Priču o mom prvom planinarenju treba započeti početkom godine kad sam s prijateljima lutala zagrebačkim Decathlonom i nadobudno odlučila da kupujem gojzerice, pa nek mi se nađu za moje nove infišacije.
Drugog Veljače sam otišla na sastanak četvrkom u HPK Mihovil, učlanila se u klub i baš su taj vikend organizirali izlet na Južni Velebit za koji sam dobila preporuku da idem, da će to biti dobar početnički izlet. Mene ne treba puno nagovarati, pa sam u subotu bila kod Daje i Doris u Vodicama, na posuđivanju opreme da budem spremna za uspon za vrijeme ovogodišnje najjače bure. Mislila sam si pa dobro ćerce di ćeš ti po ovom vrimenu, zakijat će. Ne želeći odustati, spremila sam svoj prvi ruksak i spizu kad je krenila drhtavica tijelom i najavila sedmodnevnu gripu. Moj prvi uspon ostao je u krevetu, gledajući cijeli dan videe na yt o Velebitu.
Nisam se dala obeshrabriti i prošli tjedan stiže poziv od Rite - "Ideš s nama za vikend na Put Života!". Okay, idem!
Par članaka na internetu otkriva mi da idemo na Omišku Dinaru, stijenu i krš. Subotu noć vrlo malo spavanja od uzbuđenja, alarm je navijen na 5:30, a meni crvi u guzici i najveća hrabrost. Ujutro oblačenje, na meni sve posuđeno, pari da se iden udavat, a ne penjat 
Slojevito, ruksak tezak nit 7kg, marljivo sam upijala sve informacije kao neki školarac, ipak slušam ljude koji su u ovom slučaju pametniji i iskusniji od mene.
Polazak u 6:25 od Doma Zdravlja, Rita me već čeka, smotana kakva sam odmah prolijevam kavu koju sam ponijela u termosici, dobro je počelo! Kupe nas Grga i Krste, već vidim da će biti smijeh. Premda rano jutro, svi smo dobro raspoloženi. Meeting point u Dubravi, upoznajem ostatak ekipe - Tina B, Doris, Tina i Nikica. Njih 7 iskusnih, ja jedna koja pojma neman šta me čeka, osjećala sam se sigurno. Pauza u Zadvarju za kavu, upoznajem sela Zagore i ekipu. Priče su akcijske, dinamične, pokušavam polovit ko je ko, prvi put čujem imena nekih planina i staza. Ljudi moji, koje uzbuđenje, al držim se cool.
Spuštamo se cestom do Piska, parkiramo na groblju. Mislim se "Simbolično, put života počinjemo na groblju." Rita usput govori kako je ta staza slabije istražena, odnosno nije naišla na puno informacija o stazi na koju idemo. "Ovo će biti veselo" mislim se, ali još me drži pozitivan adrenalin. Ruksake na kosti, štapove u ruke i krećemo.
Nailazimo na prve markacije i smjernice, staza počinje oštro i vrlo brzo me krene loviti panika kako ja to neću moći i da je najbolje da odustanem, pit ću kavu u Pisku i sačekat ću ih u dnu. Al šutim, penjem i dišem, smirujem glavu, nedam da me obuzme. Tih paničnih 5 minuta se prekinulo prvim vidikovcem, pogledom koji puca na Biokovo - planina koja ulazi u more, savršena bonaca i sunce koje se probija kroz oblake. Skidam prve slojeve, sad mi je drago šta sam slušala sva uputstva o odijevanju, pijem vodu, slikavanje i panika me napušta i vraća se hrabrost.
Nastavljamo uspon Stazom Života, koja je stvarno životna, kreće naglo i strmovito, tlo pod nama se rasipa, pokušavam shvatit kako mi štapovi pomažu, usput se borim s disanjem, držim tempo i glava ulazi skroz u mood - Udah-izdah.
Ekipa je super, zabavna, drzim se u sredini, padaju fore i baze na stazu, prošli smo stazu kredita, muke po životu kad ti momak ne odgovara na poruku, stazu poroda i rađanja...
Prvu pauzu sam dočekala kao da je moj životni spas, ona proteinska pločica je bila ka najlipsa torta na svitu, a tek guc rakije koju mi je Daja spakirala.
"Dobro je sve" mislim se, ovi ljudi su zakon, vjerujem im, planinarenje je smrt, ali sve ostalo je predivno.
Priroda, okolis, pogled na more, penješ se, a ispod tebe najlipša bonaca. Gore te stijene djeluju surovo, gledam ih sa strahopoštovanjem i mislim se, pa čovječe i ja ću uskoro biti na jednom od tih vrhova.
Idu tu i psovke, ne psujem kući s djetetom, ali vani, pogotovo na planini, dobro mi je došlo za prebroditi par kriza.
Popeli smo 535 metara, došli do Pasa, gore nas je dočekao barba - starješina sa planine i dječak Fabijan. Oni su gore iz gušta, zidaju nekakav roštilj. Još jedna pauza i utjeha u glavi jer je naša završna točka na 640 metara i tih 100 metara ne zvuči tako teško.
Tako je i bilo, put pred nama me asocirao na onu sreću u životu kad nadeš 100kn u džepu na koje si zaboravio. Ravan put, okruženi stijenama i predivnom prirodom, s pogledom na Biokovo čiji je vrh prekriven snijegom i oblacima.
S ekipom je smijeh, ljudi su opušteni, ja pojma nemam ko šta od tih ljudi radi u životu i čime se bave, al na planini to ništa nije važno. Svi smo nasmijani, zezamo se jedni s drugima, meni potpuni stranci, a kao da ih poznajem pola života barem. Taj osjećaj neću tako lako zaboraviti.
Pred nama vrh po koji smo i došli - Šatorica 642m/nv.
Ta marenda je vridila 17 Michelinovih zvijezdica, panceta i kruv nikad nisu bili slađi, moja glava bistra i čista. Nagrada predivnim pogledom, zima nas zebe, ali ništa to ne smeta jer te grije fantastičan osjećaj.
Slikavanje, smijanje, Dan i Noć. Zahvalna svemiru, ljudima oko mene i samoj sebi šta sam si dala priliku. I sritna zbog svoje ludosti koja me uvik gura naprid i u nešto novo.
Ubrzo učim da ljudi najviše stradavaju pri spustu, premda lakše, opterećenje za koljena i oprezni koraci po rasutim kamenjima su tu.
Svi se spuštamo u jednom komadu, cijelo vrijeme nas prati savršen dan i pogled i vraćamo se našem groblju.
Slatko umorna, 5ipo sati i 9km kasnije, sretna što sam uspjela.
Kava u Omišu, put do Trilja u Lovca i zapravo shvatim da je bit planine i najvažniji dio - Gdje se ide jesti i što se jede kasnije. Apsolutno podržavam ovu ideju i uvik ću biti jedna od onih koja poslije planine pita -
" A di ćemo ić ist? "
Nego, di idemo sljedeće? Fala mojoj ekipi, nadam se da vam nisam bila naporna i jedva čekam nove avanture s vama. 
Ugodan dan,
Ljubi vas vaša M 
26.02.2023, 15:35
Martina Ristić Stipandžija
