The Dnevnik 11. OPŠ – 2021.

Dnevnik školaraca 11. Opće planinarske škole 2021. godine

TJEDAN III.

VILENSKI KUKOVI BEZ KUKANJA

uprizorila školarka Ana Jadrijević

Muškovci – jama Mamet – Vilenski kukovi – Panoga – Sandalj kuk, jugoistočni Velebit je bio naša planinarska destinacija za treći tjedan škole. Velebit ima toliko lica da jedan ovozemaljski život nije dovoljan da ih sva upoznate. Za one kojima još malo treba da im se Velebit mapira u sjećanje, Vilenski kukovi se nalaze između Tulovih greda i Crnopca. Školarci, vodiči, iskusni planinari, njihovi potomci i kućni ljubimci (nije baš najprikladniji pridjev za te zvijeri od pasa), svi smo mi krenuli na izlet s nadom u prognozu bez padalina. Vila Velebita, našeg roda dika, Vilinska vrata, Vilenski kukovi… puste vile po Velebitu, pa se mislim jesu li nam one možda podarile još jedan suh dan na planini. Imali smo sreće jer ima vila koje nisu tako dobre, Bereginje po slavenskoj mitologiji uništavaju ljude u šumama. Ne damo se mi, krećemo u punoj spremi, prolazimo ne baš zanimljivim makadamom, stočarskim stazama, markiranim stazama, pašnjacima, gledamo Ražov kuk, Mošo objašnjava kako se na poljima točno ispod kuka prije sijala raž. Polja su danas pusta, od raži je ostala samo raž u imenu kuka. Nastavljamo dalje kroz carstvo kukova, greda, procjepa, jama i stižemo i do jame svih jama.

Mamed na kartama, Mamet u govoru, ogroman je otvor usred udoline Draga. Prvi pisani podaci o jami Mamet su iz 1929. godine kad je Josip Poljak u svom vodiču po Velebitu naveo da se na dalmatinskoj strani južnog Velebita, kod Ražovog kuka u docu Dragi nalazi propast zvana Mamet. Kako smo se prilazili bliže toj propasti i čudili se njezinim impresivnim dimenzijama u svim smjerovima, tako su naši vodiči samo ponavljali da se ne približavamo previše. Ne znam tko i bi od nas smrtnika kad te do dna propasti čeka let od dvjestotinjak metara, a na kraju kojeg se pretvoriš u prašinu. Ali ima hrabrih/ludih pustolova poput Austrijanca Felixa Baumgartnera koji svojevoljno skoče u Mamet. I prežive. Doduše, on je base jumper i svojim skokom 2004. godine je ostvario san svih base jumpera, ali neka njega. Odmorili smo u Dragi, malo prizalogajili i poslušali kratko predavanje o kartama, izohipsama, nagibima, vizualizaciji terena i svim ostalim radostima koje trebamo znati iščitati iz njih.

Vraćamo se opet vilama i Vilenskim kukovima. Nije čudo da su ovi krajevi pod utjecajem mitskih vjerovanja. Vile Rođenice (zaštitnice roda, zemlje) i vile Suđenice (snažno utječu na sudbinu čovjeka) usko su vezane za simboliku koju utjelovljuje vila Velebita. Narodna predaja kaže da vile prolaze kroz Vilinska vrata kad krenu na zborovanje, na Dušicama se okupljaju, a na Vilenskim kukovima plešu. Možda sljedeći put i mi zaplešemo od nadnaravnih prizora, no ovaj put nastavljamo dalje prema Panogi, preskačući krpe snijega, verući se po stijenama, klekovini, po svemu redom što se nađe pod gojzericama i stižemo na vrh visine 1064 m. Začudo tamo ne puše, smještamo se po stijenama, hvataju se kadrovi, selfiji, upijaju se vidici. I to kakvi vidici!
Profesionalna deformacija jedne jezičarke mi ne da mira i muči me taj naziv Panoga, odakle je stigao i zašto ima tako neobično ime. Tražih kasnije po bespućima interneta misleći da ću naći nešto slavensko-mitološko, ali nađoh samo da na slovenskom znači industrija ili vrsta. Ako netko zna više, neka javi da riješimo i tu enigmu.

U povratku malo odmaramo, školarce se suočava s kompasom, azimutom, usjeveravanjem karte, interes je tu, treba nam samo još malo ponavljanja i prakse. Spuštamo se kružno, malo po markama, malo van njih i eto nas kod Sandalj kuka, još jednog dojmljivog kuka. Stižemo i do auta gdje smo za kraj izleta smo bili počašćeni društvom ovećeg stada koza. Taman smo im stali na put do kuće nakon radnog dana provedenog skačući po velebitskim pašnjacima. Gledaju one nas zbunjeno, a mi njih oduševljeno, ali ne znaju one koliko su sretne što im je open space ured na Velebitu i što su uopće tu. Još je Marija Terezija 1777. godine zabranila njihovo držanje jer pobrste i ogole sve pred sobom. Ali nemojmo se zavaravati da je ona brinula o velebitskim pašnjacima i njihovom očuvanju, na pameti joj je bila samo korist od velebitskih šuma za Austro-Ugarsku. Ostavljamo Mariju Tereziju u prošlosti i koze da idu na počinak, a mi svraćamo još do slapa Berberov buk u blizini Muškovaca. Rano je za ići doma, na planinu se ide po mraku i po mraku se vraća. Je li tu živio neki berber/brijač ne znamo, ali osjećamo kako nam buka bûka i zelenilo Zrmanje odmara sva osjetila nakon velebitske skitnje.

I naravno, nakon još malo ića, pića i dobro raspoloženog društva. E, sad možemo sretni i zadovoljni ići doma.

TJEDAN II.

OMIŠKA DINARA I ČIKOLA

uprizorila školarka Mia Ercegović

I tako je drugi vikend naše planinarske škole iza nas…

Budin se usrid noći, ne mogu spavati i nekako iman potribu napisati dvi, tri lipe riči o ovome predivnom izletu i iskustvu i ljudima koji su nam ga omogućili…

U subotu smo istražili našu,uvik lipu, Omišku Dinaru, a nedilja je bila rezervirana za sportsko penjanje u kanjonu Čikole.

No vratimo se časkom na subotu.Nije mi prvi put na Omiškoj ali uvik se ima nešto novo za istražit.Koračamo  nekom drugom stazom ukrašenom šumom, a pošto je ovo vrime ludo, i snigom.Kratak odmor i marendu obavljamo ležeći na travi isprid pl.skloništa „Luda kuća“.Veselo i hrabro idemo dalje di nas čeka malo zanimljivija dionica penjanja uz pridržavanje sajle.

Oduševljenja na vrhu nije falilo jer di god se okreneš i koliko god puta tu dođeš, taj pogled je uvik poseban.Bokun mora, otoka, moćnog Biokova i Omiša…ma svega.Iako raštrkani na sve strane, uspili smo zadovoljit naša nepca i degustirati većinu delicija dok nas je sunce milovalo po licu.Uz sve to, ma šta ti više triba.Lagano smo se spustili drugom stazom koju prati cilo vrime predivan pogled na Omiš pa je jedno oko doli na gojzerici a drugo biži gori nebi li upijalo tu lipotu.Taman kad san pomislila da je kraj i već se opustila, načula sam da nastavljamo do Fortice.Sa još malo upijanja sunčeve energije, čakule, smiha i zezancije završavamo u Omišu.

Prognoza za nedilju nije bila bajna, ali to nas nije mučilo jer je uzbuđenje oko penjanja bilo jače. Nakon Omiške smo imali par sati da spremimo spizu, nešto se naspavamo i eto nas opet u akciji.

Uzimamo svak po nešto od opreme i spremno koračamo po kanjonu Čikole do penjališta Osoje.

Naši iskusni penjači raspremaju opremu, a pridružuju nam se i alpinisti iz HPD Mosor da nam „daju ruke“.Dok se mi divimo , proučavamo i pitamo se kako popet tu stinu, istovremeno oni već skakuću po njoj i postavljaju užad. Gledajući ih, nekako sve djeluje lagano, ali opet gledajući stinu djeluje i nemoguće.

Sa sto upitnika iznad glave, ali ogromnom voljom odma se guram prva, navlačim pojas i tražim  penjačice koje, kako oni kažu, moraju bit male i stiskati. Prsti su se skroz savili unutra, palac utrnija i onaj broj upitnika iznad glave se poveća.Pipan tu stinu da se malo sprijateljimo i mic po mic eto me već na par metara. Sad već sve izgleda moguće i ide glatko sve do kraja na neka 23 metra. Dotičem sidrište i mojoj srići nema kraja.

Dok sam se ja borila sama sa sobom i drugi se se već raštrkali po smjerovima. Odozgor se čulo svega:  „Povuci, potegni, diži, spuštaj, španaj, nategni me, opali me, di ću s nogom, a di ću sad s rukom“, a odozdo se čulo samo jedno: „Snađi se, to ti je jedini posal.“

S obzirom na skoro stopostotno povjerenje u opremu i kolege koji su nas doli osiguravali spuštanje je prošlo bezbolno i  s raširenim rukama i nogama spretno smo se prizemljili.

U meni, a i dijelu grupe, odma je proradija adrenalin i želja da penjemo opet, ali teži smjer, pa smo strpljivo čekali svoj red. Već na prvom koraku stina pokazuje svoju težinu i ovaj put su se moždane vijuge tribale malo više uključit. Stina je strmija, korak bolniji, nema laganog rješenja, traži se najmanja rupica ili izbočina za ubosti komad jagodice prsta.

Unatoč kišici, koja sa svakom svojom kapi gnjavi, želja je tu, ako triba, vatat se i zubima, ali odustajanja nema. Gledamo se stina i ja, oči u oči,  i dok pokušavam smireno disat otkrivam naizgled nemoguća rješenja. Sa svakim pomicanjem san bila oduševljena, šta zbog moći ovih  penjačica, šta zbog moći mojih jagodica prstiju.

Neki su popeli dva metra, neki deset, a neki svih 23-25m i to više puta. To nije ni bitno. Bitno je da smo svi ono naše „Ja to neću, ne mogu, to je nemoguće, strah me, itd.“ pretvorili u „Ja bi to ipak probala, ja to ipak mogu i hoću, pa i nije to tako strašno“.

Možda nije svima bija ovoliki gušt ka meni  i možda nemaju odma u planu penjačku školu ka ja, ali san sigurna da smo svi bogatiji za jedno predivno iskustvo koje ne bi bilo moguće da nije naših dragih mentora koji su nas uveli u ovaj svit, bodrili i strpljivo osiguravali doli na zemlji… a strpljenja je, virujte, tribalo imati…

Ah, taj osjećaj kad ti cvrkuće srce i ne moš zaspat jer ti je na licu taj neki blesavi osmjeh…

TJEDAN II.

KULA - OMIŠKA DINARA

uprizorio školarac Matej Šabić

10. travnja 2021.

Jutro, oko devet sati. Nalazimo se na parkingu samoposluge pred ulazom u Omiš, preliminarnom sastajalištu na kojem ćemo, pod budnim okom Marice, naše vodičke, ispeglati još neutvrđene detalje našeg izleta. Omiška Dinara, naziv ima koban prizvuk, kao da je u pitanju jedan posve novi nivo Dinare koji se ima iskusiti. Dok ispijamo kave i čajeve na štekatu pored samoposluge i utvrđujemo naš itinerar u glavi vodim zamišljeni dijalog: „Bio si na Dinari prijatelju, a reci mi jesi bio na Omiškoj Dinari? Eee, ne znaš ti pola mise.“ Nakon ove moralne pobjede nad zamišljenim sugovornikom, vraćam se u stanje prisebnosti. Plan je sljedeći: nećemo se planini suprotstaviti frontalno s mora, već ćemo je okružiti kod Podašpilja te slavodobitno izbiti na vrh Kula (863 m) nakon čega će uslijediti pobjednički mimohod do Fortice, stare Omiške utvrde. Plan je utvrđen, Marica se doima zadovoljnom, eksaju se ostatci pića i kreće se prema autima, spremni smo na sve.                                                                      

Prošavši dva grubo izdubljena tunela na istoku od Omiša, lokalnom cestom stižemo do Podašpilja. Pomalo je hladno i vjetrovito, a olovno nebo nabijeno oblacima prijeti kišom. Školarci oblače dodatne slojeve odjeće i lake nepropusne vjetrovke, jer ako prolije bolje je biti zaštićen. Opet, s druge strane, nisu zvali kišu. U metežu oblačenja jedan od rijetkih koji zadržava bezbrižan stav i kratke rukave je Kralj, jedan od naših vodiča. Tobože, Kralj je u kratkim rukavima još od ranojutarnjeg polaska iz Šibenika kad je bilo još hladnije, a dok smo se sklanjali pred vjetrom na ulazu u Omiš on je, u tim istim kratkim rukavima, sa smiješkom ispijao kavu na štekatu. U čemu je kvaka? Da li Kralj uopće osjeća hladnoću? Nakon kratka vaganja odlučio sam ostaviti dugu majicu i vjetrovku u ruksaku i povesti se za Kraljevim primjerom. Možda ima nešto u tom njegovom beskompromisnom prkosu elementima. Ubrzo se pokazalo da itekako ima. Tijelo operira na nižoj temperaturi kad ste stacionarni, vaš mozak vam govori da ne bi bilo s goreg navući dodatni sloj odjeće, međutim ono što on ne uzima u obzir je činjenica da će vaša temperatura početi rasti kad se počnete uspinjati po strmom terenu. Nit dvadeset minuta od početka našeg uspona Marica je odredila pauzu. Kao da im mravi gmižu pod odjećom, većina školaraca, koji su se do maloprije smrzavali, počeli su skidati dodatne slojeve sve dok se nisu našli u kratkim rukavima. Druga stvar koja je kumovala ovom spontanom striptizu je ta što smo s otvorene ceste ušli u šumu crnog bora, gdje više nismo bili u tolikoj mjeri izloženi vjetru. Dakle, ovo su sve detalji koje treba uzeti u obzir kad se kreće u planinu, detalji koje je izgleda Kralj, još od Šibenika, imao na pameti. Lekcija naučena!                                                                                                                  

Ubrzo nakon nepredviđene pauze oblaci su počeli uzmicati pred Suncem koje nam je, u svoj punini, počelo otkrivati ljepote krajolika. Misli koje su se ranije rojile o surovoj i nesmiljenoj Omiškoj Dinari su se vrlo lako raspršile dok smo iz predivne šume crnog bora izbijali na plato gdje je smješteno planinarsko sklonište „Luda kuća“. Nakon predviđene kratke pauze uslijedio je uspon prema vrhu. Borova šuma je polako umakla pred golim stijenama, teren je postao strmiji, sunce se počelo približavati svom zenitu, što je naočale učinilo spasonosnim i nezaobilaznim dijelom planinarske opreme. Uz strmiji dio uspona u stijene su ubušene alke kroz koje vodi uže kako bi se mogla održati ravnoteža i time olakšalo penjanje. Ova dionica uspona pridonijela je veselom uzbuđenju nas školaraca i osjećaju da smo dio avanture koja se zove Omiška Dinara.                                                                       

Naposljetku smo stigli do vrha koji nas je iščekivao od sedam ujutro. Iako na samo 863 m nadmorske visine ništa vas ne može pripremiti na pogled koji se prostire s vrha Kula. Prema zapadu Brač je na dlanu ruke, iza njega nazire se Hvar, dok se prema sjeverozapadu ocrtavaju obrisi Šolte. Prema istoku, u paralelnim redovima, uzdižu se Mosor i Kamešnica, njihovi obronci prošarani mrljama koje svojim sjenama ostavljaju sitni oblaci. Pogled prema sjeveru gleda na Perun, dio Dinare uz čiju se morsku stranu skučila idilična omiška rivijera. Na jugu pogled seže prema posljednjim uzvisinama Dinare i početku Biokova koje se, poput kolosa, nadvija nad Makarskom. Od Marice saznajem da se između posljednjih planinskih hrbata Dinare i početka Biokova nalazi uvala Vrulje, čije dubine kriju 60 metarsko okno iz kojeg izbija svježa voda. Ovo je jedan od najvećih sustava podmorskih izvora vode na Mediteranu. Strava! Sjedam na udobni komad kamena i dopuštam saznanjima i prizorima da se utisnu u svijest. Dio školaraca i vodiča zabavljen je s pripremom hrane, Anka nudi domaće krekere, ali sam već nekako ispunjen osjećajem sitosti od svega što me okružuje. Uzimam reda radi, jer planinarsko pravilo glasi: „Jedi kad nisi gladan, pij kad nisi žedan.“     Nakon što smo se izdovoljili s pogledom s Kule i hranom koja se ne srami ni najprobranijih švedskih stolova bilo je vrijeme za pobjednički mimohod do omiške Fortice. Putem su nas pozdravila dva drevna hrasta čija divovska debla i visoko granje predstavljaju prizor vrijedan divljenja skoro kao i sam pogled s Kule. Po razgledavanju Fortice gdje smo, sa svojim ruksacima, gojzericama i hodajućim štapovima vidno odudarali od pomodno odjevenih lokalaca i turista, spustili smo se u Omiš čime je naš izlet priveden kraju.

Tup osjećaj boli u mišićima te umor koji me je zatekao kad smo došli na ravno bili su nagovještaj slatkog sna koji je čekao po povratku u Šibenik.

TJEDAN I.

ALAT I ČVOR

uprizorio školarac Matej Šabić

28. ožujka 2021.

U životu polaznika planinarske škole postoji mnogo izazova, a prvi od njih je svladavanje osnovnih planinarskih čvorova, da čvorova. Ne vezova ili gropova već čvorova koji se, ni manje ni više, učvoruju s užadi. Užad dijelimo na onu manje rastezljivosti koja je više prikladna za speleologiju te onu veće rastezljivosti koju ćemo koristiti kad smo u navezu ili ako se odvažimo ispenjati neki smjer na Čikoli. Ovo nisu naklapanja nadobudna školarca, već riječi jednog od naših instruktora, Lea, koji nas u ugodnom ambijentu Planinarske kuće Alat upućuje u osnove planinarskog zanata. Upletena ili penjačka osmica, ambulantni uzao, dvostruki uzao, svi baždareni planinari HPK Sv. Mihovil s takvom lakoćom slažu ove čvorove da sam ostavljen s čudnom mješavinom osjećaja nedoraslosti i neadekvatnosti.

Moje ruke su dosad služile za guranje miša prema ikoni Internet Explorera, dok je dvostruki klik bio jedan od mojih najvještijih poteza, a sad se od mene traži da pravilno upletem planinarski čvor. No dobro, muljam i prebacujem jedan dio užeta preko drugog, stalno zaplićem ili nehotice rasplićem, ali nikako da napravim ono što treba. Strpljenje i susretljivost instruktora se doimaju nadljudskim naporom dok iznova i iznova krivo uplićem čvor. Svaljen na neizdržljive muke počinjem preispitivati svoje postojanje.

Jesam li ja dio iste grane evolucije kao i oni? Jesu li moje sposobnosti tj. nesposobnosti rezultat nekog šireg prirodnog procesa u kojem je mojoj vrsti suđeno da neslavno iščezne? Dok ludosti pune glavu, nervozni prsti stalno rade i rade i, vidi vraga, dvostruki klik, upleo penjačku osmicu. Na koji način, još nisam siguran, ali dok sam gotov s ambulantnim i dvostrukim osnovne toga kako ne krivo uplesti čvor postaju malo jasnije. Čini se da svom Homo ipak mogu pridružiti dvostruki sapiens, još uvijek ima nade. Iako za naučiti kako vezati osnovne planinarske čvorove nije nužno pješačiti do Alata, mogu iskreno reći da nema prostora za prigovore.

Rijetko imamo priliku biti turisti u vlastitoj sredini, a još rjeđe njeni istraživači što u konačnici znatiželjne duše, poput ove, i privlači da upiše planinarsku školu. Put do Alata kreće iz samog Šibenika, na Šubićevcu, i traje nekih sat i pol brzim hodom, što je zorno demonstrirao predsjednik kluba, Mate, za kojim nisu zaostali samo oni čiji ponos ne trpi pogled u nečiji zatiljak. Za ostale koji su skloni upijati ljepote koje priroda nudi ili koji vole ćakule, put je bio duži, ali i ispunjeniji sadržajem. Ubadajući gojzericama preko krševitog terena prošaranog raslinjem dolazimo do dijela gdje se pogled otvara prema Morinju i Donjem polju. Ne znam da li sam ikad ova mjesta, toliko puta već viđena, imao prilike vidjeti iz ove perspektive. Čine se ljepša odavde. Zašto? Ne znam, ali mi ubrzo postaje jasno da, iz nekog razloga, počinjem razvijati neočekivano divljenje prema Jadrtovcu.

Nakon krize identiteta potaknute vezivanjem čvorova, repriza lijepih prizora Donjeg polja i Morinja na povratku iz Alata bila je više nego dobrodošla. To je to za prvi tjedan, prošao je relativno bezbolno.

Nakon Uskrsa čeka nas izlet na Omišku Dinaru i, još važnije, penjanje na Čikoli. Nadam se da će penjačka osmica dotad biti spremna.


  21.04.2021, 10:52

  Tekst: Ana Jadrijević; Mia Ercegović; Matej Šabić

 

FOTOGALERIJA

Crna Gora 2017

  26 fotografija

 

FOTOGALERIJA

KG DP 33.480 m

  39 fotografija