Da se uživa u divnoj prirodi, a da zbog nekih članova ne bude preduga staza, a za one ostale, adrenalinski izbor, «dva u jedan» odabrali smo južni Velebit, Crnopac.
Hladno, maglovito jutro, nas šest: Jozo ,Ljuba, Ankica, Bodulica, Dija i ja, Maca, u potrazi za kapima iskonske prirode. Samo što dalje od TV-a i topline kauča. Cestom Benkovac-Obrovac u smjeru Gračaca. Kod tunela Prezid, oprez, magla skriva oznaku s desne strane za Crnopac. Jozo vozi još jedan km naprijed, cestom, do drugog znaka za Crnopac-sklonište. Tabela je odlomljena, naslonjena na kamen. Tu skrećemo na makadam, vozeći se desetak minuta do prvog raskrižja razrovanog bagerima i kamionima za odvoz stabala. Ostavljamo auto, a mi krećemo ravno, nastavljajući smjer iz kojega smo došli. Šumski put nas vodi zavojito oko 15m hoda.
Desno, malo prije velike stijene, počinju markacije za sklonište Crnopac. Visoka stabla bukve prate nas cijelim putem a kasnije i uskom stazom uz blagi uspon. Ubrzo stižemo do Tatekove kolibe, odnosno skloništa Crnopac, 1140m. Svi smo oduševljeni kolibicom od drveta okruženom visokim stablima i bijelim stijenama. Netko se fotografirao s medom, netko s orlom, naravno, od drveta, i krenuli smo dalje spuštajući se stazom nizbrdo. Bjelina inja na opalom lišću sjaje na zalutaloj zraci sunca koje proviruje kroz guste krošnje bukve i poneke jele. Ćutimo vlagu u zraku, cipele klize. Kod oznake Bili kukßàStaza Malog princa, krećemo desno. Prolazimo splet stijena koje čine zanimljive oblike opravdano nazvane Dvori, Konoba, Niska vrata. Penjemo se na Vidikovac, skliznemo do prolaza ispod i nailazimo na Zdenkovu jamu. Ta prirodno oblikovana jama, ima tajnovitu draž. Po izlasku još jednom razmatramo plan da se Ljuba vrati do skloništa, gdje bi nas čekala uz društvo Joza i Bodulice. Naime, ima lagani strah od visine povezane liticama, što bi joj pravilo problem na Kičmi. No, Dija je uvjerila da to nije tako strašno i svi smo krenuli dalje.
Staza je sve samo nije monotona. Penjemo se, provlačimo, sagibamo, puzimo, klizimo, spuštamo. Prolazimo Podkuk, Tonkina i Stankova vrata i eto nas na Kičmi. Osjetila sam da mi noge klize po uskom rubu stijene i viknula sam – sklisko! Sajla je imala svrhu. Očekivala sam promjenu plana zbog Ljube. Ali, ono što je slijedilo nikako nisam. Dija je od Ljube izvukla kvalitete planinara koji su bili zagušeni nekim strahom. Dija je sjela i klizila ispred nje govoreći joj kako, spremna da je zadrži. Nikako se neću složiti da to nije tako trebalo biti. Trebalo je samo vidjeti Ljubino lice koje je sijalo zadovoljstvom. I sve sljedeće prepreke je savladala sama.
Prošli smo Nebeska vrata, popeli se na Bijeli kuk verući se uz oštre stijene i na trenutak uživali u predivnom pogledu. Krug smo završili povratkom do ispod Tatekove kolibe, ali nismo imali više vremena za ponovni posjet, sumrak se uvlačio u bijelu šumu. Nevoljko smo napustili Crnopac, dok se inje bijelilo po opalom lišću, mi smo navlačili toplije jakne što od hladnoće, što od dojmova.
20.11.2011, 09:31
Maca
