- Iz znatiželje- rekla sam samo zato što mi je to prvo palo napamet, a danas mislim da je to bila laž. I ja sam, pretpostavljam kao i svi u klubu, imala ‘skriveni motiv’. Nije to bila nikakva želja za dokazivanjem jer na tom testu pred NJOM ne bi dobro prošla. To mi je odmah bilo jasno. ONA je veća, bolja, veličanstvenija, uzvišenija, moćnija, strašnija od mene i svih koji pod njom skromno gmižu. Pokloniti JOJ se, a ne suprotstaviti se, bio je po meni ispravan pristup. Nije u pitanju bila ni znatiželja, ni dosada, niti nekakva ljubav prema prirodi ili rekreaciji, niti je u pitanju bilo potiskivanje životne traume, ni liječenje kompleksa. Ništa slično. Ja sam došla jer me ONA zvala, a zbog spomenute pokornosti nisam htjela poći sama. Pomoć je došla u obliku Dobroćudnog diva koji se na NJEZIN poziv odazvao prije svih nas kojima je trebalo vodstvo.
S prvog susreta u klubu u pamćenju su mi ostale riječi našeg Predsjednika: ‘… e i tako jednog smo i izgubili u planini….a što ćete tako vam je to’. Nakon nekoliko tjedana saznajem da se taj ‘jedan’ zvao Zlatibor Prgin, a ONA pred kojom je pokleknuo je njezino veličanstvo Aconcagva. Razmišljajući o svima koji su život ostavili na NJOJ na um mi pada pomisao da se svaki puta kada JOJ odam počast i poklonim JOJ se, u isti tren klanjam te odajem počast i njima koji su sada neodvojivi dio NJE. Ta uzvišena pomisao, da se na kraju nekada, nekako, ponovno spajamo SNJOM pratit će me na svim mojim putovanjima i primorati da baš nikada ne zaboravim tko je tu glavni.
Osim tih ‘utješnih’ riječi Predsjednika upućenih novim nadobudnim planinarima zapamtila sam i da je Planinski čovjek spomenuo kako je neki strašno poznati i respektirani planinar u svijetu nedavno bio na Dinari, a znaju to jer se upisao u knjigu. Također nakon nekoliko tjedana, doznajem da je taj strašno poznati i respektirani planinar bio Reinhold Messner, luđak koji se na Mt. Everest popeo bez korištenja kisika i prvi koji je osvojio svih osamtisućnjaka, a čiji je život obilježila tragedija kada mu je Nanga Parbat pod svoje okrilje zauvijek uzela brata.
Budući sam za pisanje ovog teksta dobila naputak da se ne držim slijepo činjenica i pisanja tipa: ‘Onda smo u 7 sati krenuli prema Sjeveroistoku i pratili Azimut taj i taj (baš me zanima hoće li oni koji su mi to rekli sada požaliti budući sam dobrano zabrazdila u filozofiju), njima na zadovoljstvo mogu konstatirati da na niti jedan izlet nisam nosila sat niti obraćala pažnju na vrijeme i nemam pojma kada smo se gdje uputili.
Prvi izlet bio je na Tradanj u Zatonu. Sjećanje: hrpa nepoznatih ljudi oko mene dahće i gazi za Dobroćudnim divom, i dahće i gazi i vau, pred nama prekrasan pogled s vrha na mjesto gdje se spajaju Krka i Čikola. Spuštanje u špilju. O.K., slijedi priznanje: Kada nam je rečeno da ćemo se sada konopom spustiti do dna kanjona i špilje ja sam najozbiljnije mislila da je to šala. Mislim spuštanje preko stijena pomoću konopa na prvom izletu? No way! Moj skepticizam je ubrzo demantiran i uspostavilo se da to mogu baš svi, pa čak i ja. Još sjećanja tog dana: šparoge, šišmiši, roštilj, prvi susret s osmicom, bulinom i ostatkom ekipe čvorova.
Drugi izlet, onaj na Orlovaču, obilježila je očekivana upala mišića s prvog, ali i pospani pogled moje ljubavi na mene u planinarskom izdanju i riječi ohrabrenja koje će me također pratiti na ama baš svakom izletu. Priznanje: Mislila sam da ću taj dan ići doma prije od ostalih, ali moj skepticizam je ponovno demantiran, a i pokazalo se da ću slično misliti na početku svih ostalih izleta.
Sjećanja s Orlovače: Opet šparoge (počele su me mučiti jer mi se činilo da ih baš svi beru, a meni su nekako stalno promicale. Zaključujem da sam daltonist za šparoge), topli čaj na prvom odmorištu i onda kiša. Nije mi smetala, baš ništa mi nije smetalo, ONA me i dalje zvala, a ja sam joj dolazila.
Još sjećanja: Vrh Orlovače- vuhuuuu, susret s vjetrenjačama, vjetar, kiša, sklonište, domaća panceta, vatrica, dim, spust, Alati, kiseli kupus.
Sljedeći izlet: Promina. Čujem da je bilo lijepo.
Onda Mosor. Ovom izletu posebno sam se veselila jer je sa mnom išla moja Anita. Kada sam upisala planinarsku školu, a Anita je tu itekako imala svoje prste (godinu dana prije toga slušala sam o tome kako njoj tijekom njezine škole bilo divno i krasno), mislila sam: ‘Nema šanse da ja fizički sve izdržim. Sva moja rekreativna dostignuća svode se na tri kvazi pokušaja da biciklom prijeđem stazu oko Vranskog jezera. Nikad dostignuti cilj. Ali Anita je rekla ‘Ti si žilava, sve ćeš ti to izdržati’. Pa nek’ joj bude, mislila sam. I uputismo se skupa na Mosor. Mislim da mi je taj početak uspona bio najteži od svih tijekom škole. To pripisujem krvarenju iz maternice koje je počelo pet dana prije. Sve zdravo što je u meni bilo i što mi je davalo energiju isteklo je vani skupa s tih par litara krvi. Bar mi se tako činilo. Ali moja motivatorica je bila kraj mene i s noge na nogu, vrh Mosora je pao. Pogled na vrhu- jeben. Osjećaj tamo stajati- orgazam. Ne pretjerujem. To je bila moja prva osvojena planina, dajem si oduška. Cijeli taj izlet ostao mi je u posebno lijepom sjećanju, a posebno scena ispred planinarskog doma Umberto Girometta. Ne mogu reći točno zašto, ali evo otprilike: zbog ljudi s kojima sam u tom trenutku bila okružena i njihovog smisla za humor, zbog prirodne izvorske vode Velebita s kojom se, kako čujem, zalijeva Afrička šljiva. Zbog pršuta, sira i kolača na stolu. E, da i onih par pahulja snijega i vjeverice koju sam vidjela na tri sekunde. (Stvarno je bila tamo.)
Sljedeći izlet: Velebit- moj Velebit, planina o kojoj sam toliko čitala, koja me toliko intrigirala i kojoj sam se željela pokloniti. Ali ne ovaj put. Snijeg, odgoda izleta, promjena plana. Umjesto na moj ljubljeni Velebit, plan je bio ići na neki tamo Kijevski Bat. Tamo navodno ima muflona. Mufloni umjesto degenije. Štogod. Samo nek’ se kreće.
Sjećanja: Prelazak ograde, ozljeda Pipi, povratak Dražene. Livada, orahovica, kolači. Vrh Bata. Maja i njena borba s čvorovima. Povratak. Izlet na izvor Cetine. Ima nešto mistično u tim izvorima, a mene asociraju na postanak života i izlazak iz maternice (da, opet maternica). Na kraju krajeva sve je i počelo s vodom i u vodi. Upravo dok sam ležala u kadi okružena vodom nakon jednog od prvih izleta i onako premorena potpuno zaronila u nju doživjela sam taj osjećaj potpunog spajanja s prirodom i sa svime što me okružuje. Voda putem pora na mojoj koži prodire unutar mog tijela, okružuje me i potom kroz odvod nestaje negdje daleko. Ja sam dio nje i ona je dio mene i dio NJE koja me zove. Sve je dio svega. Koja blažena, ali i pomalo uznemirujuća pomisao.
Sljedeći izlet: kanjon Čikole. Penjanje na stijenu. Usudit ću se reći da je ovaj izlet ostavio najmanje dojma na mene. Čini mi se da se u tom kanjonu sve svelo na čekanje. Čekanje da dođe red na mene da ispenjem stijenu. Čekanje da se svi na njoj izredaju. Čekanje hoće li kiša. Hoće. Čekanje da prestane. Ipak, nemam se pravo žaliti. Više od svih čekao je Penjač dočekujući sve nas gore na stijeni i svakom iznova ponavljajući isti postupak kako se osigurati. Respect Penjaču.
Pa izlet na kojem sam otprilike 265 puta rekla riječ ‘prekrasno’. Rijeka Krupa. Izlet po mojoj mjeri. Bez puno uspona, s obiljem prekrasne prirode i nešto adrenalina. Sjećanja: Prekrasno, prekrasno, prekrasno. Rijeka, pašnjaci, koze, pastir, slapovi, kameni most. Prekrasno, prekrasno, prekrasno. Visim na užetu. Vuhuuuu. Nastavak puta. Livade, zelenilo. Prekrasnooo! Ležanje na suncu, prvi pokušaj izrade bivka, prelazak hladne rijeke. Prekrasno. Skriveni slap. Prekrasno. Povratak.
I na kraju kraljica Dinara. Moj dobri stari skepticizam se vratio na velika vrata i prije kretanja. ‘Neću moći izdržati jer sam dan prije ležala u temperaturi. Neću moći izdržati jer opet krvarim iz maternice i to mi uzima svu energiju. Neću moći izdržati jer mi je torba teška. Neću moći izdržati jer sam pičkica.’ To su otprilike bile moje misli. A onda je krenulo pa su i boleština, i maternica, i torba utihnule. Čula se samo ONA. Zvala me, a ja sam joj dolazila, pokorna, skromna, mala i jadna i ona me prihvaćala. Glas iz utrobe, prekrasan, milozvučan pratio me cijelim putem. Jedino što je tu i tamo prigušivalo NJEN glas tijekom uspona bila je pomisao ‘Kako je dovraga Šime do vrha uspio doći na bicikli?’ I dalje nisam sigurna kako.
Ključna sjećanja s Dinare: Oblaci, magla, snijeg, prekrasna vrtača, izrada bivka, podizanje šatora, nošenje drva, šporki smrdljivi pas, vatrica, kobasice, kineski štapići, dalmatinska pisma koju usput rečeno mrzim ali mi je tada zvučala kao neki iskrivljeni planinski melos koji prkosi, a opet pridonosi surovosti Dinare. Kiša, uspon, vrh, magla. Silovanje fotoaparata na vrhu. Pa ispit, čvorovi, orijentacija. I ne, meni nije bilo hladno preko noći, a mislim da je to samo zato što sam poslušala savijete Planinskog čovjeka koji je rekao da je ključna dobra vreća za spavanje i dekica od flisa. Slušajte Planinskog čovjeka. On razumije NJEZIN jezik.
Sjećam se jedne emisije u kojoj je gostovao najpoznatiji hrvatski alpinist Stipe Božić kada je rekao da se njemu dok se penje na planinu svi svakodnevni problemi koji muče ‘obične ljude’, pa vjerojatno nekad i njega, čine potpuno beznačajni i smiješni. Istinitost njegovih riječi obuzela me više puta tijekom izleta u Planinarskoj školi. Rokovi, stres, žurba, tipfeleri, financije, rasplet omiljene serije pojmovi su koji u NJEZINOJ blizini postaju u potpunosti ništavni. Mislim da nije bitno da li je Stipe govorio o Himalaji, Aconcaguvi, Alpama ili Dinari. Govorio je o osjećaju koji obuzima kada se predaješ NJOJ. Govorio je o osjećaju prepuštanja trenutku, spajanju s prirodom, smislu života, seksu, orgazmu, nirvani, Bogu. Možda i nije. Šesta Planinarska škola je moj prvi korak na dugom putu otkrivanja o čemu je Stipe zapravo pričao.
02.05.2015, 23:07
Nina Medić
