Terenski dnevnik 19. Šibenske speleološke škole 2022.

11 ovogodišnjih školaraca uprizoriti će samo za vas i nas svoja iskustva :-). Pratite nas!

PS: Bogatu galeriju Fotografija možete pratiti na FB stranici SO-a 

I nakon uspješno položenog završnog ispita 11 polaznika iz tri planinarske udruge i dvije županije (HPK Sv. Mihovil, PD Promina i HPD Mosor) novi speleološki pripravnici/ce su - Antonela Ivić, Doris Banić, Josipa Bare (PD Promina, Drniš), Lucija Antić, Marija Parać, Marina Goreta, Matilda Sučić, Natali Karlić (HPD Mosor, Split), Miro Protrka, Robert Dasović i Ante Klarić (najmlađi polaznik) - bravoooooo i čestitke yes!

I videouradak je tu kiss 

___________________________________________

Za Vas uprizorila školarka - kroničarka Marija Parać 😊

Tjedan 5.  2. – 3. 4. 2022.

Jedna jama tamo negdi

Dragi speleo dnevniče,

Došao je 5. vikend našeg druženja, a ujedno i zadnji. Subota ujutro je. Robi dolazi autom po mene, a unutra su već mali Ante i doktur'ca Matilda. Krećemo udarno sa tehno playlistom, vanka pada kišurina, a mi ka da se vraćamo iz vanka sa podočnjacima do kolina, veseli i pričljivi. Vozimo se do Vrlike 2 na sat jer nam pada snig vanka i magle nam se stakla. Idealno vrime za boravak u prirodi! Dolazimo do znane nam kafane di nas čeka ostatak ekipe. Kupuju se zadnje sitnice u dućanu i pekari, sidamo na kavu. Uvik mi prođe kroz glavu kako jadnoj konobarici padne mrak na oči kad nas 30 ušeta u gojzama i svak' bi kavu vakvu, kavu nakvu. Evo ih opet… Došli su… Vrag sriću. Ovaj put nas je počastia svojim mudrostima i jedan barba upitnog mentalnog zdravlja i reka: „pustite dicu po šumi da lete!“ referirajući se na nas školarce. Super savjet za buduće speleologe pripravnike. Neka ide život!

Do pećine ima još po ure vožnje + 10-ak minuta na noge što nije strašno. Natovarili smo se sa društvenom i osobnom opremom, a neki su izvadili i zanimljive primjerke kabanica i ceradi oko sebe. I tako mi u miljun boja cupkamo jedni iza drugih kroz ljuti krš. Uz mali detour pronalazimo ulaz. Spuštamo se i organiziramo se di će nam biti bivak, a di će nam biti ispit. Ovo je prvi put da spavamo u jami (barem neki od nas). Raširili smo cerade i vriće za spavanje jedni kraj drugih ka srdelice u važu. Neće nam biti ledeno. Uz to, imamo pogled na najlipši plafon. Takvog doma niko nema.

E sad kreće 1. dio ispita, a to je samostalno oblačenje opreme. Instruktori su nam dali vrimena da se obučemo, međusobno konzultiramo i provjerimo. Vlada ozbiljna atmosfera sa primjesama nervoznih šala i doskočica. Jel ovako triba centralni stajat? Ili ovako? S koje se strane triba zavidati? Ajme poginiću…  Prvi krug pakla je završia. Sve je prošlo u redu. Lipo smo se svi utegnili. Ne zna se ko ima lipši trliš.

Krećemo u drugi dio jame koji su nam namirili za spuštanje. Unutra je jako lipo. Do sada meni najlipša. Nije da sam bila u puno njih hehe. Bilo je puno stalaktita, stalagmita, stalagnata, zavjesa, kaskadi i ostalih špiljskih ukrasa (ovo nabrajam da ponovim za pismeni). Teklo je i dosta vode, a na nekim mistima bilo je blata do kolina. I krećemo polako. Onaj prvi momenat kad pogledaš doli nije ti svejedno, ali drugi bude ok. Moja učitelj'ca i vjerna pratilja bila je Tunja. Provlačimo se, prikopčavamo i napredujemo. Vlada zdrava zajebancija među ekipom. Neću navoditi bisere, neki nisu prikladni za ovako ozbiljan osvrt, a neki se ne mogu ni ponoviti jer su bili momentalni, spontani. Speleo-terapija u punom smislu riječi. Dolazimo do suženja di se ka mali hrčci provlačimo i ispadamo na drugu stranu. Tamo je bia kraj. Ajmo sad nazad. Prošlo je puno sati već, ali izgubili smo pojam o vrimenu. Dušu i tilo nam grije pomisao da nas čeka lipi gulaš kad izađemo koji su nam navarili naša Anka, Sanja, Božo i Eugen. Da nema njih ne bi nam sve nutritivne (ali i druge) potribe bile ispunjene. Fala im <3 Nakon skoro 12h valjanja u blatu i glibu, izašli smo. Krepani i gladni ne zadržavamo se puno u ćakuli, nego svako gleda u svoj pijat gulaša. A gulaš 6 jezika govori, 3 dijalekta i još nabada par. Nema nam vatrice. Samo jedna pivica (dz rakijice, nepristojno je ne probati kad ti neko nudi domaću) i laku noć.

Sviće novi dan. Nedilja. Barem tako kažu. Zvone alarmi. A ti ne znaš je li podne ili ponoć. Nismo još evoluirali ka naši prijatelji šišmiši. Neko dobacuje: „Di ćete kad je mrak još?“ Idemo prvo nešto marendati i popiti kavu. Gastro osoblje se čak bacilo na friganje pispalja. Nije nam loše.

Danas je dan rezerviran za ispitivanje uzlova. Podilili su nas u grupe i svako je otiša na svoju stranu. Nema se što puno reći, triba znati zavezati čvor, koje su mu prednosti i mane i di ga koristimo. Nazdravljamo. Vraćaju se instruktori sa konzultacija i priopćavaju nam vijesti o prolasku/ne prolasku. Plus još nekoliko pametnih riči. Uozbiljili smo se cili. Posli toga Teo nam demonstrira prusiciranje i Sv. Bernarda, a Jure i Gveriiić još neke tehnike samospašavanja.

Kupimo opremu i izlazimo na danje svitlo. Lipi je dan skroz, dere bura. Prigledavamo i preslažemo užeta u transportne torbe, brojimo karabinere i gurtne. Let's go iđemo u Vrliku na zasluženu pivu! Baš smo dobra ekipa… Obrazi su mi utrnili od smijanja ovaj vikend 😊

Instruktori: Hrvoje, Aida, Teo, Jure, Ana, Viljac (Tunja), Leo, Gveriiić

Logistika: Anka, Sanja, Eugen i Božo

Školarci: Doda, Josipa, Luce, Marina, Matilda, Miro, Natali, Nela, Robi, Ante & ja

_________________________________________________________________

Za Vas uprizorila školarka - kroničarka Doris Banić - Doda 😊

Tjedan 4.  26. – 27. 3. 2022.

Jama Jamar

Najgore je prošlo, mislim se vozeći  prema Unešiću gdje je okupljanje školaraca i instruktora. Jer stigla sam jutros oko 6.00 pripremiti malo uštipaka za svoje školske borce, sinoć oko 01.00 sam polupripremila lazanje za moje ukućane i žonglirala spremajući opremu potrebnu za vikend školu. Do 2.00  tražila sam po mailu upute ravnatelja škole, Hrvoja, pa stavku po stavku pregledavala da ne bi što zaboravila. Onda sam legla snom pravednika  – ponosna što mi ostaje čak puna tri sata za spavanje.

Nakon kave u Unešiću čije trajanje je definirano hodogramom  još prije tri dana, idemo prema današnjem cilju: silazak u Jamar. Jama u mjestu Planjane za koju sam prvi put čula u ovoj školi.

Nekoliko minuta vožnje iz Unešića, 10ak minuta šetnje i dolazimo do mjesta gdje postavljamo logor. Uz nas su od samih početaka Sanja, Anka i Božo. Poslije tri vikenda pod budnim okom naših instruktora i njihovih uputa te nebrojeno puta ponavljanja pravila koja strogo morate primjenjivati (ipak se radi o potencijalno opasnoj aktivnosti), zanimljivo je bilo vidjeti kako svi uvježbano žurimo postaviti šatore i navući na sebe opremu. Jer kad Hrvoje kaže da je kontrola opreme u 9.06 onda je to uistinu u 9.06. Nema labavo! Ali nije to bez razloga tako. Jer sigurnost je prije svega a spuštamo se u jamu od 100 metara, ima nas 11, svakoga i svačiji pokret treba nadgledati, pa tu mjesta za opuštenost nema.

Dolaskom do jame napetost raste, samopouzdanje pada, provjeravamo još jednom pogledom po opremi, na ulazu  u jamu promatramo instruktore kako lakoćom kretanja postavljaju sidrišta i baletnim pokretima nestaju u tamu ponora  i tek ponekim dovikivanjem između sebe znaš da su dolje. Pripremajući se za ulazak u jamu  Aida nas ispituje po tko zna koji put kako ide redoslijed ukapčanja, prelazak preko sidrišta, blokiranje stop descendera, korištenje pupčane,  kako komunicirati u jami i mnogo toga.  Ako nam je ona brižna majka koja prati svaki  naš pokret onda je Teo naš zabavni otac koji nas svojim šalama opušta, pa tako čine jedan idealan spoj odgovornosti i opuštenosti. Idealan recept za prvu stotinku u unutrašnjost jame. 

Silazimo jedan po jedan na dva užeta, ova jama niti je okomita niti kosina pa ne znaš bi li visio ili hodao.  Nekih 20ak metara silaska je još prisutno dnevno svjetlo i tek nakon toga prvi put palim lampu na kacigi. Oduševljenje je prevladalo uzbuđenje. Čak sam zaboravila težinu bušilice koju nosim na leđima. Osjećam se povlaštena biti ovdje, među svim ovim paucima i životinjicama od nekoliko milimetara koje zbog nedostatka svjetla ni ne vidimo. Ali zato nas oči naših instruktora rendgenski prate. Svatko od nas ima svog instruktora kraj sebe. Moja je  Ana, disciplinirana instruktorica s osmijehom strpljivo nadgleda svaki moj pokret. Savjetima mi pomaže olakšati kretanje na pokojoj dionici.  Iz moje perspektive ona uopće ne hoda već levitira po jami. Svaka riječ podrške vrijednija je obrnuto  proporcionalno dubini u koju silazim. Ulaskom u zonu potpunog mraka oduševljenje je na maksimumu. Pogledom prema zračku svjetla na vrhu ponavljam  mantru: Vjerujem u ovo sidrište, u čvor na njemu, vjerujem u ovaj krol i bloker, u centralni karabiner i stop descender. Pedala, o njoj treba napisati posebne upute, jer čas mi je kratka čas mi je preduga. Ali uspijevam, i taman kad mislim da je sve onako kao u filmu Čarlijevi anđeli gdje se mi cure spuštamo u nekom akcijskom filmu, eto me u govnima. Jer jama je  dom mnogobrojnih golubova i šišmiša. I prisjetim se onih priča na predavanjima o blatu, guani i svega što nas čeka u jami.

Promatram ostale borce školarce koji silaze bez puno priče, ovi mlađi malo brže, ali sudeći prema malobrojnim komentarima drugih instruktora čini se da sve ide dobro. Navodno je „pala“ i oklada među instruktorima o vremenu izlaska iz jame. Postoje dva scenarija: jedan ranije, drugi kasnije.  Još jedna motivacija da damo sve od sebe i da dokažemo, kako bi Tunja rekla, da možemo mi to.

Eto nas svi u komadu na dnu jame, zadovoljstvo i sreća svih školaraca osjećala se u zraku, sotto voce pivamo pravdajući se speleoterapijom dok nam instruktori čestitaju na prvoj stotki. Što sad? A sad se penji! Već smo na prošlim izletima naučili da je silazak lakši, ali možemo mi to.

Penjemo se redosljedom koji je definiran silaskom. Krećem druga i malo me pere trema dok me Aida pogledava ali i cijeli auditorij, ali nakon prvog ukapčanja zaboravljam na to i samo razmišljam o tehnici penjanja. Tiho levitira oko mene moja Ana, pokazuje mi tehniku koju ona koristi- pačji korak. Oprosti Ana, ali meni to više izgleda ko izvijanje ispred šipke u striptiz klubu. Jer otkrivam mišiće na svom tijelu za koje nisam ni znala da ih imam.  „Ma na što god da te to podsjeća, samo da olakšaš sebi, manje koristiš snagu ruku a više opremu“ kaže Ana. Ima pravo, i sad shvaćam zašto je skupa ova oprema na meni.

Klasa optimisti su dobili okladu jer smo vani bili prije predviđenog roka. Izlaskom iz Jamara udišeš zrak ispunjen ponosom i srećom i dočekuješ borce školarce, gledaš ih kako penju. Lako je sa strane promatrati. A ovi naši instruktori koji su stajali na ulazu cijeli dan, svaka im čast. Treba imati za to živaca. Mi smo bili u pokretu cijeli dan, a oni na ulazu dežuraju, sjede „nako“. Za ne daj Bože, a bolje da posla nemaju. Ali sretni su svi, mi koji nismo nigdje zapeli i oni, jer su  edukaciju napravili kako treba.

Priprema večere na vatri je već tradicionalna stvar, vrijeme je to koje se koristi za retrospektivu dana, instruktori iskazuju svoje zadovoljstvo odrađenim i plan za sutra.

Otkrili smo na ovom izletu da nas naši instruktori promatraju kako funkcioniramo kao tim. I da im je to jako bitno. A moram reći da smo baš tim. Svatko na svoj način neobičan i zanimljiv i bez puno rasprave dogovaramo sve aktivnosti. Nekako zavičajno odgojene često pogledavamo prema malobrojnim muškim članovima tima u situacijama nedoumice.

Rano jutro sviraju alarmi na mobitelima, u tren se logorom širi miris kave i šuškanje opreme. Ponovo se vježbaju uzlovi, petljanje po njima do iznemoglosti na sve načine. Jer već idući vikend imamo ispit. Koliko su važni nepotrebno je pisati a  svi najviše od njih strahujemo.

Marina , naš Krleža među školarcima, mora opet u jamu, jer idući tjedan ne može polagati s nama. S osmjehom i ekipom instruktora odlazi ponovo u Jamar a mi ni ne sumnjamo u uspjeh njene ekspedicije. Nas ostavlja na nemilosrdnom suncu s milostivim Teom da ponavljamo uzlove dok ih zatvorenih očiju ne naučimo.

Vrijeme leti između upletene osmice, dvostrukog bulina, pašnjaka i dvostrukog zateznog, uz predavanja o bivakiranju u špilji i opremi za spašavanje od strane neumornih instruktora. Zvuci zvona iz obližnje crkve navještaju da je podne ali eto i ekipe s  Marinom iz jame. Osmjeh nam govori da je sve prošlo dobro, ali mjesta zabavi nema. Jer uvježbanim scenarijem potrebno je pospremiti logor, skupiti, selektirati i upakirati smeće, pripremiti se za povratak.

Kasno nedjeljno poslijepodne i završava još jedan vikend 19. speleo škole. Posjećujemo naš, sad već poznati,  kafić u Unešiću s poznatim osmijehom konobarice od dana prije, i piva kojom nazdravljamo uspjeh proteklog vikenda ispire sav umor i znoj s naših lica. I s lica naših instruktora, koji već najavljuju daljnje aktivnosti i obveze.

Dragi instruktori, misli svatko da je vama lako, daj Bože svakome (školarcu) da je ovako!

Posvećeno našim instruktorima: Hrvoje Petričević, Aida Barišić, Teo Barišić, Ana Mijić, Jure Šarić, Mario Gverić, Antonija Viljac, Leonardo Grubelić, Antonija Mihaljević, Mario Blatančić, Dražena Berović...

____________________________________________

Za Vas uprizorila školarka - kroničarka Josipa Bare 😊

Tjedan 3.  19. – 20. 3. 2022.

Bile vode

„Čeka nas još jedan malo zahtjevniji vikend i nakon njega ćete se već naviknuti da vam je sve teže pa će vam biti sve lakše.“

Ovim riječima je započeo email našeg voditelja-učitelja Hrvoja, u kojem nam šalje plan za vikend.  Lokacija: Bijele vode, Karin.

Što li je s tim htio reći? Hoće li nam ikad biti lakše? Hoće li nam biti teže jer znamo da nam neće biti lakše? Ili će nam biti lakše jer znamo da će nam biti teže? U svakom slučaju zaključak je da će nam lakše biti neće. 

Ekipa instruktora je već u petak stigla na lokaciju te gledajući njihove objave osjećam lagano uzbuđenje, željno iščekujući vikend.

Minimalizam je mantra koja nas vodi u spremanju stvari za vikend nažalost neuspješno provedena pa umjesto jednog ruksaka od 50 l  svi imamo još po dva pomoćna, šator, te dodatne vreće sa svim „potrebnim“.

Subota  19.3. 2022, 6 ujutro zvoni budilica i budi me RHCP, iskačem iz kreveta pjevajući the Zephyr song, u startu kasnim zbog obavljanja jedne bitne stvari i znam da će ovo biti jako dobar dan, lagano vozim do Benkovca s osmjehom na licu gdje me vesela ekipa dočekuje.

Prvi test, uprtiti kao na magare sve stvari na sebe i laganim, patničkim korakom idemo na lokaciju, malo smo išli „dužim“ putem no samo zato što smo mi to tako htjele i da pokažemo našem učitelju kako smo snažne i jake. „Nela, Doda, Mare je l' vam teško?“ Spremno viču: „nije mi to tako želimo“.

Robi nas pokušava locirati te kad nas je pronašao u znak zahvalnosti dajemo mu pola naših stvari da nam ih nosi, junački grabi sav teret te nas vodi na lokaciju.

Sastavljamo šator i spremni u 9 h željno iščekujemo nove zapovjedi našeg učitelja.

Danas nas za odraditi čekaju dvije vertikale od 30 m, penjanje i spuštanje, dvije kraće s prelaskom preko čvora i poligon za „igranje“.

Prijatelji koji su već prošli ovu školu su me savjetovali da prvo odradim dvije kraće vertikale, pa onda idem na onu veliku da mi bude lakše pregrmjeti visinu. S tim mislima, željama i nadom idem u nove pobjede, a kako to već biva u životu „čovjek snuje, a Bog određuje“ ili u ovom slučaju,  „školarac  snuje, a Aida određuje“!

Aida spremno izvikuje: „Matilda i Josipa prve na veliku vertikalu penjanje i spuštanje“. Samo smo se pogledale blago telećim zbunjenim pogledom i lagano krenule. Jedna drugoj govorimo: „ma dobro je to, možemo mi to, nije to ništa“, uz izraz lica zemlja/zrak.

Srećom uz nas su tri krasne duše, emotivna i tehnička pomoć za sve Anka, Sanja i Eugen koji nas pokušavaju dignuti, dignuti emocionalno, ali i dignuti doslovno naše male guzice na uže.

Matilda kraljica probija led i junački pegla, u očima joj vidim da joj nije lako, ali žena Čelična lady se ne da. Dok čekam svoj red slušam savjete Anke i Sanje koje jasno vide da me stislo i da sam se prepala kao mala maca. Pokušavaju one mene malo oraspoložiti pa me provjeravaju po peti put, zaključavaju, oblače, skidaju, krste, grle, mole Očenaše, ljube....

Moj red je došao i lagano krećem, trudim se da izbacim paniku, ali i sad me prođe jeza kad se sjetim. Peglam ja stijenu, a ona pegla mene.

Sanja se hvata za glavu i kreće moliti Boga samo da ne odustanem kad dođem do Marice, od muke zatvara oči, ne može da gleda.

Marica me sa smiješkom dočekuje i viče: „ajmo osmjeh za sliku“, ah Bože moj kad je u pitanju dobra slika strah nestaje, svi na toj dionici gubimo tremu i krećemo pozirati najbolje što znamo. Tu gubim sav strah i opuštam se, nastavljam dalje „peglati“ uz glasnu podršku ekipe dole.  Uzverala se  gore pjevajući „And you may ask yourself, "Well, how did I get here?" (pitam se još uvijek).

 Mislim se najgore sam prošla, kad ono Hrvoje Strašni odmah govori, ajmo Josipa ideš dole.

 Sjela sam kraj njega te ga pitam sto pitanja, on smireno odgovara, a ja nastavljam s ugodnom konverzacijom. Shvati on da ga ja malo maslam i samo kupujem vrijeme suludim pitanjima, pokušavajući odgoditi taj famozni silazak na guzicu na visini od 30 m.

Sve odgojno edukativne metode su prihvatljive i nije šala da je batina izašla iz raja.

Ne, nije me istukao, ali očigledno kod mene nekad pali i agresivniji pristup što je on i skužio.

Sama sebi govorim: „e neće mene ta stijena zafrkavati“, te sjedam u pojas slušajući Hrvoja Strašnog što mi govori, lagano se spuštam te se počinjem osjećati kao Batman, iako vjerojatnije izgledam kao žaba zalijepljena na vjetrobranskom staklu.

Spuštanje prema dole teška ljubav, osjećaj za koji je vrijedila sva muka i moje drama Queen stanje.

Odrađivanje kraće vertikale gdje je Jure čekao na sidrištu s pitajem „pa čega se bojiš? „ razbija strah u mojoj glavi, te nakon toga za mene ostale vježbe postaju čisti užitak i uživancija, kao malo dite na ljuljački. Veliku vertikalu Luca i Doda odrađuju u duetu vrhunski uz izvedbu pisme: „kad se male ruke slože, sve se može!“

Pojam pauze ne postoji kod Hrvoja, piškiti ideš samo ako si dobio dopuštenje.

Pauza za hranjene ne postoji, nego samo imaš sreće ako ti Anka uspije ubaciti u usta komad hrane usput, jedni drugima dijelimo komadiće hrane koje imamo po đepovima.

Pojam odmora ne postoji, nego samo imaš sreće ako ti je zapeklo uže u krol  pa se odmaraš dok ga odglavljuješ.

Gledam Aidu,  Antoniu, Anu i Draženu kako elegantno kao balerine plešu po užetu, te pokušavam uhvatiti koji pokret na sidrištu, na kraju se samo zabijem koljenima u stijenu.

Mario nas tužno pita: „pa dobro zašto svi koljenima stajete u stijenu“? naš odgovor je bio: „zato što mi tako želimo.“  (modrice odavno ne brojimo)

Mario na sidrištu je jedna opuštajuća lokacija gdje kad se usidrimo, kreće proces otvaranja duše i ispoljavanja svih muka i boli, bez da je išta pitao. Mislila sam da sam jedina gnjavatorica, ali srećom nisam, očigledno tako terapeutski djeluje na sve žene, ne znam za Robija i Miru. 

Miro vojnički na sve govori da nas smiri: „a gle, ideš di ti reču, radiš što ti kažu“

Marina i Miro -1-2-3- nerazdvojni i napredni i dalje iako su nas razdvojili ovaj vikend, pijemo kavu iz iste šalice u čast zajedništva, te hrabro odrađuju sve.

Odlazak u špilju i crtanje karte je bio šećer na kraju dana, gdje ako dobro odradite zadatak Jure vas odvede na tajno mjesto gdje možete čuti čarobne kapljice vode kako padaju, te koje zvuče kao najlipša pisma Floyda.

Da ne bude sve toliko ugodno u špilji smo pronašli stari kutomjer od bivših školaraca, te smo se tiho pitali: „jesu li oni ikad izašli van?“

Noć je pala, mjesec je pun, sjedimo oko vatre te gledam svoje drage kolege svatko u svojim dalekim mislima i s osmjehom na licu. Gledam uže obasjano mjesečinom i mislim se koja ljubav, ponosna na sve nas što smo danas prošli, naučili, odradili, pobijedili sebe same i svoje strahove!

Antonia i Ana mi daju stručne savjete, a ja sa sto pitanja kako da se poboljšam. Vjeruj opremi govori Antonia, vjeruj sebi govori Ana. Osjećam se dobro i jedva čekam novi dan da sve ponovim.

Nakon druženja uz vatru i spoznaje da smo skoro pa svi iz selo do sela, lagano na spavanje s cimericom Dodom u naš luksuzni apartman sa milion zvjezdica. Savjet za buduće školarce, popijte sve pive, nemojte da vam ostane, jer na suncu limenka zna eksplodirati u šatoru, pa vam dom miriši na pivo.  S leptirićima u želudcu lagano tonemo u san.

Drugi dan je započeo i svi smo kao pčelice radilice s osmjehom na licu, te Aida govori „Matilda i Josipa prve na veliku vertikalu!“ (opet)  Ovaj put puna samopouzdanja trčim prema dole i jedva čekam svoj red da pobijedim stijenu i sebe!

Anka i Sanja mi govore male savjete velikih majstora, „Josipa samo peglaj“, „Josipa penji se kao sexy striper“. (inače to vam je ispravan način penjanja iz knjige) jedno poglavlje sažeto u dvi riči- sexy striper.

Krećem ovaj put bez grča u duši, s vjerom u sprave i opremu, te samo čujem Jurine riječi „nemaš se čega bojati“, te radim pokrete sexy stripera, uz glasnu podršku Anke, Sanje i Eugena. „Ajmo mala, guza nek radi“.

 Pjevušeći „nnnn peglaj i let the water hold me down, nnnnn peglaj i water flowing underground, nnn to the moon and back  nnnnn nnnn peglaj ti mali sexy striperu....“ 

Osjećam sreću i ugodu,  sviđa mi se, lagano odradim tu strašnu vertikalu i spremna dolazim pred Hrvoja Strašnog ovaj put da mu pokažem da nisam mala maca.

Teo dolazi do nas  da nam ispriča vic, uočavamo grupu od 40 ak planinara s druge strane kanjona kako nam dolazi u susret te počinjemo priču kako smo mi „kao“  na izvidnici na litici i kako mitraljezom gađamo grupu planinara jednog po jednog (znam, ne zvuči dobro kad ovako pročitate, ali bilo je opuštajuće i smiješno u tom trenutku)

S mislima o mitraljezu, kalašnjikovu i sačmarici zamišljajući da sam  jedna od Marvel likova spuštam se dole i slobodno guzom sjedam u pojas.

Ostale vježbe jedva čekam i na poligonu se sva ekipa razigrala i uživala. Taman kad mislim da me nitko ne gleda i da je vrijeme da napravim neku glupost, Jure Oko Sokolovo, iako ne gleda u mom smjeru govori“ Josipa, što to radiš?“ ja pokunjeno vraćam ručnu i nastavljam po pravilima struke. 

Naša doturica nam je „kao“ zaglavila na poligonu, iako nam je svima bilo jasno da je to samo bila gluma da je Jure može čak dva puta spašavati. Nitko ovdje nije lud Matilda.

Robi u prolazu daje petice i pod bunim okom svoje Dražene sve frajerski odrađuje.

Luce cijeli vikend hoda s osmjehom i stalno s velikim okicama govori: „ Baš mi je lipo“

Mare, mali Zmaj izvikuje: „um ti nedilje, šta je ovo“ i sve junački odradi.

Nela Spider girl  lagano skakuće i uvijek ima pitanje više, slatki štreber za one koji žele znati više.  Natali kao Ksena-princeza ratnica u svom crnom kombinezonu prolazi, te pogledom smiruje. 

Današnje vježbe privodimo kraju i iako samo svi umorni, slomljeni i prljavi žao mi je što je gotovo, ja bi htjela još!

Odlazimo u Benkovac na pivo i pizzu, upadamo kao divljaci, te vičemo konobarici daj nam svima po pivu i pizzu, ma ne triba čaša, iz boce ćemo mi, ma ne triba beštek, mi ćemo to tako rukama. Mare viče: „očel ko pelinkovac? Ma neka ja ću!“

Prepričavamo doživljaje svi u jedan glas, čujem Marinu kako govori našim instruktorima „pa tribalo nam je reći“ (koja muka nas čeka), kidamo od smijeha svi, davno prešli granicu ludosti.  

Nema šale, „Znoj Štedi Krv“

Za Vas uprizorila školarka - kroničarka Marina Goreta 😊

Tjedan 2.  12. – 13. 3. 2022.

Cetina, Rudelićeva špilja

''Svemir, krajnja granica. Ovo su putovanja međuzvjezdanog broda Enterprise. Njegova je misija istraživati nepoznate i nove svjetove, tražiti nove oblike života i nove civilizacije te hrabro kročiti stazama kojima nitko nije kročio.'' Ovako je uvodno govorio kapetan Jean Luc Picard prije nego bi navijestio zvjezdani nadnevak svog novog terenskog dnevnika (čujem uvodnu špicu Zvjezdanih staza).

Da je kojim slučajem Picard bio speleolog sigurno bi u Rudelića špilji gdje smo boravili proteklog vikenda zaista naišao na čudnovatu mitsku vrstu iz podzemlja; osim ostataka kokoši koju je unila lisica, mi nismo bili te sreće…sve živo se sklanja kad Božo pusti svoj milozvučni bariton😊...

Rudelića špilja se nalazi u podnožju Dinare, blizu izvora Cetine i krije mnoštvo manjih dvorana ukrašenih najfinijim stalagmitima i stalaktitima. Glavni kanal špilje je dugačak oko 1100 m, te mu se nismo mogli nadiviti, kao ni jezeru koje nas je dočekalo na kraju; svi smo željeli iz prvog reda promotriti čaroban prizor…baš bi bilo originalno otići na dejt na takvu lokaciju; lagano ugođaj od karabitki, ugodna temperatura, privatna plaža…mesni doručak i blatnjavi poljubac😊!

Suprotno ovoj romantici istina je da smo bili šporki ko prasci i da je ostatak terenske nastave iz nas iscijedio zadnje atome snage.

Dakle, ni Vrlički uštipci u subotu ujutro nisu mi sjeli kako treba, Mihovilov kombi je bio daleko od Enterprisea, a i Jure me u startu dotukao s rečenicom: Marina, opet si zadnja.

Kako biti speleolog kad stalno kasniš? Moji bližnji su odvalili od smijeha na prethodni članak znajući za taj moj ''mali'' problem; ''eto me za minut'' je fraza koju koristim 1898 puta dnevno. Da ne lažem, ima par faktora koji su krivci za ''sindrom'', između ostalog i to što dan traje samo 24 h 😊. I zato sam zahvalna na specijalnom tretmanu u speleo školi (sad znate zašto upravo ja pišem terenske dnevnike + još po koja kazna).

Potrudit ću se slikovito dočarati umor koji smo osjetili nakon: 1. podizanja logora; 2. psihičkog pritiska da smo dobrim redoslijedom složili sve sprave na pojas i da ih sve pravovremeno koristimo ne oštećujući uže; 3. penjanja po užetu cijelu subotu po petnaestmetarskoj stijeni iznad špilje; 4. spuštanja po istom užetu cijelu nedjelju; 5. kontrole da ne puštamo vjetrove u šatoru koji međusobno dijelimo, odnosno u suprotnom - izlaska iz šatora na ugodnih -11®… Jasmine Stavrose, kad si skladao stihove, jesi li polazio obuku za speleologa? Jel te best friend vozio na posao jer nisi mogao stisnuti kvačilo od upale mišića? Jesi li potamanio sve iz friždera u naredna dva dana ( ja to radim i kad se ne vratim s terenskog vikenda😊)?A kažu nam da je ovo kamilica u odnosu na ostatak obuke…

Međutim, ne damo se. Do sljedećeg vikenda modrice s koljena će postati prapovijest – baš poput vapnenačkih siga. Do tada, odjavljujem se uz Ligu prvaka: Žuta podmornica upravo potapa Staru damu.

Vaša,

Marina Goreta

P.S. Emile, fuži su nas vratili iz mrtvih , računamo na lonac još koji put….

Tjedan 1.  (za vas uprizorila Marina Goreta; foto: mix)

Promina, Liluša i rudnik boksita Kalun

Skoro sam odustala od prve terenske nastave. Trčim vamo-tamo cili tjedan, stižem iz Zagreba u petak kasno navečer i skužim da mi je dio opreme kod matere u šupi na drugom kraju grada. Ali, ako može Matilda direktno iz noćne smjene sve stići, mogu i ja!

Tim je super: nas 11 đaka; Lucu i Mira, tj. Miru znam s trail staza (oboje planinare već neko vrime i napredniji su od svih nas ostalih u vezanju čvorova, po speleološki: uzlova). Marija je Zadranka, znanstvenica i ponosna vlasnica autorskih prava na termin Speleo-hitovi, Nela je zelenokosa, samozatajna, ali doslovno živi punim plućima – jer Nela se bavi ronjenjem. Natali ima čarobne ruke i tepim kako ću je na slj. vikendu ugnjaviti da me izmasira. Čuvarica naše blagajne je Doris, ali osim što je pravedna, ona je čisto veselje … Goli kuhar, Stevo Karapandža tj. Robi može slobodno u Masterchef a Josipu ćemo akvizirati iz planinarskog društva Promina jer nam dragih ljudi uvijek treba. Antu – našeg najmlađeg je ćaća posla u speleologe da bude manje na Tik Toku i s curom. I šećeri na kraju: doturica Matilda, prvi sopran družine i moja malenkost - kroničar 19. spelo škole…

Prvi terenski vikend je valjda već standardno održan na Promini. U planinarskom domu nas je uz domaćina Dinka, dočekala ugodna atmosfera, čiste postelje i naložena vatra. Instruktori; Jure, Aida i Teo te voditelj škole Hrvoje nas kroz predavanja polako uvode u speleologiju. Učimo o povijesti spelologije, opremi, orijentaciji, uzlovima. Saznajemo da Bulin nije restoran na Danilu i da Kita nije samo ''muški alat'', nego je Gaćešina… Nakon teorijskog dijela Teo nas vodi u Lilušu i na putu prema špilji među školarcima se širi ratnički duh (hodanje po mjesečini doprinosi ugođaju): speleolozi su zaista elitni odred… naši su blatnjavi kombinezoni najotpornije vojne odore a naše tikice najsjajnije medalje. Liluša je u svojoj jednostavnosti predivna…Teo, hvala ti na stručnom vodstvu, kroz tvoju priču smo osjetili ljubav i poštovanje prema špiljama, šišmišima, čovječijoj ribici, sigama, stalaktitima, neandertalcima, topografiji, neistraženim putevima.

Kažu Mihovilovci koji su nas čekali u domu da nikad nije bilo bolje večere, a Dinko da nikad nije bilo dužeg pranja suđa u kužini.

Nedjeljno jutro je bilo pravo planinsko, bura je očistila zrak, miris kave sa špakera je iz vreća za spavanje izvukao i one najtvrđeg sna … S predavanjima smo startali točno u 9:00 h i inače je pravilo škole da se inzistira na točnosti, da nema kašnjenja, odnosno da se tuđe vrijeme poštiva. Još jednom smo utvrdili uzlove, počistili dom da nas domaćin primi i drugi put i uputili se prema rudniku boksita u Kalunu. Meni je pomalo apstraktno da su ljudi uspjeli izbužati toliko kanala u utrobi zemlje uz pomoć karabita, lopate i krampa prije 80 godina, uključujući i mog dida koji je bio rudar. Rudnik je inače zaboravljen u povijesti, zapušten i opustošen ali dovoljno mističan da speleolog doslovno na ovom mjestu postaje arheolog. Ulazak u rudnik je krajnje ozbiljan kao i svaki speleološki pothvat stoga su nam nakon prvotne provjere opreme i osiguranja prsnim pojasom voditelji tima uz pomoć Ane, Eugena i Bože omogućili da doživimo prvo pravo speleo iskustvo;  ''propuzali'' smo kroz uski kanal ko marinci, penjali se po užetima i nakraju izišli ko Snjeguljičini patuljci. Jel bilo malo stresno? Možda samo meni malo 😊…

Za kraj ću ponoviti najvažnije lekcije prve terenske nastave: točnost, odgovarajuća oprema, čvrsti uzlovi i pouzdan tim.

I možemo na kraj svita, odnosno…u grotao zemljine kore.


  05.05.2022, 10:43

  Tekst: Marija Parać; Marina Goreta; Josipa Bare; Doris BanićFoto: mix

 

FOTOGALERIJA

Crna Gora 2017

  26 fotografija

 

FOTOGALERIJA

KG DP 33.480 m

  39 fotografija