Petak, 8.9.2017. nas 13 Mihovilaca u popodnevnim satima se uputilo na Sjeverni Velebit. Cilj je proći Rožanske kukove u subotu, a Veliki Kozjak u nedjelju ako vrijeme dopusti. I naravno da nas je vrijeme savršeno poslužilo. Malo oblaka i nešto malo magle na samom Vratarskom kuku, ali pretežno nam je bilo sunce na čemu smo jako zahvalni.
U planinarski dom smo stigli oko 20:00 gdje nas je dočekao naš domar. Većina je spavala u domu, ali bilo je nas nekoliko željnih avanture pa smo spavali i u šatorima (ja sam pošto poto htjela isprobati svoju novu vriću i bome sam zadovoljna) što se pokazalo kao pun pogodak.
Prva večer (kao I svi ostali dani) je bila u znaku hrane…to se nije znalo tko je više ponio, šta bi prije pojeli, popili…ka da nećemo doma bar 7 dana. Malo gitare, pjesme i puno smiha.
Na Rožanske kukove se krenilo oko 8:30 kroz prekrasnu šumu koja nas je počastila sa nekoliko kasnih malina I borovnica (mojoj sreći nije bilo kraja). Zatim preko fantastičnih stijena s kojih puca pogled na Hajudučke kukove, Zavižan, Rossijevo sklonište, Premužićevu stazu I bezbroj drugih vrhova kojima ni ne znam ime, uspon na Vratarski kuk, 1676 m.
Zatim moj dugo iščekivani susret sa Premužićevom stazom. Zahvalna i sretna dolazim do Rossijevog skloništa (1580 m). Predivan pogled na okolne vrhove, ali i na more i otoke…to me potpuno ostavilo bez daha…
Na povratku smo prošli ispod Krajačeva kuka, a na Matin nagovor, nas 5 kreće prema vrhu. S obzirom da su zadnji atomi snage bili u pitanju, sreća dolaskom na sami vrh je bila to veća. Od lipote okolnih kukova, predivnih sivih stijena koje u kontrastu sa zelenom šumom i još više dolaze do izražaja čovik ne zna (tj. Ja) di bi prije pogleda, šta bi reka, kome bi zahvalija na ovoj lipoti…ispunjena i sritna nastavljam dalje za svojim veselim društvom.
Povratak u dom i večera uz knedle koje su na naše sveopće iznenađenje i veselje napravile gospođe iz doma (izvinjavam se jer ne znam imena 
).
Nedjelja, 10.9.2017, Veliki Kozjak, 1629 m
Jutro je donilo dilemu… odabrati kraći (1.5 sat) ili duži (2.5. sata) put do V. Kozjaka…nakon malo razglabanja jednoglasno odabiremo kraći put kako bi imali vremena pripremiti svu spizu i ručati prije samog povratka.
Uspon na V. Kozjak je bio kroz bogatu šumu, kratak, ali strm. Društvo veselo i zadovoljno provedenim vikendom polako napušta Sjeverni Velebit sa obećanjem da će mu se ubrzo vratiti (bar ja)…
19.09.2017, 09:16
Antonija Jadrijević
