Terenski dnevnik 20. Šibenske speleološke škole 2024

10 ovogodišnjih školaraca uprizoriti će samo za vas i nas svoja iskustva :-). Pratite nas! 

PS: Bogatu galeriju Fotografija možete pratiti na FB stranici SO-a kao i kratki videozapis HRT-a "Silazak u podzemlje traži znanje"

Redom novi speleološki pripravnici/ce 20. Šibenske speleoškole 2024.: Mirna Stošić, Rita Vuković, Silvia Skorić, Danka Radnić, Tina Škugor, Josip Bačelić, Vedran Vrebac, Pepera Slavica, Leo Lušić i Luka Hojsak

5. vikend terenske nastave - 13. - 14. 4. 2024.

Jamski sustav Crnopac, ulaz Kita Gačešina , Crnopac, Južni Velebit 

(za vas piše školarac Vedran Vrebac)  

Nakon uspješno odrađene ekspedicije u Jamaru i posljednjeg predavanja počelo je odbrojavanje za vrhunac našeg školovanja – jama KITA GAČEŠINA koji su otkrili šibenski speleolozi u lipnju 2004. Op.p. – tko želi znati više o Jamskom sustavu Crnopac

Subotnje jutro tj. zora započinje nama već uigranom rutinom, okup na Šubićevcu, preslagivanje opreme, kavom u Obrovcu te dolazak na bazno mjesto kampiranja.

Već tad kreće stampedo da se uhvati što bolja pozicija za šator. Omamljeni aromama medvjeđeg luka školarci lakoćom podižu logor, prikupljaju i pilaju drva za 4-5 sljedećih generacija, te su po zapovjedi  mentora bili spremni i prije zakazanog termina.

Upravo tada i započinje ono za što smo posljednji mjesec dana i pripremali.

Dolazi zapovijed da rastavimo speleo opremu na proste faktore.

Uigrani i naučeni tim je prvu prepreku riješio zatvorenih očiju pa lagano krećemo na završni zaron u utrobu majke Zemlje.

Dolaskom do jednog od ulaza u jamu osjeća se promaja koja otkriva zašto je to naš najdulji jamski sustav.

Podijeljeni u grupe po jedan mentor i dva polaznika sa strahopoštovanjem ulazimo u jamu ali straha od visine nema jer se na vertikali od 100 m s tikicama ne vidi dno i samo nam ostaje uživati u ljepotama okolo nas tokom spuštanja.

Dolazimo do dna i onda se provlačimo i gmižemo do sljedećih prostorija i vertikala.

Nakon sat ipo dolazimo do prvog bivka Ašov i ekipa se polako grupira. Tu do izražaja dolazi zašto je 20. speleo ekipa proglašena gasto grupom. Još jedna lekcija o spremanju transportne torbe  je dala je rezultate. U očima naših mentora punih čuđenja ne vjeruju koliko je hrane i pića uneseno u jamu.

Nakon dobre okrepe instruktori odlučuju da nas provedu u još jedan kraći obilazak i otkriju nam prostoriju sukladno nadimku grupe – PRASEĆE NOGICE. Op.p.: Svinjske nogice 😊

Nastupa opet provlačenje, gmizanje klizanje te prolaska kroz prostorije koje se veličinom  nebi posramile niti najvećih dvorana.

Dolaskom do Svinjskih (prasećih) nogica završava naša ekspedicija te nakon grupnog fotografiranja vraćamo se do bivka i pravi se raspored izlaska. Neki to vrijeme iskorištavaju pa su malo zakunjali dok se red lagano topi.

Napokon u mrak izlazimo i već se dogovara isplata dnevnica jer smo u jami proveli preko osam sati.

Tada na scenu stupa naša logistika (Anka, Sanja, Žlinga i Klara)  koja se pobrinula za svečani prijem i najslađi gulaš s kojim jako brzo tonemo u san.

Nedjelja je bila rezervirana za provjeru usvojenih znanja iz uzlova i još pokoje predavanje naših vjernih mentora. I kako to obično biva Teo u maniru psa tragača pronalazi jamu te nam dočarava iz prve ruke kako je to kad se pronađe nešto novo gdje još nitko nije bio.

Sretni i zadovoljni raspremamo kamp munjevitom brzinom jer nas čeka zasluženi ručak i prepričavanje doživljaja zadnjeg vikenda naše vesele škole.

_____________________________________________________

4. vikend terenske nastave - 06. - 07. 4. 2024.

Jama Jamar -100m, Planjane 

(za vas piše školarka Mirna Stošić)  

Predzadnji vikend nam je već stigao, cijela ekipa se okupila ujutro u 7:45 u caffe bar Špaco. Uživali smo u prvoj jutarnjoj kavi prije polaska prema Jamaru. Vesela ekipa u koloni od deset auta polazi za Teom (jedini zna put) prema parkingu u Gornjim Planjanima. Od parkinga do logora nam je trebalo svega 10-ak minuta, odmah po dolasku smo postavili šatore i prikupili drva prije službenog početka nastave. Zbog lijepe i sunčane subote hvatamo hlad ispod cerade slušajući predavanja o transportu opreme u podzemlje, prehrani i higijeni i bivakiranju u podzemlju. Poslije predavanja spremno oblačimo opremu. S obzirom na to da nam je ovo bio prvi ozbiljni ulazak u speleo objekt, u dvije grupe smo prošli još jednom rad sa spravama kako bi bili sigurni u sebe i svoje znanje. Put do Jamara nije bio prohodan ni lak, morali smo prolazit kroz divlju prirodu bez utkanog puta. Bilo je grmlja, drače, kamenja i ostalih prepreka.

Tko će prvi probiti led, Luka ili Mirna, naravno dame imaju prednost (hvala Luka) pa ulazim prva ja. Srce lupa, nervoza raste, moj prvi spust u jamu od 100m. Pod budnim okom Hrvoja i ostalih instruktora, a i kolega školaraca, prelazim gelender, ukopčavam sidrište i blokiram stop descender, skidam osiguranje i krećem. Osjete se početni trzajevi, u jednoj ruci stop, a u drugoj konop, stvari su pod kontrolom. Fokusirana gdje gazim kako ne bi bilo vike “KAMEN” ili pak da ne ugazim na koje golubovo gnijezdo. Imala sam osjećaj da je vrijeme stalo i da se sve odvija kao usporeni snimak. Sigurno stižem na dno gdje čekam ostale. Gladna, umorna i pomalo promrzla čekam zadnjih dvoje da se spustu kako bih mogla nazad prema izlazu. Transportna na leđima, nalet energije i želja da se što prije ugrijem, ubacujem u petu brzinu i krećem prema vani. Nakon nekog vremena, jedan po jedan, međusobno se ohrabrujući izlazi ostatak ekipe. Nosi se oprema u logor i vrijeme je za dugo iščekivanu prasetinu i odmor uz vatricu.

Nedjelja, okupljamo se i vrijeme je za još jedno predavanje. Tome nam održava predavanje o zbrinjavanju unesrećenog ili u ovom slučaju Anke koja ovo predavanje čini još zanimljivijim. Nakon toga vrijeme je za ulazak u još jednu jamu. Opet ista priča, gubimo se i probijamo kroz divljinu, stižemo na lokaciju i pokret. Dok jedna grupa vježba klasične tehnike spuštanja s Teom nas 6 se spušta u jamu u kojoj smo imali šta i za vidit. Ne zadržavamo se dugo, pričekamo ostatak ekipe i Teo nam demonstrira tehničko penjanje.

Spremni za polazak, sjedamo u kombi i vozimo se prema parkingu. Spuštamo se u logor, pakiramo se i nazad prema Špaci. Dan završavamo hladnim napitkom i pravimo planove za sljedeći i finalni vikend.

__________________________________________________________________

3. vikend terenske nastave - 23. - 24. 3. 2024. - Kanjon Bijelih voda, Karin 

(iz pera školarke Rite Vuković)

Bijele Vode: ili jesi ili nisi

Jedan mudar čovjek jednom je izjavio: „Strah od visina je nelogičan, a s druge strane, strah od pada s visina je razuman i evolucijski.“

Više desetaka puta sam se, ovaj vikend,  sjetila te velike mudrosti Sheldona Coopera. Moj Golijat, od početka, su bile famozne Bijele vode i 3. vikend speleo škole. To je ili jesi ili nisi. Sve ono „najteže“ prolaziš baš taj vikend, a da stvar bude još bolja nijedna od vertikala, nijedan od poligona nije u jami ili špilji nego sve na otvorenom, po danu da sve lijepo vidiš i da ti srce stane odmah, a Tina napiše papire momentalno. Tina, Danka i ja odlučujemo se, s naše dvije članice logističkog tima Ankom i Sanjom, otići dan ranije. Opuštena atmosfera uz vatru, priča o mrenama i kobasicama vodi nas u neki drugi svijet.

Subotnje jutro vraća nas u realnost, pristižu ostali školarci s instruktorima i milijun metara užeta. Mislim se, trebat će mi samo koji metar ovaj vikend. Pokret je u 11, dotad imamo cijelih sat vremena za dići šatore, naći drva (kojih nema ni za lijek) i staviti na sebe 105 kg opreme. Olakotna okolnost je bila da ovaj put ne trebamo obući kombinezone jer je bilo prevruće. Znali smo da tu ima neka kvaka. Ipak nam trebaju dugi rukavi, a na teži način smo naučili da bi i vrat trebalo zaštititi. Prsni navez vulgaris koji treba stegnuti pri penjanju ko za vraga baš se namjesti na dio vrata/ramena koji je gol. Lukavac mali.

Odzvonilo je 11. Pepera i Josip su odmah poslani na vertikalu od 30m. Njima je to kao da idu šetnicom u kanalu. Prije su se popeli nego smo mi to uspjeli ispratiti. Iduće dvije na redu smo Silvija i ja. Dobila sam opasku da sam na Cetini djelovala nezainteresirano. Ma kakva nezainteresiranost, srce mi nije bilo u peti nego je otišlo u tuđu, al valjda je takav moj obrambeni mehanizam. Trenutak istine je došao, Rita se trebala popeti na uže, Riti se oduzele noge, srce stalo, oči zasuzile (hvala bogu na sunčanim naočalama pa se nije vidjelo). Panika je odlučila da smo najbolji prijatelji. Ne ide pa ne ide. Instruktori vide da nije šala, pokušavaju me umiriti i skužiti u čemu je problem. Ja ne čujem ništa od svega što mi govore, a vjerujem da je bilo dobronamjerno. Moj najdraži klupski par, Antonia i Leo, daju sve od sebe i nekako me uspiju pokrenuti. Kratko je to trajalo. Sjedam na stolicu i sljedećih sat vremena slijedi borba sa samom sobom. Neka borba koja je dotad bila nepoznata. Hvala svima što su došli do mene i hrabrili me, ali to je bila samo moja borba. Nakon sat vremena nešto se u meni prelomilo i odlučim probati s mišlju: pa neću valjda izginuti na užetu na Bijelim vodama sa 10 plus HGSS-ovaca pored sebe. David je pobijedio Golijata. Nakon toga ni vertikala od 30m uz Anu nije bila problem. I oni „najstroži“ su postali medvjedići dobra srca.  Gledam svoje kolege i ponosna sam na njih jer svatko na svoj način gura naprijed i ne daju se. Pravi mali Tom Cruiseovi u Nemogućoj misiji. Nakon cjelodnevne agonije, slijedi meni zanimljiviji dio: odlazak u špilju i crtanje iste. Odlično je to nama išlo, kao da Picasso slika Mona Lisu. Bilo je tu i pokušaja zaokruživanja azimuta, na sreću budno oko naše Jele sve greške vidi.

Pri povratku iz špilje slijedi onaj opušteni dio, to vas ne zanima jer je ovdje ipak riječ o speleologiji, a ne o pikanterijama. Za to imate Story, Gloriu…

Nedjeljne planove nam je nakratko omela kiša. A opet da nije bilo nje ne bi spoznali suvremenu umjetnost u Ankinoj izvedbi. Šuška se da je Muzej moderne umjetnosti u New Yorku traži da izlaže. Nakon toga smo prisustvovali Mošnici pri čijem je završetku odmah izašlo sunce.  Odmah krećem na prelaženje uzla i ona nježna Antulica bome pokazuje svoje zube, nije šala.  Vraćam se vertikali, slijedi još jedno penjanje/spuštanje. Tome i Luka su tim koji budno prati moje pokrete i pokazuju mi da ja to mogu. Ostali su svoje sposobnosti pokazivali na poligonu. Pridružujem im se i ja. Sad to već, bar meni, izgleda bolje nego jučer. Rade tu krolovi, blokeri, stopovi, ruke, noge, pedale ma sve čime smo se mogli poslužiti. Na užetu došaptavamo jedni drugima kako olakšati neke stvari, a da instruktori „ne čuju“. Radimo kao mali tim. Vratolomije prekidaju Hrvoje i Mario G. pokaznom vježbom samospašavanja. Nama to, u početku, izgleda kao scene švedskih akcijskih filmova, al' brzo smo uvidjeli ozbiljnost situacije.

Za kraj antistresnog vikenda nagrada je prelaženje poligona još jednom.

Hvala svim instruktorima, Anki, Sanji i Mariji, školarcima na nesebičnoj pomoći i ohrabrenju. Bez njih bi moje Bijele vode postale crne. Nije bilo lako ni jednostavno i bilo je dugo kao i ovaj tekst, al' kako kaže veliki Dostojevski: „ Napraviti novi korak, toga se ljudi najviše boje.“

  • Za one koji žele znati više - Napokon smo doživjeli povećan broj decibela našeg 'Rvoja.

____________________________________________________

2. vikend terenske nastave - 16. - 17. 3. 2024.

Civljane, Rudelićeva špilja

(za vas piše školarka Tina Škugor)

Kako opisati ovaj vikend? Najbolje "Iz teorije u praksu x2".

Subotu započinjemo skupljanjem uz tradicionalnu kavu i uštipke u Vrlici. Nakon kave krećemo za Civljane i stižemo (iz prve) u naš kamp, te skupljamo drva i početne dojmove.

Podižemo šatore i cerade jer vrime ne obećava da ćemo biti suhi, te započinjemo sa 'praksom'. Prvo, zaduživanje i upoznavanje s osobnom opremom. Podijeljeni u grupe vježbamo penjanje i spuštanje na stablu te nakon toga idemo na vertikalu u stijeni. Iako zbunjeni i prepuni novih informacija, malo po malo gori doli napredujemo, uz budno oko naših instruktora. Oprema nam postaje jasnija, i ono što je izgledalo kao 'kupus svega nepoznatog' na pojasu sad postaje jasnije.

Savladavamo vertikale i kosine, prelazak sidrišta, međusidrišta... Ali taman kad smo se navukli, prekida nas kiša.

S obzirom na to da mi volimo blato, vrime je za špilju. Pod vodstvom našeg Tea, četveronoške, u rijetkim momentima uspravni, dolazimo do prekrasnih sigovina, stalagmita, stalaktita i heliktita, te predivnih bazena Rudelićeve špilje. Iz kanala u dvoranu pa kroz kanal u još lipšu dvoranu, što dalje idemo, shvaćamo zašto smo tu di jesmo.

Izlazimo u mrak, kiša je stala i dopustila našem Robiju - majstoru od gradela, da nas nahrani. (Tica je uzea neplaćeni dopust ovaj vikend).

Siti i umorni, svi se okupljamo oko vatre ali atmosferu zagrijanu ipak održava naša Anka. Dok neki ranije posustaju i odustaju, među njima i ja, ipak neki u sitne sate pjevaju "uspavanke".

Nedjelja ujutro okupljanje u 08:30, krećemo ponovno na vertikale u stijeni, ponavljamo sve, uz još i prelazak uzla. Dan prolazi u novim tehnikama, polako sve postaje jasnije, svi su u max pogonu - traži se linija više hehe. Dok je subota bila pod kišobranima, nedjelju tražimo faktor 50.

Pozitivno umorni, vraćamo se u kamp i skidamo opremu, do idućeg vikenda. Prepariramo užad, spremamo opremu i šatore i gibamo.

Ko će nas sad skinit više sa užeta?

Hvala našim instruktorima na znanju, strpljenju i pomoći, a također hvala i našem duo fantastikusu - Mariji i Anki na okrijepama točno kad je najpotrebnije❤️ neprocjenjivo!

__________________________________________________________

1. vikend terenske nastave - 9. - 10. 3. 2024.

Promina, Liluša i rudnik boksita Kalun

(za vas piše školarac Leo Lušić)

Nakon 15 dana u poziciji instruktora mijenjam poziciju…odoh u školarce. Motivacija na visini ali umor drži.

Nalazimo se  u Drnišu, na oduševljenje konobarice, nas 11 školaraca + instruktori i ostala ekipa iz Kluba - nas dvadesetak s vjerojatno 18 različitih kava 😊

Posli kave krećemo na Prominu u planinarski dom koji će nam biti baza sljedeća dva dana.  Na brzinu se raspoređujemo po sobama I krećemo jako s predavanjima. Svačega je tu bilo od opreme, šta osobne, šta društvene, razno raznih uzlova  pa do orijentacije, rasvjete i užeta u speleologiji….da ti glava eksplodira. Atmosferu (i cukar) podižu Speleo palačinke ali koncentracija polako pada…zagropali se u uzlovima ☹. Dobra vijest je da tu nije kraj -  napokon malo Speleo terapije u Spilji Liluša pa da ne bude dosadno slušamo još malo o klimi, monoksidima, dioksidima i radonu…jupiiii!!! Dan je stvarno proletija, koliko god mi se sad čini da je bia beskonačan. Nije tu stalo naše upijanje, doduše znanja je al' o tom djelu možemo u četiri oka.

Novi dan, novi uzlovi, nove teme. Malo je lakše, naspavani i “svježi k'o rosa u podne” nastavljamo bit poslušni školarci te nakon ručka sređujemo dom i krećemo put rudnika boksita Kalun. E, tu stvari postaju malo ozbiljnije. Za početak se ja uvjeravam da je kaciga odličan prijatelj (ulaz je nizak i dug a ja mrzin šetat pogrbljen). Već u primjenu dolaze stvari naučene dan prije, prolazimo dijelove osigurani na gelender I provlačimo se kroz, nekima preuske, prolaze. Par fotki, malo priče o povijesti rudnika i idemo vanka svi živi i zdravi. Raspremamo se i biž na početnu poziciju, al' ovaj put ne na kavu.

Fala svim instruktorima i ostalima koji su odvojili svoje vrime da ovaj vikend prođe u najboljem mogućem redu i koliko god je to moguće zabavno.

Posebna zahvala na pruženoj prilici da vam baš ja tipkam ovaj tekst i vidimo se sljedeći vikend!    

____________________________________________________________________________


  07.05.2024, 14:00

  Vedran Vrebac; Mirna Stošić; Tina Škugor; Leo Lušić; Rita Vuković