Masiv planine Volujka uzdiže se južno i zapadno od Trnovačkog jezera, naslanja se na planinu Bioč, a istočno na Maglić. Nedjeljno maglovito jutro nije obećavalo da ćemo išta od toga vidjeti, ali već u osam sati ipak krećemo na turu. Od doma iz Papinog dola jedva da vidimo i vratašca od dvorišta, ali nalazimo stazu i prateći marku preko polja i strmina nakon sat i po pentranja izbijamo na vrh oblaka i jašemo dalje na njegovim krilima. Prizori ispod nas su neopisivi, a vrhovi izviru iz oblaka kao neke misterije.
Za tri sata i dvadesetak minuta zimskog uspona stižemo na Veliku Vlasulju 2336 mnv, najviši vrh Volujka. Već se prilično i razvedrilo, pa i naša volja da idemo još dalje. Nakon slikavanja i uživanja u pogledima na Maglić, Bioč, Durmitor i druge crnogorske vrhove, slijedi spust po strmoj padini, pa malo „žileta“ i onda opet uspon. Za još nekih sat ipo stižemo do Trnovačkog Durmitora. Plan je bio izaći na Studenac i vidjeti Trnovačko jezero, ali pošto moje ture imaju nešto baš moje, i ovdje smo slučajno popeli – odokativno. Od vrha kreće ludi spust – neko prsimice, a neko guzimice, ali vožnja je uz pedesetak km/h bila luda i nezaboravna. Nakon klizanja i brzog spusta izlaz iz tog grotla pronašli smo kroz strmi kuloar – „naš prolaz“. I sam pogled na kuloar izgledao je ekstremno strm, ali uz siguran pogled u Kralja i klimanje glavom ipak krećemo gore. Uz naizmjenično kopanje stopa Kralja i mene, sigurno izvodimo ekipu na rub grebena, i oduševljeni učinjenim uživamo u pogledu na Maglić i zamišljamo srcoliko Trnovačko jezero ispod njega prekriveno bijelim sniježnim oblakom.
Nakon osam sati hodanja ponovo nalazimo marku, i uz veliki odmor i oduševljenje usponom, valjamo se po travi crpeći još malo sunčeve energije, jer iako smo izgorjeli ko Česi ipak nam je bilo malo. Nakon 11 sati vidno umorni ali oduševljeni vraćamo se u dom, s nađenim izvorom rijeke Sutjeske i Jojom koji nas je gladan i zabrinut čekao cijelo popodne.
Sutradan usponom na Uglješin vrh, pogledima s druge strane kanjona Sutjeske, svježim medvjeđim tragovima i krdom srndaća pozdravljamo Zelengoru do slijedećeg puta. Šteta što nam je Vakula uzeo jedan dan, tako da nismo napravili uspon iznenađenja, jer bi to sigurno bio Maglić ili Bioč, ali uvijek treba nešto ostaviti i za drugi put – razlog više da idemo opet.
05.05.2017, 10:54
Alija Omerović
