+385 98 167 7859   •     hpk.sveti.mihovil@hps.hr

Pisma leda i vitra


  18.02.2021, 09:04   •     Mario Gverić

 

Međutim postoji još jedan lipotan koji uliva strahopoštovanje zimi, ali nažalost sva ona skalamerija na vrhu mu kvari doživljaj.

 

 

Otkad san vidija slike zimskog uspona najpoznatijeg bračnog para u klubu, Antonije i Anite prije par godina, Sveto Brdo mi je sinonim za zimski uspon u granicama RH. Po mom mišljenju je to jedan od najlipših vrhova u Hrvatskoj, ali u zimskim uvjetima, navlači svoje bijelo odijelo i postaje nemilosrdan. Uspon u zimskim uvjetima zahtjeva punu zimski opremu. Međutim postoji još jedan lipotan koji uliva strahopoštovanje zimi, ali nažalost sva ona skalamerija na vrhu mu kvari doživljaj. Radi se o najvišem vrhu Biokova, Svetom Juri i upravo smo se na njega mi uputili ove nedilje.

Nakon razdoblja debelog snježnog pokrivača, pa reda visokih temperatura i dosadne kiše, došla nam je stabilna cikolna sa jakom i mjestimično olujnom burom te izrazito niskim temperaturama. Krećemo iz Rogoznice Antonija Jadrijević, Crni i ja. Već u Marini temperatura je -8,5 celzijusa. Šta nas tek čeka na Biokovu? Marina je ipak po mnogočemu anomalija, pa tako i po temperaturi, pa nas je u Milićima dočekalo -3 i zubato sunce. Navlačimo sve šta možemo navući na sebe, cepin i dereze vise na torbi na brzom biranju. Uspinjemo se laganim korakom vođeni Antonijom, kroz gustiš, pa sičemo neki makadam i ulazimo u granice Parka prirode Biokovo. Bura ima svoj orkestar ali sunce nas obasjava i lagano se diže temperatura ispod pernatih jakna. Pošto smo se uspalili, kreće skidanje. Korak po korak dolazimo prvo do napuštenog pastirskog stana pa onda kroz bukovu šumu stižemo na Očesake na kojima se nalaze tri bunara. Putem radimo kratke pauze kako bi uglavnom skidali slojeve koji nam smetaju. Na nekih 1100m nadmorske visine, počinjemo proklizavati, pa navlačimo dereze. Kroz rijetku bukovu šumu i strmu padinu penjemo se na visoravan Razvalu, a tamo spektakl. Bijelo zaleđeno prostranstvo a bura pleše svoj ples. Sama nam je ljubav u skijaškim naočalama a još k tome je Valentinovo.

U svojim refulima nosi snježnu prašinu uzbrdo i radi plitke zapuhe iznad debelog sloja leda. A sunce šiba i daje nam onaj minimum topline da ne padnemo u očaj. Temperatura je debelo ispod nule, al dobro smo opremljeni. Prelazimo razvalu i vatamo azimut po želji oslobođeni od markacija. Cijelim putem gledamo prema tornju na Juri koji izgleda kao raketa. Izbijamo na dno posljednje strme padine, Svako malo zastajemo jer noge se umore od stalnog dizanja i bezbroj „stepenica“ koje smo napravili. Bura nam tuče u leđa ali nam je vruće. Crni zastaje jer mu je ispala dereza. Dok je pokuša naštimati, isklizne mu limica sa rupama koja spaja derezu i ode nizbrdo. Pokušavamo je pogledom ispratiti di će stati ali je gubimo iz vida. A ništa, ajmo je probat naći. Dok je tražim u glavi smišljam šta napraviti jer uspon ne možem nastaviti a silazak će isto tako biti škakljiv jer već smo na 1500m nadmorske. Vrti se po glavi power tape, zamka, kako učvrstiti derezu. Spušta se i Antonija, kreće i ona u potragu i nakon šesnaest sekunda pronalazi limicu. Srića je beskonačna. Vraćamo se do Crnoga i pažljivo vraćamo derezu u prvobitno stanje. Nastavljamo dizati noge i izbijamo u zavitar i tu radimo kratku pauzu uz čaj i krekere. Puca nas adrenalin ali kužim da smo ipak umorni i pothlađeni.

Stiskamo zube i krećemo prema prometnom znaku koji strši iznad Biokovske ceste. Po izlasku na cestu i sami hrbat, osjetimo pravu moć bure koja se tu uspinje i onda oštro obrušava niz strme padine na Makarsko primorje. Za refula moramo se ukopati a snig nas triska po cijelom tijelu. Napokon stižemo u zavitar ogromnog objekta koji služi za upravljanje ogromne rakete. Kao da smo sletili na misec. Uživamo u pogledu na biokovske vrtačice, nabrajamo bile vrhove i pripoznajemo otoke. Napokon smo sili marendati ali imali smo šta vidit. Antoniji se smrzla salata, meni se nož zaledija, cerry rajčice su hrskale pod zubima. Kad bi se sunce sakrilo iza oblaka, vrlo brzo bi se otriznili od lipote shvatili da smo na debelom minusu. Vrime je za nazad, popravljamo opremu i krećemo u borbu sa burom. Bura nas triska, snig nam muti pogled, ali borimo se i evo nas na padini.

Spuštanje ide brže i lakše, ali teže je naći naše tragove koje je vitar već izbrisa pa opet proizvoljno određujemo smjer kretanja. Spustili smo se do Razvale a tu je opet ona stara idila, bura je slabija ali prekrasno je vidit kako nosi snig po prostranstvu. Našli smo neku malu vrtačicu pa tu vježbamo bacanje sa cepinima. Nakon šta smo se dobro izvaljali ka prase u malo vode, krećemo dalje prema zaklonu i bukovoj šumi. Primjećujemo da je podloga više zaleđena nego jutros pa dereze ostavljamo sve do ispod bunara.

Ali i dalje nije bilo jednostavno. Miks leda i kamena me dva puta bacija na leđa pa smo svi jako oprezni i idemo korak po korak. Napokon smo se spustili dovoljno nisko pa produžih smo korak. Stižemo u smrznute i napuštene Miliće, rastežemo se po receptu Renate, sidamo u auto i odlazimo u zalazak sunca vijugavom cestom prema Zagvozdu i dalje prema Rogoznici. 

I na kraju brojke koga zanimaju: Gore smo išli 4:20h, spustili se za 2:50h i popeli 1260m nadmorske.

 

 
0
KOMENTARI:


 


HPK Sv. Mihovil, Šibenik   •   Bana Josipa Jelačića 28, 22000 Šibenik   •   OIB: 91280208813   •   IBAN: HR3623900011199001673 Hrvatska poštanska banka d.d.   •   TEL: +385 98 167 7859   •   E-mail: hpk.sveti.mihovil@hps.hr

Izrada i dizajn: MEDIAN kreativna rješenja