Brnjicu...

The End

---

TJEDAN I.

Svilaja (1508 m) nedjelja, 6. 3. 2022. 

uprizorila školarka Renata Tiroch

Jedini razlog zbog kojeg mi je drago da su tako brzo proletjela prva dva mjeseca u ovoj godini je, da mi je 2. 3. počela Opća planinarska škola u organizaciji mog kluba, HPK Sv. Mihovil iz Šibenika!

Narednih 2 mjeseca preko tjedna imamo predavanja, a vikendom izlete! Iskusni planinari, vodiči i kolege iz kluba i gorske spasilačke službe nas uče svemu i svačemu, da bi se još bolje pripremili za buduće izlete i avanture u prirodi! Divota! Na svu sreću, popustili su i epidemiološke mjere, i skupila se ekipa od motiviranih 37 "učenika"!

Nije mi bilo teško ustati u nedilju u 5:20, da bih se brzo istuširala hladnom vodom, spremila i pokupila ekipicu iz sela! U 7 smo se već vozili u većoj koloni, nalik nekog pira u pravcu Drniša, pa do Zelova. [🎉] Ostavili smo auta kod doma Orlove Stine i oko 9:15 krenuli u lagano hodanje po krševitom dalmatinskom zagorju.

Bilo je baš hladno, a da nam bude još ledenije, potrudio se sjeverozapadni vjetar! [🥶] Imala sam duple zimske tajice, debele zimske čarape, 3 sloja termomajice dugih rukava, điletin i najtopliji zimski kaput, rukavice i kapu, i navukla kapuljaču - pa mi je sva ta roba malo smetala u kretanju, neko vrijeme imala sam osjećaj kao da sam u astronautskom odjelu. Ali ni to mi nije uticalo na dobru volju i veselje!

Uh, kako mi je već falio ovaj krš! Prvi put sam hodala po Svilaji, koji je nalik Dinare, s kojim se pruža paralelno. Suhi obronci pokriveni šikarama, niski kameniti travnjaci, sa usponom na krški greben s naizmjeničnim vrtačama su mi pružali predivne kadrove, tako da sam malo pa malo skidala rukavice i fotografirala.

Bilo nas je skupa oko 55, I uspjeli smo se slikati na vrhu, brzinski baciti oko na Perućko jezero, potražiti najviši vrh Dinare, Troglav i još brže se spustiti do prve zavjetrine, gdje smo sjeli na dužu pauzu i zadovoljno marendali.

Ne pamtim kad su mi se zadnji put tako zaledili prsti na rukama, ali ni dalje nisam imala dovoljno problema, da ne bih nastavila slikati prekrasne krajolike.

Volim (i) ovaj dio godine, kada je priroda još umorna od dubokog zimskog sna, i tek tu i tamo se da proljeće i novo buđenje naslutiti po ljubičastim krokusima u suhoj travi, po cvjetovima i pupoljcima na granama i cvrkutanju ptičica po šumi.

Nakon nekih 10,5km laganog hoda stigli smo ponovo do doma, gdje su nas simpatični domaćini srdačno dočekali.

Ti smo vježbali razne speleološke čvorove, tj. uzlove. Jer, kako nam je Mošo učio, čvor je ono, što ne možemo razvezati, a uzlo je ono što nakon zavezanja, možemo razvezati. [🤓]

Družili se, prepričavali iskustva, iskusniji pomagali neiskusnima u vježbanju uzlova, naspram odricanja od slatkiša i šećera, ipak probali Jelenine kolače, jer je to baš šteta propustiti, oko 16h krenuli smo nazad, malo umorni od aktiviteta, malo od hladnoće, ali prepuni svježih doživljaja i emocija!

Veliko hvala našoj Tini, koja vodi ovu grupu na informacije, i brizi da nam svima bude i lijepo i korisno! Veliko hvala Moši, Kolumbu, Mati i Josipi na pomoći i savjetima!

Baš je dobro ponovo biti školarac!

---

  27.04.2022, 10:34

  Tekst: Hrvoje Vlašić; Dajana Skočić; Tina Popović; Renata Tiroch; Rita Vuković; Mikica Milin; Petra Vučak