„Fortes fortuna adiuvat“ iliti Sreća prati hrabre - Terencije, rimski komediograf
Mjesec ožujak oduvijek je u speleološkom svijetu poznat kao mjesec u kojem naviru mlade speleološke snage, motivirani i puni znatiželje što se to krije u crnim otvorima na zemljinoj površini. U Šibeniku se tradicija speleološkog školovanja održava već 17 godina u kontinuitetu. Kao što je i ranije bio slučaj, prvi utorak u mjesecu ožujku označava početak Šibenske speleološke škole. Ono što nas je ove godine najviše veselilo, jest punoljetnost naše škole; 18. Šibenska speleološka škola ni po čemu nije trebala biti drugačija od prijašnjih sedamnaest. Pojavom prvog slučaja korona virusa u Hrvatskoj, zavladalo je blago rečeno histerično stanje no obzirom da je virus tada bio odsutan na području Dalmacije, krenulo se u realizaciju još jedne škole u nizu. Nažalost nakon odrađena dva terenska vikenda i tri predavanja, odlučeno je da se škola zbog sigurnosti svih polaznika i instruktora prolongira do nekog sretnijeg vremena. Međutim koliko god virus bio zeznut i podmukao to nije omelo znatiželjne istraživače Crnog kontinenta da nastave s daljnjim radom, a gdje ćeš zanimljivijeg rada nego rada u Kiti.
Krajem ožujka kujemo opaki plan u kojem dijelu jame ćemo raditi, kako već dulje vremena vodimo razgovore o dijelu na prvoj etaži koji se zove Mamma mia, ali nam za taj dio treba dosta opreme te kako ne bi još uvijek raspremali vertikalu Živo blato; odlučujemo se na upitnik iznad vertikale Švrćo (tamo gdje je Rakiju ispala bušilica). U subotu krećemo put Crnopca, skoro standardna ekipa Aida, Teo i Jure te u jednodnevnom istraživanju crtamo 67m novo istraženog kanala; na našu neizmjernu radost kanal se nastavlja u dvije paralelne vertikale, što znači da ne moramo raspremati. Obzirom na situaciju u svijetu kanalu dajemo ime „Corona 19“. Vremenom koje prolazi mjere obrane postaju sve strože, a radoznalost eksponencijalno raste.
Dva tjedna nakon istraživanja, vrletima Zadarskog zaleđa opet dolazimo na Crnopac. Plan je istražiti upitnike, raspremiti ukoliko se kanal ne nastavlja te prebaciti opremu u Amazonu na pranje. Ovog puta u pojačanom sastavu Aida, Teo, Jure i Mario G. kojem je ovo prvo istraživanje u Kiti. Istražujemo vertikale, no zbog nedostatka vremena nismo prečkali do drugog dijela, jedne od vertikala, na kojem se nazire fosilni kanal koji ide dalje. Crtamo 59m te prebacujemo svu opremu u Amazonu na pranje. Nakon toga slijedi mukotrpni izlazak na površinu i povratak u civilizaciju. Putem prema toplim kućama nalijećemo na zeca koji je tom prilikom izvukao deblji kraj. Kabinetskom obradom je utvrđeno da smo došli 30ak metara ispod ulaza u vrtaču iz koje se osjeti strujanje zraka, što nam daje posla za budućnost.
Nedugo nakon što smo zalizali rane ili smo bar mislili da smo ih zalizali eto nas opet na Crnopcu, no ovaj put bez Maria. Spavamo na parkingu ispred ulaza i sutradan ranim jutrom krećemo prema dijelu Mamma mia. Čeka nas naporan dan, jer moramo dotegliti svu opremu iz Amazone, stoga ubrzano cupkamo do mjesta „zločina“. U dijelu kanala Vel'ke oči nailazimo na perspektivan upitnik koji nije označen u profilu. Kako početni dio kanala čini izrazito skliski blatni saljev, niz koji su neki i otklizali, ne rado trošimo uže i opremamo taj dio kako bi se kasnije mogli vratiti istim putem. Zatim opremamo upitnik radnog naziva „Je-be-no!“, no obzirom da smo ranije koristili 100metarac za opremanje blatnog salijeva te ostatkom užeta opremili upitnik, ostajemo bez užeta te zbog manjka vremena upitnik ostavljamo za drugo istraživanje; topografski snimamo 88m. Kao zombiji se vučemo prema izlazu i krećemo put Šibenika. Ovaj put također nailazimo na zečeve, no srećom po njih lovac na zečeve nije za volanom. Kasnije je utvrđeno da se najdublja točka u novo istraženom kanalu nalazi na 270m dubine, što se možda čini malo no oni koji su bili u Kiti itekako znaju da je tamo pojam dubine relativan.
Nekoliko dana kasnije dok renoviramo prostorije kluba kroz priču mi ulazi buba u uho kako bi za vikend opet išli istraživati u Kitu. Pošto novo istraženi kanal gravitira prema drugoj etaži, točnije spoju između Hrvatske i Šibenskog kanala, znatiželja je sve veća. Odgovaram kako mi se upalila tetiva na ruci te da nisam baš siguran kako će to na kraju tjedna izgledati, ali što zna srce što je nemoguće. Dan nakon javljam kako bi ipak išao te nagovaram Hrvoja da pođe s nama. Ne prođe dugo i opet smo na putu nas četvero Aida, Teo, Hrvoje i Jure; i opet vrletima Zadarskog zaleđa dolazimo na Crnopac, ovog puta pametniji, jer ostajemo tri dana. Spuštamo se do Ašova te nakon kratke ćakule svi osim Hrvoja, spavamo tvrdim snom pravednika. Ujutro se budimo oko 7h te nakon kave krećemo put Svinjskih nogica u Afriku pa iz Afrike u Blatku Pokos do Moje Afrike pa do Karfijula, koje preopremamo, da bi napokon stigli tamo gdje smo 7 dana ranije stali. Nedugo nakon se spuštamo na drugu etažu preko puta Vibratoru na spoju između Šibenskog kanala i Hrvatske. Istina da smo sanjali neistraženi prostrani kanal, no spoj je ipak spoj. Nakon kratke pauze i marende krećemo s raspremanjem i lagano se vraćamo prema Ašovu, srećom ostajemo noćiti pa neće biti borbe za sretnim povratkom kućama. Kanal nazivamo „Je-be-no! Plavo“, jer je pun plavih siga koja podsjećaju na kaul, dok je „Je-be-no!“ ostalo zbog udarničkog tempa od prošlog puta. Ujutro se lijeno dižemo, jer praktički penjemo samo ulaznu vertikalu (Vrata percepcije ne računam) i u dalmatinskom štihu krećemo prema izlazu. Prilikom povratka u Šibenik nailazimo na barikadu, ali srećom po nas barikada je pusta i nalazi sa strane ceste te prolazimo bez većih problema.
Prošlo je tri tjedna otkako smo haračili po bespućima Kite, istina je da bi se vratili i ranije, no ublažavanjem mjera rado provodimo vrijeme s članovima obitelji koje nismo dugo vidjeli. Nedugo nakon „izvršavanja“ obiteljskih obveza, krećemo put Crnopca; ovog puta u standardnom sastavu ili kako to Aida zna napisati „Tri rio“. Nostalgično se vraćamo u Obrovac koji smo prethodni mjesec ne rado izbjegavali te nakon kratke pauze krećemo put Crnopca. Spremamo stvari, razdjeljujemo željezo i bušilice. Vrlo brzo dolazimo u bivak na Ašovu te dogovaramo plan za sutra; plan je odraditi dvije vertikale, vertikala prije Mamma Mie i Mamma Miu. Nakon dogovora odlazimo na spavanje sa željom da nam sutrašnji dan donese što više novih metara. Ustajemo oko 7h i nakon ispijanja Nescafea 3u1 strong, da budemo što jači, krećemo put kanala Vel'ke oči. Na ulazu u „Je-be-no plavo“ utrpavamo 190m užeta i krećemo put Vulve pa do Mamma mie. Iznad Vulve se dogovaramo tko gdje ide i napokon priznajemo Aidi da smo ponijeli dvije bušilice; na što dobivamo odgovor „Ne znaš koji je od vas dva blesaviji!“. Teo i Aida kreću u vertikalu prije Mamma mie, a ja krećem u Mamma miu s ciljem prelaska na drugu stranu vertikale. Nedugo nakon dolaska do ruba vertikale pogledom tražim upitnik na drugoj strani, ali ne vidim ništa osim blatom zapunjenog dijela koji oblikom izgleda kao ulaz u kanal. Spuštam se na dno vertikale i dok čekam Aidu i Tea švrljam okolo ne bi li se zagrijao i pronašao nešto zanimljivo. Nailazim na meandar u koji se slijeva voda iz vertikale i zapunjeni meandar na čijem se dnu nalaze kosti, za koje kasnije pretpostavljamo da se radi o kostima ptice. Iznad meandara u koji se slijeva voda se nalazi dolazni meandar, kojeg kasnije od milja nazivamo Otirač te slobodno penjem i na svu radost se nazire nastavak; vičem Barišićima da ponesu neko kratko uže, ali zaboravljam da imamo samo 100m u komadu, i nešto kompleta. Nakon malo migoljenja i rasparane kordure dolazim do neprolaznog kraja; u međuvremenu dolaze Barišići i nakon crtanja kanala pravimo pauzu za marendu. Dogovaramo se da će Teo nastaviti s crtanjem, a ja ću se spustiti u meandar u koji odlazi voda da provjerimo ide li dalje. Nakon dva ulaska u vodu, kupim višak opreme i krećem na vrh vertikale kako bi opremio malu vertikalu pet metara prije ulaza u Mamma miu, nakon kratkog provlačenja dolazim do suženja koje gravitira prema jednom od bočnih otvora na velikoj vertikali. Okupljamo se svi zajedno na vrhu vertikale i nakon vijećanja odlučujemo da ćemo ostaviti 100m užeta na vrhu vertikale u slučaju da netko odluči prečkati na drugu stranu vertikale; po putu crtamo još nekih 6-7m u rupi ispred velikog stupa koji veličinom podsjeća na hrast lužnjak. Putem do bivka Aida nadopunjuje špiljski rječnik s novih pet riječi za različite vrste blata u koje upadamo putem npr. blato na kojem se zalipiš, blato koje se zalipi, oboje etc. Dolazimo u bivak oko 22h, kuhamo talianette, malo ljudikamo pa bježimo na spavanje. Ujutro se ustajemo kasnije nego inače, obilno doručkujemo i lijeno se spremamo za izlazak; na povratku u Šibenik, kao šlag na tortu, zaustavljamo se u Benkovcu na zasluženo pivo i pizzu koji su nam u ranijim istraživanjima nedostajali. Statistika kaže da je nacrtano 136 novih metara.
Ukupno je odrađeno 5 istraživanja u 63 dana (u prosjeku je razmak između istraživanja 12,6 dana), od kojih su tri istraživanja jednodnevna, a dva višednevna (u 2020. 7 istraživanja, a sveukupno 183 istraživanja JSC).
Novo nacrtano je 385 m u pet istraživanja, stoga ukupna duljina JSC sada iznosi 43.888 m; također je pronađen još jedan spoj između prve i druge etaže koji može poslužiti kao rezervni izlaz u slučaju formiranja velikog slapa podno Grlića.
Zaključaj priče je - sreća ipak prati hrabre, il uporne il lulave.
A tko želi znati više o JS Crnopac klik klik 
18.05.2020, 11:19
Jure Šarić foto Aida Barišić obrada: Teo Barišić
