Od prvog ideje o planinarenju do prvog pravog planinarsko izleta može proći puno vremena i ima najčešće puno nedoumica i pitanja. U idealnom scenariju si se upisao/la u klub kad je počela planinarska škola pa ćeš sve što trebaš znati naučiti u školi. Međutim škole se održavaju jednom godišnje i broj sudionika je ograničen pa često novi članovi kluba školi pristupe tek kasnije. Super je i ako imaš prijatelja, kolegu, školskog druga koji je već aktivni član planinarskog kluba i on/ona će ti biti mentor odnosno pojasniti sve što te zanima i pripremiti te za planinarske izlete. Ali najčešće nemaš nikoga takvog pa imaš stotinu pitanja na koja ćemo probati dati odgovor u daljnjem tekstu.
Učlaniti se možeš i online, sve su informacije o učlanjenju dostupne na našoj internet stranici. Ipak fizički trebaš preuzet svoju planinarsku iskaznicu i to možeš četvrtkom prije/poslije sastanka. Moguće da ne poznaš nikog i malo ti je neugodno banuti na vrata. U tom slučaju ćeš to i reći nekome, bilo našem predsjedniku/dopredsjedniku ili nekom drugom na koga naletiš u inicijalnom kontaktu pa će ti on/ona olakšati proces. Sastanci su četvrtkom, na njima se razgovara o usponima koji su se održali vikend prije i planovima ako ih ima za vikend poslije. Postoji plan društvenih izleta (objavljen na web stranici kluba) ali je isti podložan promjenama pa trebaš pratiti društvene mreže kluba ili dolaziti na sastanke. Također članovi se i međusobno dogovaraju i odlaze na izlete u manjim grupama, pa ćeš tako i ti nekad u budućnosti kad se „infiltriraš”. Ako si početnik jako je bitno da prilikom prijave vodiču (broj mobitela je uvijek na najavi) to mu i naglasiš kako bi te mogao upozoriti na neke detalje koje moraš znati i da bi on/ona dobio od tebe informacije koje su bitne da ustanovi dali je izlet uopće pogodan za tebe. Ako je izlet kondicijski ili tehnički zahtjevan a ti nisi u dobroj kondiciji ili nemaš iskustva na takvim terenima možeš dovesti grupu u problem jer neće moći odraditi plan u raspoloživom vremenu i time dovesti u pitanje sigurnost sebe i ostalih članova.
Na izlete krećemo najčešće s parkinga pokraj bazena u Crnici (van sezone) ili sa Šubićevca (u ljetnoj sezoni zbog parkinga). Rasporedimo se u naše automobile tako da nas je što više u autu radi manjeg troška ili se vozimo s klupskim kombijem. U oba slučaja vozači određuju iznos troška puta ovisno o potrošnji automobila/kombija. Ovisno o planu odnosno trajanju izleta, prije dolaska na početnu točku možda ćemo stati u kafić na kavu, a gotovo je sigurno da ćemo u povratku s izleta stati na pivu (ili što već tko voli).
Prije nego se krene hodati bitno je da vodiču daš do znanja eventualne zdravstvene probleme koje imaš (šećerna bolest, problemi sa srcem, zglobovima i slično). Za vrijeme trajanja izleta vodiči određuju kada se rade pauze. Općenito možemo pauze podijeliti na 3 tipa:
- vrlo kratka pauza prilikom koje ne sjedamo i ne skidamo ruksak već samo smirimo disanje
- kratka pauza (najčešće svakih sat vremena) prilikom koje ćemo sjesti i odmoriti, možda pojesti neku energetsku pločicu ili nešto slično sa svrhom da nam podigne razinu energije
- duža pauza prilikom koje ćemo pojesti nešto konkretnije i opustiti se.
Nemoj se ustručavati dati do znanja vodičima ako trebaš više vrlo kratkih pauza prilikom hodanja da „prodišeš”. Također nemoj krenuti hodati ako nešto nisi pojeo/la to jutro jer se lako može dogoditi da ti padne razina šećera i uspon ti bude iznimno težak ili u najgorem slučaju ne budeš u stanju hodati.
Bitno je napomenuti da se nikada ne smiješ odvajati od grupe bez da daš do znanja vodičima. Može se dogoditi da prođe dosta vremena dok grupa ne shvati da nisi s njima, a u planinama često nema signala za mobitel pa to može dovesti do velikog problema. Ako slučajno prilikom hodanja u koloni moraš stati obaviti fiziološke potrebe, pravilo je da ostaviš ruksak na stazi. Tako će zadnji vodič (kojeg inače zovemo „metla) znati da te mora pričekati.
Kada dođemo do cilja (bilo da je to vrh ili neka prirodna znamenitost) najčešće radimo veliku pauzu (ako nije prehladno ili previše vjetrovito). Ako imaš na sebi pamučnu majicu/potkošulju one su tada već kompletno mokre pa je bitno da imaš u ruksaku suhu zamjenu jer u protivnom te najčešće naknadno uhvati prehlada. Ako su sintetičke (a danas najčešće njih nosimo) situacija je nešto bolja, ali ako se previše znojiš trebat će ti zamjena i za nju.
Ne smijemo zaboraviti naglasiti koliko je potrebno da imaš dovoljnu količinu vode u ruksaku. Nema života bez vode, a u planini se naše potrebe za vodom značajno povećavaju. U planinu ne bi trebali NIKAD ići s manje od 2 litre vode a u toplim periodima godine ili na dužim turama 3-4 litre. Uvijek imaj više vode nego što misliš da ti treba! Zapamti da sokovi i gazirana pića ne spadaju u ovu kategoriju i ne ulaze u ove prosječne mjere. Ako ideš u planinu u zimskom dijelu godine dobro je ponijeti termosicu s toplim čajem da se ugriješ.
Što se tiče hrane koju nosimo sa sobom, postoje neke preporuke koje se baziraju na znanstvenim istraživanjima i kažu da nam je kod težih fizičkih aktivnosti (kao što je planinarenje) potrebna veća količina ugljikohidrata (jer se energija brže iskorištava) od masti (sporije ih organizam pretvara u energiju). Bjelančevine su nam bitne za izgradnju mišića ali nam ne daju energiju koja nam je u tom trenutku toliko potrebna. Prema tim saznanjima planiramo i naše obroke ne samo kroz dan nego i večer prije izleta. Također preporuka je da najveći obrok ne bude doručak, kao što je to u normalnim okolnostima već da to bude ili nakon izleta ili nakon uspona na vrh. Razlog tomu je što se nakon velikog obroka sve funkcije tijela usmjeravaju na probavu hrane pa će nam daljnja fizička aktivnost neko vrijeme poslije obroka biti otežana.
Najčešće pitanje koji potencijalni budući planinari imaju jest što nam zapravo treba od opreme u samom početku. Zbog velikog utjecaja marketinških medija postoje velike predrasude da nam za planinu treba puno opreme i da će nam za to trebati puno novaca, što pojedince može odvratiti od ideje da krenu planinariti. Ne smijemo zaboraviti da su naši preci hodali po istim planinama kojima mi hodamo u opancima i da su se svi najveći vrhovi svijeta popeli s nevjerojatno lošom opremom koju danas gledamo u planinarskim muzejima. Mi naravno nismo više toliko spretni i sposobni za „preživjeti u prirodi” kako što su oni bili tada, i sigurnost nam je značajno bitnija nego što je bila njima, ali to ne znači da nam treba hrpa stvari i da za njih moramo izdvojiti veliko bogatstvo. Za početak nam treba odgovarajuća obuća i nekakav ruksak (možeš ga i posuditi od ukućana/rodbine/susjeda) a za sve ostalo ćeš se nekako snaći kroz kraće ili duže vrijeme.
Navest ćemo redom neke bitne stavke opreme da ti olakša pripremu:
1. Obuća
Preporuka je da se u planinu nose gojzerice koje imaju dobru neklizajuću podlogu (materijali kao što su Vibram ili slični brendovi). Gojzerice su i visočije od naše svakodnevne obuće pa bolje fiksiraju zglob (mnogi su ljudi skloni ozljedama zgloba pri hodanju na neravnom terenu) a to nam pomaže i da noge/čarape ostanu suhe. Kod niskih cipela prilikom hodanja u mokroj travi prekrivenoj rosom ili hodanju kroz zaostale snježne hrpe u prolijeće sigurno ćemo smočiti čarape.
Planinarske gojzerice su najčešće ili djelomično ili potpuno vodonepropusne. Gore-tex je najpoznatiji potpuno vodonepropusni (paropropusni) materijal kojeg koriste najpoznatiji proizvođači planinarskih cipela (ali i drugih dijelova odjeće), međutim postoje i drugi brendovi istih ili nižih cijena koji su potpuno vodonepropusni. Treba obratiti pozornost na vodonepropusnost jer postoji na tržištu modeli planinarskih cipela koji nisu vodonepropusni i dovoljno je gaziti neko vrijeme kroz mokru travu da promoče (to je često kod jeftinijih niskih modela planinarskih cipela koje danas nalazimo u sportskim trgovinama). Da sumiramo, prilikom kupnje pazimo na dva bitna faktora a to su podloga koja mora biti neklizajuća i materijal gornjeg dijela cipele koji mora biti vodonepropusan (djelomično ili potpuno, ovisno o tome za kakve uvjete će nam služiti naša planinarska cipela). Obuća je definitivno najbitniji komad opreme. Pripazi kad kupuješ da uzmeš barem pola broja ili cijeli broj veće jer u protivnom će ti biti neudobne (prilikom silaska je to najbitnije), a imaj na umu i da ćeš zimi obući debele čarape pa će trebati više prostora u cipeli. Naravno da nećeš birati za početak neke jako skupe cipele, o tome ćeš možda razmišljati kad budeš imao/la već neku kilometražu iza sebe i dobro znao/la što ti odgovara odnosno u kojem smjeru planinarenja ćeš ići u budućnosti.
2. Ruksak
Drugi najbitniji dio opreme, poglavito kad pričamo o dužim izletima ili višednevnim turama. Podjednako je bitno znati ga dobro pozicionirati, pa se posavjetujte s vodičem ili nekim od planinara na licu mjesta prije izleta. Također možete na internetu pronaći neke savjete od samih proizvođača ruksaka. Prvi planinarski ruksak kojeg ćeš si nabaviti će svakako biti ruksak namijenjen jednodnevnim izletima i to je najčešće 30-40L. Isto kao i za obuću, za početak ne treba kupovati neke pretjerano skupe ruksake ali kad budete išli u kupovinu dobro imati na umu da bi ruksak trebao imati u sebi (ili ćeš kupiti odvojeno) nepromočno pokrivalo (kabanicu) kojom se pokrije u slučaju kiše a dobro bi bilo i da ima sa strane mrežicu za bocu s vodom (nepraktično je ako je moraš vaditi svaki put iz ruksaka).
3. Kabanica jednokratna
Planine privlače kišne oblake pa nas ponekad iznenade s kišom stoga je bitno imati jednokratnu kabanicu za takav slučaj. Ako je kiša dugotrajna, lagana i nije praćena vjetrom zgodno je imati i mali kišobran s obzirom na to da se ispod kabanice jako znojimo dok hodamo. Ako ti se planinarenje svidi i odlučiš se baviti s tim na duže staze, priuštit ćeš si neku kvalitetniju vjetrovku koja je vodoodbojna a ujedno i paropropusna (para iz tijela izlazi vani pa se ne znojimo kao ispod kabanice) i ona će postati najbitniji dio opreme za zaštitu od kiše. Materijal koji tako funkcionira u žargonu najčešće zovemo imenom poznatog brenda Gore-tex mada danas ima puno drugih brendova koji imaju istu funkciju a neke jeftinije varijante pronaći ćeš i u sportskim trgovinama tipa Decathlon. Svakako ćeš se prije kupnje konzultirati za više detalja s nekim od iskusnih članova kluba, kad do toga dođe.
4. Kapa i rukavice
Kapa i rukavice uvijek i baš uvijek moraju biti u torbi. Čak i ako ideš u planinu usred ljeta. Preko glave se gubi najviše topline iz tijelu a hladnoću najprije osjetimo na rukama. U slučaju neke nezgode u planini često smo primorani ostati i u noćne sate kada temperatura naglo pada. Nekada nam se plan puta poremeti, budemo sporiji nego što smo planirali pa nas uhvati noć. Također u planinama je vjetrovitije i hladnije kako se dižemo na veću nadmorsku visinu. Kapa i rukavice će nam tako nekad zatrebati na Velebitu i u sred ljeta, stoga ih uvijek imaj u ruksaku s tim da u zimskom periodu godine trebaš imati obavezno i deblje rukavice (tipa skijaških).
5. Topla jakna
Čut ćete često od iskusnih planinara da nose u ruksaku „perje”. To se odnosi na pernatu jaknu koja je lagana i može se komprimirati tako da zauzima mali volumen. Nju nosimo također i ljeti jer će nas ugrijati u slučaju neke „nevolje”. Naravno nećeš odmah prije prvog izleta ići kupiti takvu pernatu jaknu ako je već nemaš ti ili netko od ukućana) ali ćeš svakako u ruksaku ponijeti neku jaknu koja nije predebela/preteška ali će te ugrijati. Bitno je razlikovati zimsku (volumenom veliku i tešku) pernatu jaknu koju nosimo po gradu od ove prethodno navedene za planinarenje koja je relativno tanja/ laganija i kao takva služi kao međusloj između majice i vjetrovke. U planinarenju se oblačimo slojevito što znači da imamo više različitih slojeva koji će nas bolje ugrijati i pomoći da se lakše prilagođavamo promjenama temperature tijekom izleta. Nekakav idealni sustav slojevitosti bi bio ovaj: majica (kratka ili duga ili oboje) – flis – perje – vjetrovka. Za početak ćeš pronaći najsličniju kombinaciju u svom ili „obližnjem” ormaru koja će poslužiti svrsi a prije nego kreneš u eventualnu kupovinu obavezno se posavjetuj sa nekim od iskusnih planinara koje ćeš susresti na izletima. Što se tiče hlača, one bi trebale biti koliko toliko rastezljive, samim tim i udobne, po mogućnosti od nekakvog brzosušećeg materijala. Ako misliš da su pretanke za temperature koje se očekuju u planini možeš ispod obući nekakve podhlače/tajice ili slično. Ako su hlače deblje imaj obavezno neku tanju alternativu u ruksaku jer ti može biti prevruće što će dovesti do pretjeranog znojenja i opasnosti od toplotnog udara.
6. Štapovi
Štapovi nam olakšavaju hodanje pri strmom terenu a u dubokom snijegu bez njih gotovo se ne možemo kretati. Možda ćeš ih koristiti tijekom planinarenja u budućnosti (ako imaš problema s koljenima veća je vjerojatnost da hoćeš) a možda uopće nećeš. Dobar dio planinara ih ni ne vole i koriste samo u snježnim uvjetima. Stoga nije baš bitno da ih kupiš odmah za prvi izlet, o tome ćeš razmišljati nakon par izleta.
7. Svjetiljka (najbolje čeona)
Svjetiljka je jedan od najbitnijih dijelova opreme koje planinar ima u ruksaku. Izleti se često oduže iz svakojakih razloga pa nas može uhvatiti mrak, a često se to događa u zimskim mjesecima kad je dan iznimno kratak. Stoga je bitno da imamo nekakvu svjetiljku uvijek u ruksaku. Idealno je da je čeona (nosi se na glavi) ali „za prvu ruku” može poslužiti i ručna. Možda još bitnije od same svjetiljke je imati i rezervne baterije. Čeonu svjetiljku zovemo u planinarskom žargonu „tikica” prema imenu najpoznatijeg brenda na tržištu.
8. Gamaše
Jedan bitan ali često zaboravljen detalj. Gamaše pokrivaju donji dio noge ispod koljena i prelaze preko cipele pa tako sprečavaju da nam kiša upada u obuću. One nam trebaju ako je na dan izleta očekivana kiša, ako je kiša padala noć/dan prije ili ako će biti izražena jutarnja rosa pa će trava ujutro kad krenemo biti mokra. Također moguće je da u rano proljeće u planini još bude zaostalog snijega pa nam se smoči naša obuća dok gazimo po mekanom snijegu. Stoga je gamaše uvijek dobro imati u ruksaku. U zimskom planinarenje odnosno u hodanju na mekanom snijegu one su obavezna oprema i bez njih ili neke improvizacije (za slučaj potrebe) hodanje u dubokom snijegu nije preporučljivo jer će nam noge nakon kratkog vremena biti mokre a to u hladim uvjetima može biti pogubno.
S vodičima ili iskusnim planinarima se možeš (a možemo reći i moraš) posavjetovati prije kupovine svih gore navedenih kao i ostalih dijelova opreme koje bi bilo poželjno imati u ruksaku, kao što je npr. set prve pomoći, oprema za noćenje u prirodi i slično.
Planinarsku iskaznicu imaj uvijek kod sebe jer s njom ostvaruješ popust prilikom ulaska u Nacionalne parkove i prilikom noćenja u planinarskim domovima. Također s njom možeš ostvariti i popust u nekim trgovinama opremom s kojima naš klub ili Hrvatski planinarski savez ima sklopljen ugovor.
Vodiči koji vode naše klupske izlete djeluju volonterski i neće vas tražiti naknade za vođenje. Rade to iz ljubavi prema planini i želji da istu prenesu na tebe. Hrvatski planinarski savez kao krovna udruga svih planinarskih klubova propisala je mogućnost da se vodičima isplati trošak vođenja pa možda ako se nekad u budućnosti pridružiš nekom drugom planinarskom klubu bude se tražilo od tebe plaćanje nekog simboličnog iznosa (tipa 20kn). Najčešće je to slučaj kod velikih klubova s velikim brojem sudionika pa je i sama organizacija puno zahtjevnija.
Djelovanje svih planinarskih udruga od samog početka razvoja planinarenja bazira se na volonterskom radu. To se odnosi na osobe koje obnašaju određene dužnosti u planinarskim klubovima, vodiče izleta, markaciste koji čiste i održavaju planinarske staze, planinare koji grade planinarska skloništa a u konačnici i spašavatelje. Stoga se očekuje od tebe kad pristupiš planinarskoj zajednici da poštuješ trud svih prethodno navedenih i svojim ponašanjem u klubu, planinarskoj stazi ili planinarskoj kući pridonosiš njihovom očuvanju i unapređenju.
21.11.2022, 07:36
Jelena Morić foto: članovi HPK Sv. Mihovil
