Terenski dnevnik 18. šibenske speleološke škole 2020.

5 ovogodišnjih školaraca uprizoriti će samo za vas i nas svoja iskustva :-). Pratite nas!

PS: Bogatu galeriju Fotografija možete pratiti na FB stranici SO-a 

Novi speleološki pripravnici 18. generacija su: Anka Dujić, Ankica Ercegović, Nina Živković, Dražena Berović i Božo Dodig - sritno yes! a po programu školovanja KS HPS-a!

Tjedan 5.  (za vas uprizorila Nina Živković; foto: mix)

JS Crnopac (ulaz Kita) + ispit

Najstarija speleoškola SO HPK Sveti Mihovil je završila (op.p. 2 školarca i 2 instruktora skupa 228 godina cheeky). Uspjeli smo izaći iz Kite, uspjeli smo se navezati, privezati, napraviti si pojas i gaće, bome smo i savladali gradivo iz Speleologija (izdanje 2019.), a i fešta je organizirana prije nego što nam mali ode u „Kad u vojsku pođeš ljubit ću te ja“.  Kako nas je malo, čini mi se da su svi dobili svoje zadatke, moje cure kuhaju i spremaju delicije, Božo je zadužen za vožnju, roštilj i sve druge organizacijske stvari, a onda ću ja opet pisati.

Subota je, rana zora, krećemo u kombiju put Obrovca i željno iščekivane kave. U Obrovcu nas dočeka jesen, ali kava nas je razbudila, pa do Crnopca ponavljamo što smo naučili, kao pravi štreberi, prelazak devijatora, prelazak čvora, za što ono služi lađarac. To što smo najstarija škola čini nas nervoznim jer te je malo sram da ne znaš. Mjesto na kojem je naš logor je bajkovito, kao i cijeli Crnopac. Montiramo šatore uokolo, vadimo hranu u drvenoj zaklonici i prvi zadatak da se obučemo samostalno u opremu uspješno je izvršen. Dolazi tren za koji se svi školarci spremaju (još od vremena prije covida u Europi) ulazak u mitsku Kitu. Kad smo joj se približili iz nje osjećamo dah zime, puše nam u lice i lagano prijeti i naravno da mi se piški od toga. Ili je to od nervoze. Ne bi to bio problem da nemam na sebi komplet speleospremu. Ana je ponovno dobila zadatak da me prati, prije mene su Božo i Anka, a iza mene Anči i Draža. Dok čekam svoj red razmišljam o mitskoj Kiti. Nisam mislila da ću se ikada spuštati u dubine. Imala sam i predrasudu da ljudi koji špiljare i jamare nisu skloni tome da se umaraju. Koja kriva procjena. Nalazim se pred ulazom, ukopčana u prvo sidrište. Ulaz je uzak, kao da to nije rupa koja te vodi u najdublji jamski sustav u Hrvatskoj.  Uzbuđena sam, ne preplašena, više preplavljena. Ne bojim se sada da neću moći, već sam više znatiželjna kako to dolje izgleda, što me čeka. Krećemo, ulazim u mrak. Moja tikica  svijetli kao šterika kad nestane struje, pomaže mi samo na sidrištu. Čini mi se da idem prelagano i opet muku mučim sa stop descenderom. Ana mi da jasnu uputu, izvedenu pantomimom, kako da si olakšam put prema dolje. Nije meni tada palo na pamet da se to može objasniti i drugim riječima, tek kad mi ja Anka rekla što je radila na putu prema dolje sve mi je bilo jasno (više čitati u HELOP-u).

Ne znam koliko mi je trebalo niz vertikalu, u jami vrijeme po meni staje. Ne znaš ni noć, ni dan, ni minute, ni godišnja doba. Možeš samo procijeniti da li ti je postalo hladnije, jer se ne krećeš. Kretali smo se do bivka malo penjanjem, pa opet spuštanjem, zatim kao vojnici kroz blato, uskim prolazima, gdje ti zapne ili dupe ili kaciga. Prvi tren ti je onako gadljivo, a poslije čak malo i guštaš biti prljav, još da imamo pravo odijelo, a ne radno s palube bratovog broda, bilo bi mi još slađe. Hodam kroz te ogromne dvorane i uske prolaziće i mislim se koja bi razina užasa bila da se izgubim ovdje. Da dovikujem i nitko me ne čuje. Da mi se pokvari svjetlost. Da upadnem u neko blato i ne mogu van. Prva se skupina školaraca i instruktora našla u bivku, pa nas Teo i Aida, kao pravi domaćini odluče odvesti na Svinjske nogice i to kroz blatnjavu Amazonu. Paše mi taj tlak u jami, malo sam sporija, pospanija, ali dok nema hladnoće i dok se ne patim  spuštanjem i dizanjem, prilagodim se. Mogu uživati u tim skrivenim ljepotama. Na svinjskim nogicama opijeni smo Ankinim dobrim raspoloženjem, pa Aida počne pjevati, a nova klapa nastavi s njom. Čak je i Marica zapjevala, što je stvarno čudo, jer inače ne miješa posao i zabavu. Nakon mini toura di Kita, vraćamo se, jer se naš ostatak ekipe smrznuo čekajući.

Povratak istim putem, jedan školarac, jedan instruktor. Sada znamo što nas čeka pa ti se čini lakše, ali opet kriva procjena. Vertikala pred izlazak, prvi dio, 22m na konopu od poda do sidrišta. Što sam ono bila rekla, da jamare i špiljare, oni kojima se ne da mučiti s pentranjem…da u krivu sam bila totalno, jer ovo je patnja, ovo je napor, ovo je meni teško. I da naglasim, nisam nosila transportnu prema gore, jer da jesam trajalo bi još duže, pitanje je kako bih to izvela. Pokušavam uhvatiti ritam, ajde Nina pet puta uzbrdo pa odmor, pa smanjim na dva, pa se osjećam ko jo-jo, pa promijenim nogu, pa stavim obje u pedalu, iskušavam i tražim najlakši način, ali taj ne postoji. Jedva čekam do sidrišta i mislim se tamo ću se odmoriti. Kad dođem gore jest odmor, ali neudoban. Sjedim u pojasu i mislim se kako bi bilo lijepo da je na meni mekani penjački pojas ili kako bi bilo dobro da odmaram na drugom sidrištu gdje mogu ispružiti noge ili ih nasloniti na neku policu. Vertikalu po vertikalu, tempom korisnice doma za stare i nemoćne, penjem se prema gore i maštam o gradelama, čaši vina, o čokoladi, cigareti, a pored mene Ana prođe kao balerina, s tolikom lakoćom, da sam shvatila da je možda za ovu aktivnost važno biti sitan, žilav i mršav. No nije neki najtočniji zaključak obzirom da Teo piči bez problema iako nije građe ruskog  baletana. Na predzadnjem sidrištu sam vidjela svjetlo, a kad sam izašla vani Anka je bila toliko puna emocija, toliko sretna, da je njena zaraza prešla na sve. Izgrlili smo se, izljubili, osjećaj kao da si osvojio prvu nagradu na lokalnoj lutriji i jedan zaključak/savjet od Aide koji sam dobro čula, zapamtila i očekujem da ću ga primijeniti. Nadam se ne u blatnom objektu.

Svih pet smo uspjeli izaći! Netko bi rekao neš ti stvari, ali bilo je to nekoliko otežavajućih faktora, prekid škole u proljeće, nastavak u jesen, dob polaznika, kod mene sklonost odustajanju ako mi nešto ne ide od prve (eto zašto nikako da naučim svirati gitaru i šivati) i potres (ovo je zbog dramatike) (op.p. 4 km od Gračaca potres od 4,2 Richtera). Zaslužili smo fino jelo, gradele, salatu, vino. Anči i Marica su zapalile vatru, Božo se pobrinuo da meso i povrće bude ukusno, a Anka (tko će drugi) se pobrinula da atmosfera bude uzavrela.

Nedjelja, malo prije potresa smo imali ispit iz uzlova. Svatko uz svog instruktora. Mene je naravno pratila Ana, a još joj je i rođendan bio, pa mi je možda malo i popustila. Naučila sam ja kako se koji veže, naučila sam i gdje se veže, ali kad nije kao u knjizi, malo se zbunim. No nije to ništa, Anku je Jure totalno zbunio, dobro da ga nije privezala. Petorka je uspjela odraditi i drugi praktični dio, pa nam je ostalo jedino da ponovno jedemo. Usred ručka potres. Dobro je zatreslo. Pitam se kako bi bilo da nas je zatresao u Kiti i što je sad dolje, hoće li Teo i Aida morati ponovno crtati? Preživjeli i to, nastavili jesti, uz pitanje u glavi da li se to i zemlja trese kad Anka u nju ulazi ili se zatresla od muke što smo mi bili unutra pa negoduje?

Želim ići opet u jamu, iako se bojim te hladnoće, i tog neopisivog napora, pa zato mislim bolje da idem u ove neke pliće, manje, lakše. Želim ići opet u jamu, da poslušam  Aidin savjet. Želim ići opet u jamu, jer vještina i znanje koje stekneš, a ne koristiš, propada kao nepročitane knjige s police. A mislim da prije svega želim biti oko jame, jer ovi školarci iz punoljetne mihovilske speleoškole, imaju najbolje vještine i znanja da organiziraju logore za podršku i zabavu kada naši instruktori istražuju, mjeru i crtaju (op.p. fala školarci - bili ste odlični! kiss)

Tjedan 4.  (za vas uprizorila Nina Živković; foto: Joso Gracin)

Teren - Jama jamar -100 i Bilina jama (špilja sa jamskim ulazom) 12. i 13. 9. 

U jednoj rečenici – Bilo je teško. A u njih nešto više, sretna sam, jer sam pomakla osobne granice, jer nisam odustala, jer me nisu izvlačili, jer sam bila na mjestu gdje nisam ni sanjala da ću ikada biti, jer se na muci poznaju junaci, jer sam se u nedjelju navečer (doduše nakon tablete ibuprofena, ali zbog neke druge svrhe) osjećala kao da mogu preplivati kanal, potrčati do Knina i pojesti bivola.

Vikend je drugi u ciklusu drugom. Naši su instruktori procijenili da možemo već u subotu u Jamar. Dobra odluka, jer je onda za nedjelju ostao lakši dio priče. U subotu oko 10 smo bili u opremi, koju smo oblačili sami, ali uz budne poglede i pregledavanja instruktora. Na Kiti ćemo sve sami raditi (zvuči perverzno). Malo sam anksiozna oko ulaska u tu 100m duboku jamu. Sunce piči, mi se svi nadvili nad ulazom i čekamo svoj red. Draža i Božo ulaze prvi. Ne vidim gdje, jer se ne volim navirivati kroz okna. Čak se pomalo i bojim dubina. Tamo uvijek može biti nešto opasno, posebno u onim morskim dubinama. A ove zemljane, hmmm, patuljci uvijek kopanjem uspiju probuditi neko čudovište. Speleolozi do sada nisu ili barem šute o tome. Rudari uvijek nadrljaju, eno i u onoj seriji Černobil (a najdraži su mi likovi) isto nisu dobro prošli. Sjedim iznad jame, lovim hlad, usporavam srce. Ana će ići sa mnom i to mi je važno. Nesigurna sam još uvijek, valjda je i to normalno. Ne bojim se da ću pasti, toga se nikada ne bojim. Ni ozljeda se ne bojim. Bojim se da ću izgubiti snagu, volju, da ću se osramotiti, da neću moći/htjeti više dalje, da će me svi čekati, da ću nešto grdno zeznuti. Takvih se stvari bojim, kao učenik kad krene u 1. srednje ili promijeni školu. Zadnja od školaraca ulazim, takva mi je karma s prezimenom, uvijek zadnja. Jama nije totalno vertikalna, nego se mogu oslanjati nogama, što mi kao pruža bolji osjećaj sigurnosti.

Na sidrištima me Ana prati, povremeno mi pomaže, kako da se navučem da lakše ukopčam pupčanu, kako da je iskopčam, povremeno gdje da gazim nogama da se ne uvaljam u kakvu rupicu i na koncu  da pazim gdje da  s transportnom torbom prolazim da ne ubijem nekog ispod sebe. Puno je to stvari o kojima moraš misliti, o sebi i svojoj sigurnosti, o drugima, o torbi, a umaraš se od rada. Jer što sam naučila o speleologiji, to je da je pravi fizički rad. Ne znam kako drugima, ali meni je i ona ručica na stopu teška kad je držim stisnutu. Jednostavno je jedva stisnem, a nisam neka mimoza. Negdje pri sredini sam se malo opustila i nisam očekivala od Ane da mi pogleda spravu pri svakom prijelazu  sidrišta.  I odjednom se čuje žamor, sve bolje i bolje.

Školarci i instruktori na dnu jame kao u kafiću, smiju se, grickaju čokoladice, sretni, nije im vruće. Sama milina. Veseli su to rudari na marendi, zaboravnih misli, jer uopće se nisu dosjetili da se moraju iz te 100 metarske rupe vratiti gore u svijet komaraca, koza i susjeda Šega. Nakon grupne fotografije kreće povratak. Opet sam zadnja od školaraca. Nije to problem osim zbog dvije stvari. Prva je da  dok čekaš da dođeš na svoj red za izlazak smrzneš se kao šalša u škrinji za zimu, a drugi je problem  što su iza mene išli instruktori koji raspremaju, a željni su izaći i brzi su ko' Lauda. Penjanje uzbrdo mi nije išlo lako. Prva dva sidrišta sam imala privezanu transportnu torbu i jedva sam gmizala uz konop. Milostivi su bili instruktori i skinuli mi je, jer sam je  i dolje nosala. Tako sam bila malo lakša. Spasilo bi me kada bi Anka iznad mene malo usporila i onda sam mogla na sidrištu odmarati, ali kada bi se to dogodilo u nekom sidrištu gdje visim, a nemam gdje s nogama, počela sam se bojati da će mi odrvenuti noge i da ću samo ostati dolje u mraku, privezana i ukočena.

Najviše od svega mi je išlo na živce što mi konop ne prolazi kroz krol, pa ga moram čitavo vrijeme potezati, a za to mi nedostaje još jedna desna ruka. Nezgodno je i što je Jamar polegnut, pa imam osjećaj da bi se trebala verati jednostavno na način da se lovim s obje ruke i nogama po stijenama. To sam i radila, zaboravila bi na spravice i piči, pa se onda sjetim da moram i njih pomaknuti. Dvije su mi krize bile gadne na putu prema gore, jedna na pola puta, kada jasno vidim izlaz i danje svjetlo, a znam da me čeka još puno sidrišta i konopa  i druga, već na suncu, dva sidrišta do kraja. Sunce je upeklo, vruće mi je, pije mi se, a jedva idem prema gore. Bojim se da sam čak i kukala, a mrzim ljude koji kukaju, pa se evo i ovim putem ispričavam za grinatanje.

Prošla sam razne napore u životu, hodanja po visinama, pentranja, plivanja, ali ovo mi se činilo kao jedan od težih napora. Zato je i moj osjećaj zadovoljstva jači. A i nagrada nam je bila odlična. Joka mi je odmah složija Martinska mix sa domaćim opolom, a Božo se bacija na vatru i gradele. Moram zahvaliti mojim dragim curama i Boži što se na ovoj školi tako fino jede. Draža, Anka i Anči gotovo da se nadmeću koja će imati maštovitije i ukusnije i domaćije jelo. Malo mi je čak i neugodno, što nisam u stanju spremiti ništa osim gotovih proizvoda. Nikad domaćice od mene. Zasluženo smo pojeli, popili, malo se izležavali i skupa sa suncem napustili Planjane gornje, zaseok Šege.

Nedjelja i dan drugi, jama u Pakovom selu, Bilina ili Bajamova, 10tak metara vertikale, tri sidrišta, a dolje prolazi, dvorana i još neki neistraženi upitnici u mogućim kanalima. Početak dana je krenuo s vježbanjem uzlova, jer smo dan ranije onako uznevjereni izgledali kao da ne znamo ni jedan čvor. No nije ni čudo, kada naši instruktori ne znaju gdje su im čarape, bušilice i još neki alati, još smo mi i dobri. Nakon uzlova spuštanje u jamu, te predavanje o spašavanju. Kao dijete zdravstvene radnice jedino što sam znala u životu je bilo to da neću raditi u bolnici. Na sam spomen prijeloma, kostiju, krvi, meni nije dobro. Nadam se da nitko od dragih mi ljudi neće biti takav sretnik da mu se nešto dogodi u mojoj blizini. No dobro je znati što ako, pa smo svi pozorno slušali, sigurno s mišlju, valjda se to neće dogoditi meni. Nakon „Hitne službe iz dubina“, predavanje o crtanju, koje smo već imali priliku učiti, ali u tako malom mjerilu da je cijeli prostor našeg kluba stao u tri kockice  milimetarskog papira.

Nedjelja je bila laganini kao u pjesmi „Easy like Sunday morning“ i dobro da je tako. Dva Jamara u jednom vikendu ne znam kako bih preživjela. Jedino možda uz pomoć hladnog napitka iz popularnih Dvora gdje je i završio naš predzadnji školski vikend.

Tjedan 3. nakon skoro šest mjeseci (za vas uprizorila Nina Živković) 5. i 6. 9.

Teren - Grebaštica

Bablje ljeto, zahvaljujući COVID-u, ove godine rezervirano je za 18. speleo-školu. Pala je naša škola na šest najupornijih, četiri dame i jednog mladića (Anka, Anči, Draža, Iva, Božo i ja). Ukinute su nam povlastice spavanja u šatoru, ispijanja kava/piva u kafiću, zajedničko spremanje roštilja ili nekog drugog jela s vatre, ostao je samo red, rad, disciplina, te zaštitne maske, mjerenje temperature i pismene izjave.

„Vikend u rupi u srcu Grebaštice“, „Visimo po konopima u Grebaštici“ ili „Kakav je to poligon za mučenje Jure?!“ su bili potencijalni nazivi ovog dnevnika iz školice. Startali smo u 8 ispred špilje. Samo spuštanje je bilo izazov, ali nitko se nije strmoglavio. Uz nas šest, bili su tu i naš vrijedni voditelj Jure, suvoditelj  Hrvoje i njihovi speleopomagači. U špilji ima hlada, izuzev na jednoj stijeni od poligona i to je spas. Ne znam kako bi nam mozak radio po suncu, pretpostavljam da bismo bili zombiji samoubojice s konopa. Uz hlad ima i nešto vode, Jeli je jedan prijatelj rekao da se tamo može okupati, no nikome osim Dražinom Pipcu (kujici), nije izgledalo primamljivo.

Instruktori su zbilja trebali biti strpljivi s nama, jer vrijeme od našeg zadnjeg susreta s opremom i spravama je bilo davno, nedovoljno vremena smo proveli u toj neudobnoj opremi da bi je se sa zadovoljstvom sjećali. Jutro smo započeli s ponavljanjem uzlova, bulini, osmice, lađarci, neke ću pamtiti zauvijek, a bulin ću do kraja života morati misliti kako se radi. I zanimljivo da unatoč tome što na svakoj školi učim lađarac, brod još uvijek privezujem bezveze. Nakon uzlova mini poligon. Na njemu smo morali ponoviti što smo naučili na Cetini davnih dana, kako se popeti, usidriti s pupčanom, kako se spustiti, a sve pod budnim okom instruktora. Iako nas je samo šest (ispočetka pet), a ja sam bila zadnja u redu, moram priznati da je trajalo. Kao da smo sve zaboravili. Tako da, dok čekaš da se možeš pomaknuti sa sidrišta, sjediš u neudobnom pojasu i patiš se. To nije bio odmor, već patnja.

Nakon toga smo bili spremni za duže poligone, podijelili su nas u grupe, neki su išli na duže linije ispod jedne rupice u stijeni, a neki na onu osunčanu stijenu. Ja sam završila na osunčanoj stijeni i to nikako nije bilo dobro za mene. Nije mi se bio problem popeti, pa spustiti, to mi je čak bio i gušt, ali kada sam krenula drugi put, preko više sidrišta do vrha, mislila sam da ću umrijeti. Ili od vrućine, ili od napora, ili od srama ili od toga što ću odrezati konop da padnem i da patnja prođe. Dakle, idem prema gore sa spravicama i nekako se uspijevam snaći. Na putu prema gore je Hrvoje, što me čini sigurnijom i nekako se snalazim. Problemi počinju kada izađem iz hlada i moram  promijeniti situaciju i ukopčati se u Stop. Već sam izmorena od izvlačenja pupčane iz sidrišta, dižem se uz stijenu, pa padam, pa na pedalu, pa padam, pa gubim snagu. Jela je iznad mene i spašava me s vodom i ohrabrenjem da je svima na školi bilo tako, da nisam jedini debil. Je, lakše mi je, ali sam i dalje mokra od znoja i umorna, te sa svakim spuštanjem dolje, na svakom sidrištu, napravim barem jednu grešku više. Tako se na primjer se spustim prenisko od sidrišta i onda sam se morala popeti gore, pa sam u jednom trenutku bila na tri sprave ukopčana. Umorna, znojna, bez trunke snage u mišićima počela sam vikati da ne mogu, da me spuste. Nitko me nije spustio, morala sam to sama odraditi, ali mi je Hrvoje pomogao, sugerirao mi što bih sve mogla napraviti i nekako sam se, nakon preteške muke spustila dolje. Tu je bio gotov moj prvi dan. Iza toga nisam bila niti za pivo. Samo za tuš i krevet. Možda je i bolje da se nismo družili, jer ne bih bila neko osobito veselo društvo.

Dan drugi u Grebaštici, isti školarci, instruktori, neki od jučer, neki nedostaju, a neki su nam se novi pridružili. Pridružile su nam se i beba maca, koju Antonia hrani na dudu, veću od nje same, svaka tri sata i Pipi koja od jutra nije stala trčati, tražiti kamen i kupati se u vodi. U nedjelju sam imala puno manje snage, ali malo više pameti, da shvatim da se ne mogu toliko potrošiti na svakom prelasku sidrišta, jer kako ću ikad igdje ići u jamu s mojim siledžija načinom. Učili smo prelazak preko čvora (i gore i dolje), prolazili poligon i išli na duge vertikale. Ja se divim svima što nas uče, ja bih odavno izgubila živce s ponavljanjem uvijek istih stvari. Nekome tko to zna i kome je jednostavno, ove greške se čine maloumne, no svi su bili tako strpljivi, da se i ti sam trudiš da što manje zezneš stvari. Najbolja stvar od svega mi je spustiti se niz konop, a desetak metara ispod mene nema ništa, za taj osjećaj vrijedi ići u školu. Kako nas je malo školaraca, nemaš baš vremena za zabušavanje, čitavo vrijeme nešto radiš, što i nije tako loše ako želiš naučiti, no upala mišića mi ne gine. Najluđi trenutak dana je klinč Anke i Jure. Anka je prelazila čvor i zapeo joj je krol. Uporna kakva je, visila je ona dobrih 45 minuta na konopu i pokušavala se osloboditi. Nasmijana, zadovoljna, bez naznake umora ipak je na koncu priznala da joj treba pomoć i naš se voditelj Jure uspentrao pored nje, pa iznad nje, pa uz nju, pa su se vrtjeli, navlačili, potezali, a Anka se čitavo vrijeme smijala i govorila mu kako je snažan i spretan. Oslobodio ju je, predstava je završila i ručak je mogao početi. A naša Draža inače trenira da postane G.I. Jane, pa je s transportnom vrećom prolazila nekim dijelovima poligona (za koje ja nisam ni skužila su povezani) i to tako spretno i bez problema. Nakon našeg kupanjca u Grebaštici rekla mi je da bi sad mogla ponovno na konop i ja zaključih kako ta žena ima energije za napajanje bivšeg TEF-a.

Preživjeli smo! Doduše  s nekoliko modrica, rana, upala mišića i  usudila bih se reći s malo manje straha kako ćemo ući u taj Jamar o d 100 metara s kojim nas plaše.

Tjedan 2. (za vas uprizorio školarac Tomislav Ban) 

Teren - izvor Cetine, Rudelićeva špilja

,,,,Eeeee i tako je sve to kreniloo,, doša je drugi vikend za redom....pravac za Knin di smo imali glavno okupljalište u cafficu "Fazan" cili od cigala crvenih mali di konobar posluživa u odijelu i klizi po pločicama kao "Michael Jackson", samo je falila štanga na sredini, ko zna sta se tu događa u noćnom terminu di mrak nema oči hahaha,,iskreno tu san popija najlipšu vodu iz najčistije čaše ikada u kafiću pokraj pekare u kojoj ima dobar burek od sira "(vrh..masan i slasan)",,tu smo meračili,cakulali,,opremali potrepštine,,,,

zatim smo krenuli prema odredištu gdje ćemo se utaboriti, naučiti nove stvari u školi i dobro se podružiti. Eeeee tu smo prišli priko mosta i razbacali svi svoje aute po livadi ka đubar po vinogradu, tu smo svi pokupili svoje arganje i opremu od kluba i krenuli prema taboru di ćemo svi podizati svoje kuće, imali smo dovoljno vrimena za zidati kuće, iza toga imali smo svi okupljanje i raspravu šta dalje…..i idemo dalje dok se put ne pogorša u međuvrimenu..eeee onda nam je Teo pokaziva kako nam zamka može poslužiti za nositi naramak drva ili vuci veće gromade grana, trupaca sta već bilo..zatim smo isli  u drva, razbacali smo se na sve strane bilo tu suvoga, mokroga, truloga bucanje nogama u vodu, vukljanja i guranja  svega i svačega,.nakupili smo mi toga masu za cilu noć i spizu spremati, grija ti se i plakati od dima hahaah..nakon sta smo sve to lipo sredili..

eeee onda nas je lipo Aida sve posložila u krug i tu smo imali prvi put doticaj sa opremom, tu smo učili sprave i zašto koja služi, prvi put odijevanje pojasa, koji je krenia u startu krivin puten ,,sve san zamrija i izokrenija od glave do pete hahahaa, al polako i sigurno svladali smo to svi bez beda nekoga,,eeee kad smo se lipo svi ušminkali već i sredili podijelili smo se u grupe svaka je grupa imala svoga instruktora gdje smo vježbali korištenje svih tih sprava, u mojoj grupi bila je instruktorica Anaaa koja je sve to lipo objasnila i pokazala,,bravooo Ane i svim ostalima:D, svi smo to svladali verući se po drvetu od konopa do konopa..eeeee onda se upirila vatra i počela se spremati spiza "GULAŠ" cipanje kapule i svega ostaloga,,,, kako kažu naši instruktori da smo školarci došli smo do toga da prvi put krećemo na stijenu, gredu kako već ko zove di ćemo vježbati korištenje sprava, penjanje, spuštanje, klasik, razne čvorove, osiguravanje jedno drugoga i puno toga, iskreno meni je taj prvi doticaj sa svim tim nepoznatim spravama bija vrh teški, ka i po običaju sve izmrsija i zamrsija hahaha,,al nakon dosta ispenjanih smjerova usa u neki đir počeja san kapirati pomalo, skuva san se od vrućine ka da  me sićon vode zalilo hahaha, bitan je bia osmijeh na licu jer znam onda da je sve super i za pet bilooo, svi smo to svladali u nekoj pocetnickoj fazi,dali smo svi od sebe dosta truda i volje, pomalo je počeja padati mrak, di nas je "UMOR" počeja pomalo bosti u bok, sunce je krenulo spati, misec biće negdi zapea putem ko zna di je to sinoć bilo hahaha, mi smo krenuli svojim putem prema kućama svojim..di smo imali pauzu,,

"stvarno moran reći svaka čast stvarno imamo masu vrimena za zapaliti ko dimi ili već šta", eeeeee onda smo se spremali za polazak u spektakl teški ,ulazak u špilju, bila je to velika ekspedicija dobre i pozitivne energije "Motrište teško", svi smo se natrpali u jednu malu buzuuuu,,sto smo dalje išli bilo je sve lipše i lipše jednostavno neopisivo ričima, triba osjetiti i vidjeti svojim očima ili ko šta već ima hahaha taj dio podzemnoga svijeta, provlačili smo se na par mistaa, zasrali gaće od blata, blago mašini koja bude prala hahaha, došli smo svi do jednoga djela di se triba spustiti konopom, a tu je bilo vode, pa je dio ekipe odustao da se ne smoči posto nema rezevne robe, i tako nas nekoliko je odlučilo ne odustati i krenuti dalje u dubinu podzemnoga svijeta,  tu je bia pis teški, Teo nas je odvea na jedno misto koje samo moš sanjat, jednostavno stopiš se sa tim prizorom i doticajem svega oko sebe, zaljubia se na prvu hahaha..zatim smo krenuli sa toga balkona sa bazenom jednostavno nepostoji ocjena koju moš dati za to misto jer nea kraja svojoj lipoti koju stvara iz dana u dan, godine, stoljeća itd,,,, dalje u mračne dubine, tu sam se po prvi puta susreo sa  takom okolinom oko sebe,,srića, veselje ,osmijeh na licu sa dobrim društvom oko sebe, jednostavno sve pri ruci, i tako smo došli do mjesta di je porasla razina vode i nismo mogli dalje, sve pet biće prilika jednoga dana za ponovni susret sa tom spiljom, nismo za jedan dan :D,,,,krenuli smo prema nazad izmazani cili blatom šouu proogram hahaha..kako smo se približavali izlazu mirisalo je sve na betmenova govna hahaha..eee onda se počeja osjećati blagi povjetarac osvježavajućeg zraka,,,,

izašli smo iz rupe svi sritni i veseli i krenuli prema kućama gdje završava prvi dan škole i počimlje "DAR-MAR" zabava i druženje oko vatre i večera dobroga gulaša za koi se pobrinila ekipa, svaka čast ekipi na trudu i svemu večera je bila za 5,,eeeee tu san se isplaka  od dima i umira od smija hahahaa luda kuca ,,svi su se družili, bilo je nako kako smo tili da nam bude..opušteno i lipo, do trenutka di se okrenila kazeta na stranu "B" hahaha,,tu je sve eskaliraloo u jednom trenutku,,nasta je teški jedan veliki ogromni "BALOOOON"hahahaha, zabava je trajala dugo u noć,,polako su svi krećali svak svojim kućama malo sakupit energije i baciti oko,,eeee tu san osta zadnji i uživa na stolici pokraj vatre sa obasjanim nebom punim zvizda i pušija cigaret do zadnjeg dima,,malo san ubija oko tu, pa me vitar udrija u bok pa sam tako i ja napušta položaje i bacija ruke, noge, glavu i sve ostalo u nesvist malo....

doša je drugi dan na red di smo ujutro maredivali i pili kavicu otvarali oci i krenuli prema stijenama  gdje smo vježbali spuštavanje i osiguravanje na leptiru i prelazak preko leptira i spuštanje preko leptira,, jako zanimljivo, dosta je sve to slično, al ipak nie, masu je tu informacija u malo vrimena, al ukapirali smo mi to dobro,, i tako privodili kraj na terenu i krenuli u kamp di nam je Jure, Božo i sva ostala ekipa pokazivali čvorove,,fala svima na tome,, dosta smo naučili toga već u ova dva vikenda....tu smo završili sa školom i počeli se spremati, pakirati svoje arganje i klupsku opremu i krenuli svi u Vrliku na kavu, pivu, pelin i med sta već bilo kako bilo-bilo je hahaha..

bia nas je pun lokal od glave do pete..druženje, smij kako ko uvati,,i tako smo pomalo svi odlazili prema svojim putevima,,Bilooo je lipo i nezaboravno,dosta smo naučili toga, svaka čast svim instruktorima koji su nam pomagali u svakom trenutku, kuvarima, ciloj ekipi posjetiteljima, i svima vama u studiju i režiji..vidimo se u sljedećoj epizodi sa novim scenarijem haha pozdrav svima  samo opušteno i polako,,"život je lijep" :D ,,,,

,,,,Tomislav Ban,,,,

Tjedan 1.  (za vas piše školarac Joško Vudrag)

Nakon što smo svi prijavljeni kandidati za 18. speleoškolu ispunili online prijavnicu, platili kotizaciju i uvjerili obiteljske liječnike/ce da smo dovoljno ludi za tu školu i da nam daju pozitivne potvrde, konačno smo dočekali taj 03.03.2020. i uvodno predavanje.

I tako smo se mi pomalo počeli skupljat u utorak pridvečer, ajde dobro većinu školaraca poznam koji su aktivni u planinarenju u klubu, naravno voditelje i instruktore škole, a neki su ipak dosta mlađi pa ih upoznajem kroz osobnu prezentaciju koju je zatražio naš voditelj škole Jure! Otkrivamo da je broj polaznika baš 13!!! Srića da nije i 13. speleoškola jer bi bilo ajme majko!!! Ali za sada je dobro jer uvik neko fali pa se ta trinaestica ne poklopi!

Taj prvi utorak je bija baš ono opširan, ali i poučan. Najprije je voditelj Jure održa uvodnu rič, a onda se izminjalo  tu svega od povijesti spelologije koju nam je približija Teo zvan „hodajuća enciklopedija“, priko opasnosti u planini koje nam je Leo pokuša ležerno prikazati, e ali koliko je to bezazleno vidilo se kad je  i njemu objašnjavajući nam zastajala „knedla“ u grlu, pa se mora pivom spašavat, do osobne opreme koju nam je naša Antonija zorno demonstrirala, a usput onako pokušala i nešto uvaliti!!! Na kraju smo eto morali i potpisati dokument da smo dobrooo slušali i upoznali moguće opasnosti, pa nam je još za „žuntu“ Jure uvalija knjigu, bolje reći speleo enciklopediju od jedno 3-4 kila i naravno neizbježne „zamke“ s jednim karabinerom!

TEREN - planinarski dom Promina, Liluša i rudnik boksita Kalun

Osvanula je i subota 07.03.2020. pa smo se okupljali na dogovorenom mistu u 8 sati, u kafiću na ulazu u Drniš (nesmin reklamirat). Popila se tu nekom prva, nekom druga kavica i otišlo do marketa dopuniti zalihe ića i pića. Negdi oko 9ipo konvoj je pomalo krenija prema domu na Promini.

Nakon asfaltnog puta je vožnja postala uzbudljiva. Iako je makadamska cesta u odličnom stanju (kažu da je Europa dala šolde) bilo je to u ritmu prva-druga jer su svakih 50-70 metara kosi kanali popriko ceste radi brže i efikasnije odvodnje. I tako smo se mi pomalo skupili nešto iza 10 uri u domu. Dok smo se mi školarci i nekoliko „iskusnijih“ kolega od prijašnjih škola (Sanja, Jela, Eugen) rasporedili po sobama i zauzeli krevete, voditelji Jure i Hrvoje uz budno oko Aide i Tea, te Antule slagali stolove i klupe kako bi „škola za pačiće male“ bila što efikasnija.

Da ne zaboravim kako je vridni i uvik veseli Dok za to vrime ložija drva u kaminu e kako nam ne bi bilo nedaj Bože ledeno.

Prvo predavanje o čvorologiji (ajme kako bi zvučalo uzlologija) je održala Antula, a mi kao pravi školarci odma navalili na zamke izrađivat što nam ona pokazuje. E koja je to ekipa: Anka, Anči, Dražena, Nina, Tina, Sandra, Angela, Luca i Iva 1 (Iva 2 je opravdala izostanak, uhh dobro je neće nas biti 13!!), te „manjinci“ Božo, Tome i ja.

Eto svladajemo mi te uzlove pa pauziramo pa nam Aida približava osobnu opremu u speleologiji, opet malo uzlanja, onda je doša i Hrvoje do svojih „pet minuta“ prikazujući društvenu opremu.

Našla se tu i pauza za brzi ručak pa opet malo predavanja o orijentaciji, kartama, azimutu, mjerilima karata koje je održa, a ko drugi nego Teo, uz nove uzlove i vježbanje izrade prsnog naveza i „mudanata“ od zamke uz karabiner. Taj dio se ne može ričima opisat, to jedino fotografije mogu zorno prikazat!!! Negdi usput nam podililo kacige i otišli smo do soba navući kombinezone i rukavice, jer smo morali u noćni obilazak naše „prve službene“ špilje – Liluša. Pokrcali nas Jure i Teo u kombi, na startu uz malo guranje, pa je nizbrdo išlo lakše. Ulaz u špilju je zaštićen rešetkastim vratima kako se ne bi devastirala od raznih „grabljivaca i nametnika“. Teo je poveja „vojsku“ u „grotlo“, a ono odma nakon par metara uska „rupica“ za provlačenje, da ne bi izašli nešporkani vanka. E ali prizor nakon toga je bija stvarno veličanstven, uz pomoć „tikica“ su zidovi i svod špilje bili prikazani u punom svitlu. Malo je reći da smo svi bili jako impresionirani, zauzeli smo pozicije i i u hipu odslušali još jedno zanimljivo i poučno predavanje Tea o klimi u speleoobjektima. Trajalo je to možda i uru vrimena, pa smo pomalo krenili uzbrdo i opet kroz „rupicu“ vanka do kombija. Vožnja uzbrdo je bila bez problema pa smo brzo došli nazad do doma di nas je obradovala slika i miris s vanjskog roštilja di je naš vridni Dok spremija mesne delicije za umornu „vojsku“. 

Na brzinu smo se prisvukli, zauzeli pozicije za stolovima, izvadili ostatak ića i pića i mislili nesmetano uživat kad ono opet „kino“!? Projektor je neumorno vrtija filmiće sa speleoloških pohoda uz barem dobru zvučnu podlogu. Tako smo mi tu večeru produžili i iza 10 uri, a neki su se svladani umorom uspeli na kat do soba, dok je veći dio osta na tulumu do ….. neke ure!  

Za većinu je to bila „burna“ noć, šta radi vitra „izvanka“, šta radi tulumarenja i obilate večere „iznutra“, ali smo se svejedno svi na vrime okupili na doručku i prvoj kavi, kako bi bili spremni za nova predavanja u 9 uri. Fala Doku šta je opet naložija drva u kaminu pa nam je baš bilo toplo.

Bilo je tu opet malo uzlanja, pa predavanja o bivakiranju uz dva kratka filmića i tako smo se dovukli do ručka. Opet je to bilo „čoporativno“ iće i piće uz friganja i neka kraća kuvanja, pa onda spremanje i čišćenje kompletnog doma i bili smo spremni za naš drugi terenski podvig – ulazak u napušteni rudnik Kalun kod Drniša.

Krenija je „konvoj“ pomalo nizbrdo i okupili se mi opet kod nekih porušenih kamenih kuća iza kojih se „sakrija“ jedan od ulaza u rudnik boksita. Još jedanput smo navlačili „trliše“ i ostalo na sebe, neki su u žurbi zaboravili rukavice, te nakon kratke provjere krenili nizbrdo u okno. Na mistima je svod dosta nizak pa samo zahvaljujući „šljemovima“ na glavama nismo izašli s čvorugama.

Šetnja tunelima je bila jako uzbudljiva, a tek ulazak u „dvoranu“ na kraju ovog dijela, baš smo svi nekako bili oduševljeni i s velikom pažnjom još jednom odslušali našeg Tea koji nam je detaljno objasnio povijest rudarenja u tom dijelu, pokušao nam je dočarati izgled rudnika s 5-6 galerija od kojih su najdublje ispod razine mora itd. Krenuli smo natrag do dijela u kojem je zazidan ulaz u „skriveni“ dio rudnika.

Najprije smo svi napravili prsne naveze s kratkom pupčanom vrpcom na koju smo ukopčali karabiner matičar. Nakon što je provjerena oprema svih školaraca krenuli smo jedan po jedan kroz još jednu uzidanu „rupicu“, provlačenje na glavu, pa onda pazi na jametinu koju je tribalo zaobići, pa lezi doli na škalju i „ukopčaj“ se karabinerom u „gelender“ od konopa i otpuži uzbrdo ka komandos kroz, ja mislim najužu rupu kroz koju sam se u životu provuka. A izlazak iz te rupe je tek fantastičan doživljaj, ali pazi desno je još jedna jamentina!!!

Tu su nas dočekali Jure, Aida i Hrvoje te nam pomogli u našem prvom penjanju u speleoobjektu uz pomoć „ljestvi“ od konopa i naravno ukapčanja pupčanom u drugi konop, na gornji nivo još jedne „dvorane“ koja na dvi strane ima „prozore“ s dnevnim svitlom i provjetravanjem. Neprocjenjivo!!!! Svladali smo mi to jedan po jedan dosta dobro, a onda nas je za nagradu Aida povela do vrha „sipara“ u drugom dijelu te dvorane, još jedno izvrsno iskustvo. Silazak niz „ljestve“ i ponovno komandosko provlačenje kroz „tunelić“ i zazidanu rupu te izlazak iz rudnika protekli su u zabavi i bez ikakvih problema.

Brzo smo se raspremili i prisvukli te se opet našli na „početnoj“ točci u Drnišu na pivi, kavi i drugim delicijama jer ta nedilja je bila rođendanska za našeg Eugena, a bome i dan žena (08.03.) koje su u velikoj većini u ovoj grupi.

A fala Bogu!!

Lipi moji idemo dalje!!!!  


  25.09.2020, 07:00

  Nina Živković; Tomislav Ban; Joško Vudrag foto: mix

 

FOTOGALERIJA

Crna Gora 2017

  26 fotografija

 

FOTOGALERIJA

KG DP 33.480 m

  39 fotografija