Koliko planina može biti surova u nedjelju je to pokazala nama planinarima sv. Mihovila. Nas četvero, kao što smo i najavili, ranim jutrom u šest sati iz Šibenika uputili smo se prema Velikom Rujnu, odakle smo namjeravali popeti u zimskim uvjetima najviši vrh Velebita, Vaganski vrh 1757 mnv. Već s autoputa jasno smo vidjeli da nas ne čeka nimalo lijepo i ugodno vrijeme, ali to smo djelomično i znali jer smo pratili vremensku prognozu. Uvidom u veliku oblačnost tog dijela Velebita počinjemo razvijati druge opcije i prijedloge uspona, ali nakon kraćeg dogovora odlučujemo ipak krenuti tamo gdje smo i naumili, u nadi da će to ipak tijekom dana biti bolje nego što sad izgleda.
Do Velikog Rujna stižemo u osam sati i nakon kratkog spremanja i uzimanja sve potrebne opreme u 8 i 10 krećemo u uspon. Odmah po ulasku u stazu novo napadali snijeg daje nam do znanja da će ovo biti skroz zimski uspon, ali putem prema skloništu nije nam zadavao veće probleme osim mjesta gdje ga je vjetar nagomilao u usjecima staze. Negdje na pola staze do skloništa s vidikovca promatramo Bojinac i otoke, divimo se suncu i prizoru na sjeveru, ali šutljivo gledamo taj ružni nebeski poklopac koji se sada još više navukao na velebitske vrhove.
Nakon dva sata uspona stižemo na Struge. Tu sustižemo i tri Riječanina koji su iz Paklenice malo ispred nas stigli u sklonište. Nakon kratkog odmora i obroka u dogovoru s Riječanima mi krećemo dalje, prtit ćemo stazu jer smo imali krplje, a oni će nas pratiti. Novo napadali snijeg je prilično dubok i nakon pola sata u nogama se osjeća dosta umora, a vidljivost postaje sve lošija. To su oni oblaci što smo ih promatrali odozdo. Ali našu volju da idemo dalje nije ubilo ni olujno jugo koje nas je pokušalo odgurnuti nazad kad smo izašli na golet ispod Babinog vrha. Tu vidljivost doseže jedva tri – četiri metra, a zbog jakog vjetra bez mogućnosti da se čujemo i dogovorimo, ipak krećemo dalje sijekući strmu padinu Babinog vrha. Tu se dižemo dosta okomito, jer je 40 cm novog, dosta teškog snijega napadalog na poluzaleđenu padinu opasno prijetilo da nas odvuče u samo dno lijevka.
Prešavši Babin vrh, najstrmiji dio uspona, dosta istrošeni i već jako umorni, ipak se odlučujemo okrenuti nazad. Već je 13:40 i nakon pet i po sati uspona i svega sto metara ispod vrha, s nadom da do auta možemo doći dok se još vidi, krećemo nazad. Nismo ni ljuti ni tužni, učinili smo sve koliko smo mogli i znali, proveli nezaboravan dan u surovim uvjetima velebitskog bjelila i s vjerom da ćemo ponovo doći, ponosno se probijamo nazad prema skloništu.
U sumrak stižemo do auta, sretni jer smo svi na broju, a zadovoljni jer je težak i opasan uspon bio iza nas, a mi smo postali bogatiji za još jedno novo snježno iskustvo.
02.03.2017, 10:57
Alija Omerović
