U nedjelju, 9.12., krenuli smo u 6 ujutro, po mrklom mraku, od našeg društva u Šibeniku, pravac Split. Išlo se autima, a koliko nas je bilo u autima i kojim smo putem išli neki od nas nisu baš dobro pohvatali, uključujući i mene, kao ni druge stvari koje su se događale prije kave u Žrnovnici. I kifle. Nakon toga smo se još malo uspeli vijugavim brdskim uličicama do mjesta Sitno Gornje.
Uslijedio je strm uspon pješice sunčanom stranom Mosora. Put je bio lijep i sunčan s pogledom na zvjezdarnicu preko puta kao na neki dvorac na vrhu brda, usputnim preskakanjem zaleđenih potoka i dotad tek laganim pozdravima bure od kojih nas je konačno zaštitila šuma u kojoj sam uspjela natočiti Mosorske vode, što znači da je tu temperatura porasla iznad nule. Laganom šetnjom došli smo do planinarskog doma koji je izgledao kao iz nekog starog vremena kad su se još snimali Vlak u snijegu i Smogovci. Taj dom je izgrađen je 30tih godina prošlog stoljeća na poticaj prof. Umberto Girometta pa je po njemu dobio ime. Dom ima divne domaćine i planinski čaj od okolnih biljaka, šipurka, vrijeska... i neki kažu, dobar fažol. Namirnice i drugo potrebno za taj dom donosi magarac, i to albino magarac. Koji se zove Škegro... ili se tako zvao bivši magarac prije ovoga. Svejedno, unatoč nepohvatanoj kronologiji albino magaraca vesela družina uputila se opet šumskim putem do kontenjera. I tamo smo se slikali. Sad od kontenjera nadalje počinje prava pustolovina.
Prvi dio puta bio je kroz šumu i nije predstavljao neki veći problem, tek smo se navikavali na to kako se zaleđeno zemljište ponaša pod nogama, i kako smo se penjali nailazili smo na sve više leda pa je dolazilo i do prvih padova, srećom bez posljedica, jer se spretni planinari znaju dočekati....ne baš kako se kaže na noge, nego onako kako je najsigurnije u tom trenutku. Od velike važnosti je bila dobra obuća, za ovakve uvjete postoje "lanci za gojzerice". Skupina se razdvojila u dvije, jednu bržu i jednu sporiju. Tu smo negdje valjda prošli i ispod Velikog Kabala i opalili putem Kozika. Nemam pojma kako smo i zašto uopće došli na planinske vrhove na kojima nas je bura tukla 200 km/h, i pritom klizala po ledu uz divne poglede od stotina metara strmine nedaleko od mojih klizajućih nogu. Princip planinarenja po takvoj buri bio je: čučni i čekaj da nalet prođe pa protrči do idućeg naleta. Što nije nimalo jednostavno po ledu, a pogotovo ako te uhvati panika od pogleda prema dolje. Srećom, Gorska služba spašavanja je bila s nama.
Konačno smo se popeli na Kozik. Zašto? Da bi se tamo smrzavali i jeli mortadelu. I kapulu. I sir. I slikali se s grupom koja je došla prije. I vidjeli s tog jednog mjesta i Split i Omiš iz visine aviona i bosanske snijegom pokrivene planinske vrhove na sjeveru. I zapisali se kako smo mi bili tu, i to nas 18. Prije nego smo se smrzli na Koziku, krenuli smo opet nazad istim putem po ledu i buri koja je još pojačala i dokazala mi kako je i to moguće. Nije se dalo disati prilikom naleta, a jednom prilikom me zalijepila me za neku stijenu. Ipak je sve dobro prošlo osim jednih isparanih hlača i raspada jednih starih gojzerica. Nakon 20 minuta Golgote skrenuli smo stranom zaštićenom od bure prema Dubravi. Adrenalin je prošao pa su meni noge počele otkazivati. Našavši optimalan način hoda za taj problem, konačno smo došli u Dubravu i ukrcali se u aute. Pa popili pivo ili čaj u Žrnovnici.
Ipak sam na kraju rekla: evo, da mogu sad, opet bi gori.
19.12.2012, 07:59
Maja Pancirov
