Terenski dnevnik 17. šibenske speleološke škole 2019.

Sedam ovogodišnjih školaraca uprizoriti će samo za vas i nas svoja iskustva :-)

PS: Bogatu galeriju Fotografija možete pratiti na FB stranici SO-a 

I novi speleološki pripravnici/ce su - Anđela Gracin, Antonio Brčić, Zrnika Dujić, Eugen Ercegović, Jelena Mandić, Mario Jandrić i Leonardo Grubelić - bravoooooo yes

5. završni vikend terenske nastave - 6. - 7. 4. 2019. - Jama Kita Gačešina, Crnopac -120m, Planjane (za vas piše školarka Zrinka Dujić) - Čovječe, ja sam mala čestica prašine u ovom ponoru!

a više o Kiti ovdje  

I evo ga, završni vikend, Veliki vikend. Nekolicina nas se okuplja na Banju, a iako ovaj put ne kasnim, ipak posljednja stižem na polazišnu točku. Odmah slijedi obasipanje pokudama s poantom "ne raditi sve u zadnji tren" što meni nikako ne uspijeva. Zapravo moglo bi se reći da i uspijeva jer uvijek sve na kraju ispadne dobro, dakle uspješno. ;) Na licu mjesta dogovaram prijevoz i uskačem kod Eugena. Neke navike se nikad ne mijenjaju.  

Ne mogu se (ili ne želim) objektivno osvrnuti na vikend i cjelokupno naše veselo školovanje. Možda baš zato što je došlo blizu kraja, a svaka završnica zaslužuje svečani doživljaj. Puno toga se događalo. Ako bi se ono što mi sada pada na pamet moglo stavit u dvi kutije, ova s rđavim događajima bi bila mala kutijica ka od duvana, a ova s lipšim događajima bi bila ogromna i ne bi je mogli zatvorit. A (k)ako smo od onih rđavih događaja naučili nešto, onda oni uopće nisu rđavi. 

Uglavnom, evo nas na putu, Anđela, Eugen, Dida i ja. Dida je ponija knjigu, Anđela sastavila skriptu i kreće učenje, tj ponavljanje. Panika je na nivou studenta štrebera. Zajednička kava je u Obrovcu gdje se pomalo skupljamo, obavljamo spizu i nastavljamo do podnožja Crnopca. Raspremamo se i postavljamo šator. Navlačimo opremu i spremni smo za jamu. Jama je blizu, par minuta hoda od logora. Idemo po nekom redu, ja sam zadnja. Ne poznajem nestrpljiviju osobu od sebe same, pa mi je ovo dobar trening (kao i sva čekanja na sidrištima; prvo je bilo najstrašnije, drugo već manje strašno, ostala sam riješila u zen izdanju). Dok čekamo spajam (ne)ugodno s korisnim i gnjavim Anu s ispitnim pitanjima... I napokon moj red. Odmah na ulazu osjećam uzbuđenje kojeg dosad nije bilo ni blizu takvome, jer špilja je špilja, Jamar je Jamar...e al' ovo je jama! 

Gledam dolje. Rupa, crnilo, ponor. Ova Kita je moćna, govorim naglas. Radim sve šta triba automatski, bez puno razmišljanja, onako po osjećaju jer me skroz obuzima adrenalin. Skačem u rupu, zamišljam kako jurim dolje jer mi je ludilo. Umjesto toga krećem se po konopu blago rečeno sporo, krećem se jedva. Adrenalin naravno ugašen. Ljuljam se i pjevušim Visi, visi visuljak. Boli me ruka koliko stišćem ručkicu stopa, pa se zaustavljam i odmaram. Gledam oko sebe oduševljena. Ogromne stijene, iznad mene, ogromne stijene ispod mene. Ova Kita mi je ludilo, ponovo naglas govorim sebi i Tonćiju. (Tonći je skroz kul tip koji je skroz kul odslušao moje ushite oduševljenja.) Ja nastavljam: Čovječe, ja sam mala čestica prašine u ovom ponoru! (Jedna čestica totalno luda od sveg ovog što vidi.)

Spuštanje po vertikali, pa malo penjanja, gelender, jezerce, još vertikale, pa malo provlačenja kroz usko i blatnjavo...sve je to Kita, a možda smo eto taman vidili K od Kite. 

Kako sam stigla posljednja, ekipa se već nasjedila i lagano, po istom rasporedu započinjemo izlazak. Ostajemo dolje, nekoliko nas. Nešto smo gricnuli i popili čaj i postaje nam hladno. Grijemo se jedni uz druge. So sweet.

Nakon izlaska napadamo gulaš, a zatim na spavanac.

Nedjeljno jutro prolazi brzo, doručak, ispit, pospremanje, pakiranje i krećemo. Stajemo u Benkovac, pojist i podružit se. Eugen je poija Jelinu pizzu. Haha

Zašto sam bila toliko subjektivna? Zato šta mi nije uvik bilo lako i nije sve bilo po mom guštu (ne triba ni bit), a mislim da se svako od nas bar jednom tako osjetija, i od školaraca i od profesora. Osim speleo škole svi smo prošli i životnu školu; nešto nas je ljutilo, nešto nas je veselilo, neko nam je bija drag, a neko nam je iša na živce, ali smo svi ljudi i ipak smo timski odradili ovo sve. Sto ljudi, sto ćudi. S nekima smo slagalica, a neke nikada nećemo razumit, ali ako se prihvaćamo takvi onda smo uspješno završili "školu". 

I evo na, opet kasnim.

Napisah ovo kako i doživjeh, bez zle namjere, uz veliku dozu opuštenosti, razigranosti i pozitive.


4. vikend terenske nastave - 30. - 31. 3. 2019. - Jama Jamar -100m, Planjane (za vas piše školarka Anđela Gracin)  

„Radije bi živio u jami koja izgleda kao palača, nego u palači koja izgleda kao jama.“ - Karl Pilkington

Eto nama i predzadnjeg vikenda škole, tri smo priživili, još dva su pred nama. Nakon jutarnje kave u egzotičnom Unešiću i rasprave ko će dobiti na večerašnjem malonogometnom turniru zaputili smo se u Planjane gornje. Parkirali smo aute kod obližnjih kuća i krenuli do mjesta predviđenog za naš bazni logor. Na ramenima moja torba, transportna s osobnom opremom, trasnportna s društvenom opremom, sto litara vode (to je naš profesor Jure reka minimalno 7l vode da nam stanje šta manje alkohola)...dok dođem do logora bit ću par centimetara niža...

Napokon stižemo do male livadice, bacamo torbe, boce, kese...stavljamo društvenu opremu na jednu ceradu u sredini i krećemo dizati šatore... Žurimo s izgradnjom našeg malog sela i sakupljanjem drva za večerašnju vatru. Nakon šta smo popilali, polomili i pribacili kubik smrike, kreće ono, svima nam dobro poznato...“di su mi čizme...di mi je tikica...jel ko vidija plavu kacigu...di mi je zamka..“, kopamo po torbama, šuškamo po šatorima jer u 11h moramo biti u opremi i spremni da se spustimo u svoju prvu ozbiljniju jamu – Jamar.

Pregledali smo opremu, počokali par slanih srdela i spremno čekamo daljnje upute. Podjeljeni smo u grupe, Leo i Mario opremaju sa Zenzom pa oni idu prvi, iza njih ulaze Eugen i Jela uz pratnju Aide i Tea, Dida i Zrinka uz pratnju Ane i na kraju ja i Saša s našim profesorom Jurom. Ovaj put smo dobili i karabinere za transportnu, dogovor je – jedan je nosi doli, drugi je nosi gori. Osim nas školaraca (omiljen nam grupni naziv) bili su tu i Antonija, Mošo, Sanja, Antula...bilo nas je...

Dok sidimo prid ulazom u 100-metarski Jamar i čekamo svoj red za spuštanje u tu crnu rupetinu, zezamo se kako smo tribali poniti speleo-Bibliju. Jela viče „i da mi je jamom smrti proći...“  Mošo nas ohrabruje kako će nas on sve sabiti doli ako zapnemo, pošto on ide zadnji. Uz dobro raspoloženje i smijeh, ipak imamo neku malu dozu nervoze i pitanje – šta nas tamo čeka i možemo li mi to?

Profesor Jure na jednoj liniji i ja na drugoj, napokon krećem – aj sad Anđo, kako smo ono učili... Čekaj da Zrinka vikne „može“, iskopčaj kratku pupčanu, odblokiraj Stop descender i piči doli.

Op, op, op...nakon par početnih trzaja sve je u redu, lagano se spuštam prema prvom međusidrištu, gledajući svjetla ispod sebe... Blokiram Descender, ukopčavam kratku pupčanu i započinjem s prelaskom međusidrišta... Jure pita je li sve u redu, odgovaram mu da je i nakon prelaska vičem Saši da može dalje.

Sve ide po planu, na svakom međusidrištu ista procedura. Više ni ne razmišljam ko će me vratit nazad jer mi najveći strah postaje kad čujem „kaaameeen“ iznad sebe. Nastojim se spuštati tako da sam uvik skrivena iza nečega – bolje da me bacu na ispitu, nego da me sad baci kamen....pa taman od udarca progovorila kineski...

Cilo vrime gledam ispod sebe, izbjegavam krušljive dijelove (da neko ispod mene ne propriča kakav egzotični jezik). U jednom trenutku ugledam cilu ekipu kako sidi na okupu, pomislim „aha tu je pauza, pa nastavljamo dalje“ i tek kad sam došla do njih shvatim – to je to, nema dalje, stigla sam do kraja.

Čekamo da se svi spuste i tražimo poziciju di nas neće pogoditi neki odronjeni kamen ili kamenčić. Pametni su ponili jaketu (u jami je jako jako hladno), gladni marendu, a mi ludi makar vodu. Nazad se penjemo skoro istim redosljedom kako smo se i spuštali i dok promrznuto čekam svoj red razmišljam kako mi fali ono sunce, koje nas je do nedavno pržilo ko u tavi.

Opet sam na redu, veselim se suncu, ne veselim se transportnoj – šta je, tu je, kad kreneš zapravo uvik će biti tu i to još teža nego sad. Krećem nazad i zapnem već na prvom međusidrištu – eto te vraže, prvo ukopčala bloker umisto croll... „Anđo, skoncentriraj se“ – kažem sama sebi – „to ti je kad prilaziš čvor, a ne međusidrište.“ Ajmo ispočetka...pupčana je ukopčana, pribacujem croll, pa bloker i na kraju iskopčavam pupčanu. Penjanje nazad mi je, blago rečeno, dušu izvadilo i tek kad sam došla skoro do kraja skužim – nisam zategla croll do kraja....bem mu miša koja glupost, a ja ga cilo vrime rukom našpanavala jer konop nije prolazija... Nema veze, naučila sam za idući put.

Negdi na pola moje muke, bar sam se lipo napozdravljala s onima koji su sve zategli kako triba, pa je kraj mene prošla Aida, Bilić, Joka (koji se i spustija i izaša dok je trajalo moje penjanje i još doda kako bi on moga još tri puta doli-gori....izgleda da su mi geni ostali u šatoru).

Napokon dolazim do kraja, izašle smo žive i mokre, i ja i transportna. Uh, dobro je. „Di je suha roba, di su te gradele“ – pičim prima našem logoru s Mošom i Jelom. Putem srećemo Antoniju koja se zeza kako čeka Lea ko Penelopa Odiseja, smijemo se kako je Odisej u biti bija speleolog koji nije uspija otvoriti croll, pa ga zato nije bilo 20 godina.

Dobili smo pohvalu od našeg profesora Jure, koji je reka kako smo danas bili dobri i kako su zadovoljni s nama (a mi mislili da Jure samo viče). Mene je posebno oduševilo kako je naš Pradida doslovno otpičija prima gori kad smo izlazili iz jame i kako je Jela napokon shvatila da je njena inteligencija jača od nepovjerenja prima spravama i da može napraviti čuda kad se na nju osloni.

Kako smo danas bili dobri, dobili smo slobodnu večer i sad napokon možemo uživati u dva deca vina koja smo ponili jer nam više nije stalo od one puste vode (kažu: „da voda valja, žaba bi bila ko kobila“). Gori vatra, gori smrika, peču se bržole, ćevapi, kobasice...oko vatre više ljudi nego sve skupa u tri obližnja sela (uključujući i one s malonogometnog turnira u Unešiću), a osim ljudi tu su i dva pasa, koji s jednakom željom čekaju ono meso da se ispeče.

Atmosfera je odlična ko i uvik, pričaju se vicevi, komentira se današnji dan, prisjećamo se nekih ludih događaja iz prošlosti....šta večer više prolazi to je atmosfera luđa. Sa svih strana neko nešto šalje, liva se vino, nude ćevapi, gore baklje...zavijaju pasi, zavijaju i ljudi... Ne upamte Planjani vake atmosfere...

Kako me jama nije poslala na spavanje, ova šarolika trpeza se pobrinila da me uljulja do kraja. Vrime je za ići leći, ujutro triba biti atento, a još imamo i uru manje za spavanje (a di se sat ne miče u ponediljak pa da smo uru manje na poslu).

Nakon šta smo se opet nasmrzavali (unatoč dvi vriće, deki i 16 slojeva robe na sebi), nas nekoliko je otišlo u Unešić na kavu (jer bez kave nismo svoji). Pošto je Unešić ko Las Vegas uspili smo se čak i izgubiti po putu ha,ha,ha.

Iza kave se vraćamo nazad u logor di nastavljamo s predavanjima. Izvadili smo zamke i vježbali čvorove (jer nikako da se naviknemo na uzlove). I ponovno ludo sunce, ludo grije. Negdi kod vježbanja prusika već sam mogla ispeći jaje na čelu. Napola lešani, odslušali smo Anino predavanje o bivakiranju u jamama, nakon čega smo razmontirali naše malo misto i uputili se prima Drnišu.

U Drnišu smo vježbali (svima nam omiljeno) crtanje speleo objekata i kad smo, nakon kraće šetnje, došli do potkopa koji ćemo crtati, ponovno kreće...“di mi je olovka, di mi je papir, di mi je kutomjer...“ U potkopu ponovno temperatura ko u frižideru (da sam makar piva, bilo bi mi tako lipo) i ponovno mi ludi otišli bez jakete (Kito Gaćešino, tri jakete nosim u tebe, tri!).

Iza naledenijeg sata likovne kulture, ponovno se okupljamo u Drniškom kafiću, na zadnjoj postaji ovog ludog vikenda. Dida više ne može sidit, spava se njemu, spava se i meni. Pozdravljamo se s ostatkom ekipe i pičimo prima gradu. Putem mu govorim kako mi padaju oči ali da ne smim zaspat prije nego se raspakiram, otuširam i obavim neke stvari... Moš mislit.. Ušla sam u kuću, spustila torbe i onako se u svemu samo prislonila na kauč....budim se u 3h ujutro....u robi, u jaketi, u gojzericama na sebi....Eto ti me vraže....prisvlačim se u piđamu, ručajem odavno ohlađenu kokoš i krumpire....i umirem od smija sama sa sobom.... Ludi vikend i još luđi povratak kući...


3. vikend terenske nastave - 23. - 24. 3. 2019. - Kanjon Bijelih voda, Karin (za vas piše školarac Mario Jandrić) - Invalidi s Bijelih voda cheeky

Jutro počinje po o običaju s "putnom kavom". Dogovorena u Benkovcu (pizzeria pape) no putem mi stiže obavijest da ne radi, i da se ekipa prebacila u pizzeriu do nje. Nema nas puno, jer su Jure i Boban već u petak otišli u kanjon bijele vode čuvati nam mjesto. Računajući da će biti navala penjača (organiziran je bolting vikend).

A neki po običaju kasne :)

Inače smo to mi, koji smo nakon penjačke škole upisali sad speleo ti koji kasne. Ali za čudo smo ovog puta svi na vrijeme došli. U biti i nije bilo nikoga osim nas četvero, pročelnice i zenze koji će nam držati predavanja za vikend. Tea i Aide nema (nisam se ni sjetio pitati di su) Nakon kave smo se uputili za Karin i skrenuli za kanjon. Od parkinga do "logora" je 20-ak min hoda. 

Prvo je trebalo skupiti drva za grill i grijanje i zatim složit šatore. Nakon dugog čekanja da svi to obave i navuku opremu na sebe, napokon počinjemo sa spuštanjem i penjanjem vertikala i prevjesa. Javljam se prvi za prevjes jer sam zakljuca čekajući. Nakon početne greške (dok se nisam sjetio opet redoslijeda šta prvo ukopčat - iskopčat za prelazak preko sidrišta) relativno brzo to obavim. Nakon toga prelazim na vertikalu. I to obavim bez većih poteškoća, osim šta mi konop neće klizi kroz croll prvih 2 metra pa ga povlačim rukom. Ali zatim (nakon dva đira po vertikali i prevjesu) me Antula šalje da uvježbam prelazak preko čvora. Prođem ga penjajući, ali spuštanje me satare. Pa nikako... Svaki put kako razmotam tj. odblokam stop descender, bloker mi ostane je previsoko tj. pod opterećenjem. Tako da ga ne mogu skinuti sa konopa. Toliko me izvrtilo viseći tako na užetu da mi je već pomalo došlo rigati. Nakon vjerojatno stotog pokušaja počnem psovat i "vidi vraga" nakon toga mi uspije. Ovim putem se ispričavam svima koji su me čuli :) 

Satralo me više nego da sam tri puta vertikalu popeo. Pomalo počinje padat mrak i odlazimo na zasluženi odmor. 

U posjetu su nam došli kolege penjači Valentina, Antonia i Tome. Koji su sa malom penjačkom školom bili na Paklenici. Speklo se meso, popila se koja čaša vina i dobro se nacerili prije spavanja. 

Buđenje je u 8 kako bi bili spremni do 9 za nastavak penjanja i spuštanja po vertikalama itd. No već nakon prvog đira svi se pretvaramo u invalide. Nekome se grče mišići, drugi imaju upalu a nekima su i kukovi ispali po putu. Mene su zabolili laktovi dok sam čekao red za vertikalu. Tako da sam odustao od penjanja sa transportnom torbom punom kamenja, i popeo se bez nje. Kamenje je služilo da oteža transportnu od prilike koliko bih težila da je konop u njoj. Pošto smo svi invalidi, zenzo nam na pročelnici pokazuje tehniku spašavanja unesrećenog na užetu. Zatim postavljanje gelendera te kako se ispravno s njim služiti. U međuvremenu ostali raspremaju opremu a mi prepariramo konope. 

Putem kući stajemo opet u Benkovcu na pivi-kavi. 

I tako prođe još jedan vikend terenske nastave. 


2. vikend terenske nastave - 16. - 17. 3. 2019. - Civljane, Rudelićeva špilja (za vas piše školarka Jelena Mandić) - Joga i vrića za spavanje wink

Druga terenska nastava održavala se na blizu izvora Cetine. Broj školaraca pao je na osam jer se naša Antonija, prilikom kuhanja, ispekla po ruci pa neće moći nastaviti. Svo zlo bilo u tome, reklo bi se. Najbitnije da je glava na ramenu. Antonija, što brži oporavak ti želimo. kiss

Ovaj put odlučila sam ići svojim autom kako bi, u slučaju da završimo ranije, mogla otići na nedjeljni ručak/večeru s obitelji, tek tako da se podsjete kako izgledam. U subotu sam ustala u rano jutro, potrpala stvari u auto, upalila navigaciju i krenula prema caffe bar-u Lone u Vrlici gdje smo se dogovorili sastati uz kavicu.

Nakon kave otišli smo do mista uz Cetinu na kojem će biti naš „logor“. Podigli smo šatore te otišli sakupiti drva kojima ćemo se grijati naredna dva dana. Nakon što smo sakupili drva zadužili smo osobnu speleološku opremu. Uz pomoć naših instruktora, upoznali smo se opremom te je složili i zakačili za sebe. Osobna oprema sastoji se od speleološkog pojasa tzv „hlača“, prsnog naveza, pupčane vrpce koja služi za samoosiguranje prilikom prekopčavanja preko sidrišta, na prečnicama i sl.. Jedan kraj pupčane vrpce nalazi se u centralnom karabineru a na drugom je karabiner koji se ubacuje u sidrište. Za spuštanje po užetu koristi se stop descender koji se uz pomoć karabinera veže na centralni karabiner. Za penjanje se koriste krol i blocker. Krol se također spaja na centralni karabiner a njegov gornji dio pridržava prsni navez. Blocker se uz pomoć osiguranja (dinamičkog užeta) spaja u centralni karabiner a na njega je zakačen i stremen (nožica). Nadam se da nisam nešto krivo napisala, ipak sam samo dva puta dosad „navlačila“ sve to na sebe pa se odričem bilo kakve odgovornosti u slučaju da čitatelji odluče slijediti ove upute. Kad smo se svi «ukopčali» otišli smo do stina na kojima ćemo vježbati penjanje pomoću sprava. Opće nepovjerenje s kojim se borim cili život i ode je došlo do izražaja pa nisan bila u stanju se opustiti već sam se grčevito rukama držala za konop i čitala tehničke podatke s krola. To mi je, naravno, smetalo da se uspinjem po užetu pa sam izderala dlanove, dobila upalu mišića ruku i općenito, slabo napredovala po vertikali, više sam izgledala kao neki tepih kojeg je netko stavio da se prozrači na stine. Cilo vrime sam bila uvjerena da su baš mene dopale sprave koje ne rade i da je sve to na meni krivo ukopčano i da se zbog tog ne mogu penjati. Čak ni joga koju svakodnevno radim, ni jaka jezgra, nisu bili od pomoći. Nakon prvog užeta malo sam se ipak opustila, i umisto snage, pokušala primijeniti tehniku penjanja sa spravama. Kad sam napokon poslušala Antulu i Anu i njihove savjete, (Ana mi je jogi rječnikom približila tehniku penjanja) odjednom sam krenula prema gore. U isto vrime dižem desnu nogu i ruku, u kojoj mi je bloker, ispružim nogu u stremenu i voila, idem gore. Vauuu!!! Ovo čak i funkcionira. Hvala Ana i Antula! Nepovjerenje je popustilo, sve sam manje bila ljuta na sprave za penjanje i napokon počela napredovati po užetu. Kad sam prošla sva tri užeta za penjanje i pusta međusidrišta, na redu je bilo spuštanje pomoću stop descendera. To je već išlo lakše, za sekundu sam bila na dnu stine.

Nakon što sam, donekle, svladala rad s opremom, otišla sam kod Tea na „klasiku“ gdje smo učili klasično spuštanje bez opreme uz pomoć konopa dok nas jedan od kolega osigurava. Klasika me je išla odlično, uzlovi malo manje, svo ono vježbanje uz knjigu i Youtube bilo je uzalud, sve mi se izmišalo, ni špigetu više nisam znala vezati. Dok smo prošli prve dvije „klasične tehnike“ već je i pao mrak pa smo skupili opremu i završili s penjačko-spustaškim dijelom. Obukli smo kombinezone i otišli u Rudelićevu špilju. Sama špilja je poprilično zanimljiva s mnogo sifona i blata. Provlačili smo se, spuštali, penjali, puzali, gazili po vodi, valjali se u blatu i ostale dječje radosti, te uslikali nemali broj slika s Teovim „čudnim“ fotoaparatom. U spilji nisam imala problema s kretanjem ni u jednom smjeru jer nismo koristili nikakve sprave pa moji „problemi s nepovjerenjem“ nisu došli do izražaja. Kao i svaki put, nestvarni mir u špilji brzo me vratio u najbolje moguće raspoloženje. Bio je to ujedno i posljednji „teren“ za Bobu, iskusnog speleopsa, koji se zbog svojih poznih godina nije mogao sam vratiti iz špilje. Nakon špiljarenja okupili smo se oko logorske vatre gdje nas je čekao savršeno spremljeni gulaš (koji ja nisam jela jer sam vegetarijanac). Poslije večere i druženja uz vatru povukli smo se u svoje šatore na zasluženi odmor. Bio je to kraj prvog dana, barem za većinu.

Ulaskom u šator shvatila sam da sam zaboravila ponijeti vreću za spavanje. Mislila sam se pitati ako je netko eventualno ponio duplu ali sam zaključila da nije baš ledeno (!) i da imam dovoljno odjeće da se utoplim. Kakva greška! Nakon sat vremena poluspavanja u šatoru počinjem se treskati a noge su mi sve hladnije. Nemam više šta da natrpam preko sebe, kroz glavu mi prolaze svi savjeti koje nam je barba Joso ispriča prošli vikend na satu bivakiranja. Ustanem i krenem se šetati, čisto zbog cirkulacije. Po mraku s „tikicom“ preskačem rijeku i dolazim do auta koje je okovano ledom. Upalim auto da se malo ugrije, spuštam prednji sic, gasim auto i tonem u san. Nakon otprilike pola sata probudi me hladnoća. Prebacim se na zadnji sic i na sebe trpam odjeću. Nije dovoljno pa još uzmem i oni karton za šoferšajbu, izrežem na dva dijela, pokrijem preko sebe i odspavam još nekih sat vremena. Budim se promrzla i izlazim iz auta. Gledam na sat, 3 sata su tek. Zadržavam pozitivan stav i krećem prema šatoru. Ponesem sve što sam mogla naći u autu uključujući i tapete, opet prelazim rijeku i uđem u šator. S pojačanom opremom za pokrivanje odspavam još sat vremena. Bol u stopalima me opet probudi. „Hodaj pi#$a ti materina!“, govorim samoj sebi i opet krenem prema autu. Nisam se trudila ponovo zaspati, promatrala sam Mjesec i čudila se kako se ne čuje zavijanje čagljeva i vukova. Isprobavala sam senzore za svijetla na kući pored koje sam bila parkirana i začudilo me da čim otvorim vrata od auta svitlo se pali. Ljudi imaju vrhunsku rasvjetu, šta jest, jest. Nakon pola sata zaputila sam se opet u šator. Odspavala sam nešto malo i čekala zoru. U glavi sam mantrala: „Ajde Sunce, dođi više, pozdravljat ću te svaki dan sto puta umisto deset“. Prvi cvrkut ptica najavio je da je kraj praktične nastave iz bivakiranja. Čula sam kako vatra pucketa što je bio znak da je Dok budan, a onda sam čula i Maria iz susjednog šatora a zatim i Antonia. Priključila sam im se oko vatre. Svi su se žalili da nisu spavali i da su se smrzli. Prepričala sam im svoje „bivakiranje“ pa smo se zajedno smijali. Bila sam predobro raspoložena tog jutra i uz malo-puno zafrkancije na vlastiti račun već sam i zaboravila hladnoću od prethodne noći. Mario nam je skuhao kavu, zavalila sam se u nečiji hemok i naredna tri sata prepričavala dogodovštine od noći uz puno ruganja. Na kraju se ispostavilo da je više ljudi imalo po dvije vreće za spavanje i da sam samo trebala pitati, odnosno komunicirati. Isto tako sam skužila da su neki odspavali još i manje nego ja, jer su se unatoč vreći smrzli. U šali smo zaključili da sam se jedino ja naspavala.

U nedjelju smo išli dovršiti ono što nam je preostalo od prošlog dana. Eugenu, Zrinki i meni je preostala treća klasična tehnika spuštanja. Nakon što su svi odradili sve tehnike vratili smo se u logor i krenuli s raspremanjem šatora i spremanjem stvari. Kako nisam imala vreću za spavanje uspila sam sve u jednoj turi pribacit u autu. Sve ima svoje prednosti. Terensku nastavu završili smo u istom caffe baru u kojem smo i započeli, u opuštenom i veselom tonu.

I tako je završila druga terenska nastava naše škole na kojoj smo naučili služiti se speleološkom opremom i na kojoj sam utvrdila gradivo iz bivakiranja od prošlog vikenda. Preostaje mi samo vidit šta ću na sljedeći teren zaboraviti.


1. vikend terenske nastave - 9. - 10. 3. 2019. - Promina, Liluša i rudnik boksita Kalun (za vas piše školarka Antonia Vukičević)

Naša mala avantura pod nazivom 17. speleološka škola za svoju prvu destinaciju odabrala je Prominu i špilju Liluša, te rudnik boksita Kalun.

U rano subotnje jutro zaputili smo se u Drniš, koji je bio prva stanica naše terenske nastave. Kao i svi dalmatinci prvo je trebalo obaviti jutarnju kavicu. Zaokupiravši pola lokalnog kafića odlučili smo provježbati memoriju konobarice naručivši sve verzije kave s cjenika. Nakon ispoštivanja dalmatinskih običaja obavili smo kupovinu hrane, te se u vozilima zaputili prema planinarskom domu Promina.

Gore nas je toplo dočeka domaćin i njegov veseli i umiljati psić. Raspremili smo se i vrlo brzo započeli s predavanjima. Prvo su nam Hrvoje i Jure pokazivali vrste i načine vezanja čvorova, odnosno da poštujem hrvatski standardni jezik, kako se veže koji uzao. Kao netko kome je ovo iskustvo nešto potpuno novo ostala sam fascinirana brojem različitih vrsta vezanja konopa. Na sreću naši instruktori su puni strpljenja i želje da prenesu svoje znanje, pa im nije bio problem ponoviti upute više puta i svakom kome je potrebno dodatno pomoći. Nakon čvorova Aida nas je podučila o speleološkoj opremi i koliko je važno čuvati zajedničku klupsku opremu. Cijeli teorijski dio zaključili smo s predavanjem o kartografiji. U njemu nam je Teo objasni različite pojmove kartografske  pojmove, te načine orijentacije s i bez kompasa.  I tako nakon višesatnog predavanja i mnoštva pauza za cigaru zaputili smo se prema špilji Liluši. Vani se već spušta mrak kada smo došli do naše prvi špilje. Liluša je manja špilja čiji je ulaz poprilično jednostavan, pa unatoč tome njena ljepota nije zanemariva. U njoj smo obavili još jedno kraće predavanje, te smo se pod svjetlošću mjesečine i naših mali čeonih svjetiljki zaputili nazad prema planinarskom domu. Na povratku smo se i malo pogubili, ali smo se brzo snašli i napokon dočekali večeru. Daljnu večer neki su proveli u zabavi i ugodnom društvu, a neki poput mene jedva su dočekali ušuškati se i odmoriti oči od ovog zanimljivog dana.

Drugi dan je ponovno započeo predavanjem, no ovog puta je ono bilo puno kraće. Antonia nam je pokazala planinarsku opremu, a Jure i Hrvoje su nam pokazali koliko se može napraviti s jednim zamkom i karabinerom. Ostatak predavanja su održali vani s temom Bivikarenje u prirodi u kojem smo naučili kako se snaći u prirodi kad nemaš osnovne opreme poput šatora ili vreće za spavanje. Nakon ručka napokon smo se uputili prema rudniku Kalun (op.p. klik ko želi znati više). Ogroman prostor koji je ostao poslije izvlačenja boksita, ostavio me zapanjenu. Teo nam je objasni povijest ovog rudnika i njegovu nekadašnju važnost za ovaj kraj. Tu smo se malo penjali, provlačili, šporkavali, te tu  tamo nekom šišmišu pokvarili poslijepodnevni odmor.

I tek što su nam se oči privikle na tamu uputili smo se prema izlazu gdje su tople sunčeve zrake iznad drniškog kraja označile kraj ove terenske nastave. 


  25.04.2019, 07:41

  Zrinka Dujić; Anđela Gracin; Mario Jandrić; Jelena Mandić; Antonia Vukičević

 

FOTOGALERIJA

Crna Gora 2017

  26 fotografija

 

FOTOGALERIJA

KG DP 33.480 m

  39 fotografija