+385 98 167 7859   •     hpk.sveti.mihovil@hps.hr

Speleoškola 2016. ili kako smo preživili


  20.04.2016, 10:06   •     Tereza Barišić

 

Novih 13 speleologa-pripravnika 14. Šibenske speleološke škole a kako je bilo pročitajte iz pera školarke. 01.03. – 12.04.2016.

 

 

Sjedimo mi na kavi tog dana i mom divnom suprugu bljesne žaruljica iznad glave. Kaže on meni: „Mogli ste vas dvoje u speleo školu.“ Ma kakvu školu, mislim ja, jedva sam završila i ono što sam  morala. A tek Ivan, gimnazija, treninzi, tko će naći vremena za to.  A onda ostali klinci, posao, ostale obveze… ne mogu ja to.  No, nije se on obazirao na to, samo je došao kući i rekao: „Prijavio sam vas.“ I tako je avantura započela…

Na mail je stigao plan i program. I odjednom, eto utorka i početka predavanja. Došli smo pred prostorije kluba Ivan, Roko i ja, svi članovi PD Promina. Gledam nova lica i mislim u sebi kako su to sve mladi ljudi, ne mogu se ja s njima fizički nositi, meni tu stvarno nije mjesto. Užasavala me ideja da će visjeti na nekom sidrištu i mene čekati dok se popnem. Cijela grupa od 12 ljudi čeka mene! Rodila se mudra ideja- slijedeće godine objavite natječaj za školu u prosincu i stavite kao uvjet fizičku spremu! Predavanja utorkom, izleti vikendom- bit će to napornih 6 tjedana, samo u tom trenutku nisam ni pretpostavljala koliko.

Prvi vikend su predavanja na Promini. Računam, kući sam nije problem. Odslušali smo sva predavanja, posjetili Lilušu i u nedjelju rudnik u Trbounju. Od svega poslušanoga dugo mi je odzvanjalo u ušima predavanje o opasnostima i slika slajda gdje je riječ „smrt“ bila napisana 4 puta velikim tiskanim slovima, boldano. Mislim u sebi kako je to sigurno poruka onima za koje to nije da odustanu na početku. Fizički nije bilo naporno i to me malo ohrabrilo. Čvorove ili uzlove znam, nije problem.

Za dva dana opet smo svi skupa u klubu i vidim nitko nije odustao. Predavanja se nižu jedno za drugim, zanimljivo je, instruktori dobro odrađuju posao.

Drugi vikend idemo na Cetinu. Prekrasan krajolik, sad već poznati ljudi, čak se i veselim druženju. Svi smo se skupili, slušamo pažljivo, podijelili su nas u grupe. Ja sam u grupi koja ide s Teom na „klasiku“. Ostala bez riječi kad sam vidjela kako se čovjek sjurio niz stijenu! Pokazao nam je „francuza“. Moje jedino pitanje je bilo „Hoćemo li biti osigurani?“ Malo - pomalo prolazi vrijeme, idemo s linije na liniju, prelazimo devijator, čvor… Vrijeme nije obećavajuće, puše bura, ali nije prehladno dok god se gibaš i radiš, a po završetku čekaju nas gradele i vatra. Kući smo se vratili u nedjelju umorni, a već u ponedjeljak imam problem s kretanjem, ne mogu se ustati iz kreveta, sa stolice, malo teže hodam. Ovakvu upalu mišića nisam imala od srednje škole.

Treći vikend idemo u kanjon rijeke Bijele. Prekrasna priroda i  dobro društvo obećavaju dobar provod. Stigli smo ispod stijene, podigli šatore, čekamo zadatke. Malo je jezivo mjesto gdje kampiramo, između šatora i provalije ima možda 40 cm. Treba biti jako oprezan pri kretanju. I krećemo… najprije prečnica. S mojih 159 cm visine kretanje po prečnici predstavlja izazov. Malo se batrgam lijevo desno, ali je uspješno svladavam. Ostaju modrice koje će sigurno trajati. Slijedeće je vertikala od, kažu, 40 ak m visine. Sto posto lažu-ima barem 60m ako ne i više. Jedva sam se popela. U sebi brojim penjeve: 1,2,3,4,5,6,7, uh-odmor, pa 1,2,3,4,5, odmor, do vrha sam došla na 1,2 pa odmor. Poslije slijedi prelazak sidrišta u prevjesu. Zvone mi dodaje transportnu vreću koju moram nositi. Jedva sam je podigla i ponijela sa sobom. Počinjem penjati, ali nikako se pomaknuti s mjesta. Na stijeni izgledamo kao pauci, jedan do drugog visimo na sidrištima i čekamo. Čuje se „Može!“, ja krenem onda shvatim da nije to bilo za mene, pa čekaj, tješi me samo činjenica da instruktori sigurno znaju skinuti osobu s užeta, i mislim kako bi to bila dobra pokazna vježba da baš ja budem ta osoba. Ništa od pokazne vježbe, svi smo uspješno, samostalno sišli, a pokazna vježba je bila slijedećeg dana, samo je naša šefica Ana glumila unesrećenog.

Četvrti vikend po planu je Jamar, jama u blizini Unešića. Kažu oni koji su bili da nije ništa strašno, a ja, naivna, povjerovala. Stvarno nije strašno, autom smo došli relativno blizu tako da ne moramo tegliti opremu, do jame se samo popneš. I nakon iščekivanja došao je i moj red. Polako krenula u mrak. Sporo to ide, čuju se glasovi, svjetlo dopire s ulaza sve se čini ok. Malo se družili i krenuli van. Opet čekanje na sidrištima, a ja ponosna ne sebe jer nitko ne čeka mene. Sve dok pred zadnjih 20 ak metara Jere ne prijeđe na drugu liniju i ne izađe prije mene van, čovjeku je dosadilo. Ode moja motivacija. Taj izlazak je stvarno bio težak. Na sreću, bio je lijep dan, vani nas je dočekalo sunce i panceta sa svim pripadajućim radostima. U nedjelju smo, onako ležerno, na travi, imali zbrinjavanje i bivakiranje u podzemlju. Zadovoljstvo je raslo proporcionalno težini odrađenih zadataka.

I zadnji vikend škole je posjet jamskom sustavu Kita Gaćešina-Draženova puhaljka. Brojke koje se vezuju za jamu su impresivne, nakon izlaska imamo ispit iz čvorova. Već u srijedu počinju pripreme. Pregledava se osobna oprema, rasvjeta, kupuje hrana, prati vremenska prognoza: kiša na području Crnopca s visokih 86%. Boli me želudac od ispita, poznat osjećaj koji me pratio dok sam studirala. Prestara sam ja da se mene ispituje, a što ako nešto ne budem znala? U školi sam dobrovoljno, trebala bih učiti, ali mi obveze ne dozvoljavaju. Kao štreber u duši pročitala sam sve materijale koje smo dobili, ali sve moje znanje je na razini prepoznavanja. Nikako nisam zadovoljna. Pošli  smo u subotu rano iz Drniša, pokupili Roka u Trbounju i krenuli. Misli su mi daleko ispred. Sreli smo se s ostalom ekipom prevezli do kampa i naravno kiša nas prati cijelo vrijeme, nemam više vremena misliti, što je tu je, sad više nema odustajanja.  Podijelili su nas u grupe, i krećemo grupa po grupa. Ponovo smo Jere i moja malenkost skupa. Jere nosi transportnu (Hvala!) Antula ide s nama, strpljivo objašnjava sve što trebamo znati, vodi nas kroz jamu pokazuje, upozorava, potiče…ne skrivamo oduševljenje. Pridružili su nam se Vedran, Nuša i Odesa. Nema presinga, opušteno prolazimo kroz jamu i otkrivamo podzemni svijet. Penjemo se, pužemo, blatnjavi i mokri do kože. Uvijek sam mislila da će biti neugodno biti mokar do te mjere, ali ni sama ne vjerujem koliko mi to tad nije smetalo. Došlo je vrijeme da krenemo van. To je bio trenutak kojeg sam se bojala. Treba se popeti 100m. I krećemo: Leo, Jere, ja i Vedran na jednoj liniji, Antula, Nuša i Odesa na drugoj. Čujem glasove ostalih iz ekipe i stalno ponavljam sama sebi : „Penji, čekaju!“ . Penjem, polako napredujem i već kad sam stekla samopouzdanje pored mene uzleti  Nuša. Sjetila sam se predstave koju je gledao moj sin u vrtiću  „Putovanje malog puža“, mislim da to prilično dobro opisuje kako sam se osjećala. Svašta se vrtilo tad u mojoj glavi, da sam malo vještija mogla bih napisati cijeli roman toka svijesti. Popela sam se i vjerovali ili ne sa smiješkom izlazim van, Antula se nasmijala kad me vidjela. Uspjela sam! Nakon ovog iskustva ni ispit iz čvorova nije bio težak. Kava u nedjelju ujutro u Gračacu na suncu bila je melem za svih nas.

Moram priznati da je bilo trenutka kad sam mislila odustati, bilo mi je preteško, prvenstveno fizički. Netko mudar je rekao: nije sve za svakoga i slažem se u potpunosti. Na sreću, nikome se ništa nije dogodilo, svi smo ustrajali i postali speleolozi pripravnici. Nadam se da će od nas bar neki postati speleolozi. Nedostajat će mi: „ Ajmo, školarci!“

I na kraju, ali nikako manje važno jedno veliko hvala instruktorima jer su s radošću vikali na nas, jer su imali volje i živaca raditi s nama, pokazivati i poučavati nas, jer su visjeli na sidrištima i smrzavali se, jer su nas poticali iz čistog entuzijazma  i bez ikakve osobne koristi  i jer su odvojili svoje vrijeme i posvetili ga nama!

Napomena instruktora: Školarci, bilo nam je zadovoljstvo! :-)

A kako je bilo na samoj školi pogledajte OVDJE

 

 
0
KOMENTARI:


 


HPK Sv. Mihovil, Šibenik   •   Bana Josipa Jelačića 28, 22000 Šibenik   •   OIB: 91280208813   •   IBAN: HR3623900011199001673 Hrvatska poštanska banka d.d.   •   TEL: +385 98 167 7859   •   E-mail: hpk.sveti.mihovil@hps.hr

Izrada i dizajn: MEDIAN kreativna rješenja