Negdje sredinom zime prebacujući TV kanale naišla sam na dokumentarnu emisiju "Vrhovi Balkana – Triglav". Oduševljena poslala sam odmah Luci link a ona pita "Idemo"? I to je bilo to. Ekipa se svela na nas dvije, Tomu i mog muža (član PD Belveder). Odličan tim za ovaj ozbiljan uspon. Kako se volimo verati po feratama idemo sjevernom stijenom iz doline Vrata pa moramo čekati da se otopi 3,5 m snijega i sva opasna snježišta na putu kako bi ova staza bila prohodna. Mislim da sam provela sate i sate čitajući članke, pregledavajući slike i prateći stanje na meteorološkoj postaji Kredarica. I tako jedan petak, nakon nekoliko vikenda loše prognoze uspijemo se dogovorit i krećemo kasno popodne prema Sloveniji.
Dolazimo navečer u mrkli mrak u Dolinu Vrata pred Aljažev dom. Presretna sam bila dok smo u tom mrklom mraku sjedili uz pivo ispod Triglava. Triglava! Čujemo da je bilo neko spašavanje zbog zaostalog snježišta na Tominškovoj stazi dan ranije pa malo skeptično odlazimo na počinak ali ujutro odlučujemo da ipak idemo kako smo planirali. Svakakvi ljudi dolaze u Triglavski nacionalni park, što neiskusni, što bez opreme, što neupućeni u teren i zahtjevnost planine. Krećemo opijeni pogledima na ogromne stijene oko doline Vrata...Staza vodi oštro uzbrdo kroz šumu i teško postaje disati a kamoli pričati. Generalno nismo u nekoj kondiciji kojoj bi htjela ali toliko sam oduševljena tim vidicima oko sebe da imam osjećaj da ću poletjeti i lakše mi je gambati uzbrdo nego ikad do tad. Tominškova staza je karakteristična zbog mnogo ferati u stijenskom dijelu. Negdje duž Tominškove poti provlačimo se ispod zaostalog snježišta koje je zadalo puno problema planinarima. Sreli smo nekolicinu koji su se vraćali nazad i išli drugom stazom zbog tog snježišta jer nisu vidjeli da se ispod može sigurno provući (tu je očito bilo spašavanje planinarke dan prije). Nakon spoja Tominškove i pot Čez Prag nagib postaje nešto blaži. Tu ima i dosta bljuzgavog snijega pa samim tim i smiješnih proklizavanja. Sad već vidimo vrh Triglava i sedlo između Malog i Velikog Triglava uzduž kojega je neprekidna kolona ljudi. Na Triglav se može doći iz puno smjerova i staza različitih po tehnici i kondiciji pa je na tom završnom dijelu uvijek gužva. Sezona je očito upravo počela.
Jedva smo dočekali stići u Kredaricu i dohvatiti hladni Zlatorog. Smještaj u domu je dobar s obzirom da smo na 2500m i za kapacitet od 300 ljudi sva dostava se vrši helihopterima, ali gužva je i jedva čekam da ujutro odemo. Dečki čekaju da počne utakmica svjetskog prvenstva. Hrvatska igra večeras pa se skupila neka ekipa planinara oko laptopa na šanku. Ja i Luce smo u krevetu prije sumraka i utakmica nam je zadnja stvar na pameti. Kako nam prognoza prijeti kišom oko podne planiramo buđenje u 4:45 i što prije na vrh pa nizbrdo.
Naravo naspavali se nismo, što od uzbuđenja zbog ranojutarnjeg uspona što od buke prolaznika kroz sobu (naša soba sa 15 kreveta je hodnik još većoj sobi u nastavku). Nisu nam satovi ni trebali, Tome je na nogama prije dogovora. Vani je mrak i puše jak vjetar. Tiho se izvlačimo iz sobe da ne probudimo ostale planinare i spremamo za hladni jutarnji uspon. Već je 20 ljudi krenulo prema vrhu u 5 sati tako da neki moj davni plan da ćemo mi biti ujutro prvi na vrhu je otpao u startu. Nije nam trebalo dugo već smo se zagrijali, sunce je izvirilo i obasjalo predivno ali vjetrovito jutro na Triglavskim vrhovima. Tamo u daljini crni oblaci se približavaju ali čini se da imamo dovoljno vremena da se popnemo na vrh dok je pogled čist. Završni uspon je atraktivan jer se cijelom dužinom vereš po sajlama i klinovima. Oprez je nužan jer su kamenja već izlizana od mnoštva ljudi koji su to prošli i prava je sreća biti tu po suhom vremenu. Sad već ima dosta ljudi na stazi, neki brži neki sporiji od nas, pa stalno imamo propuštanja i mimoilaženja. Ne nervira nas ništa jer jutro je predivno, pogledi čisti na sve strane a vrh nam sve bliži. Vjetar jako puše na samom vrhu pa nakon početnog ushićenja brzo se dogovaramo za slikavanje, rakijicu i povratak nizbrdo u zavjetrinu. Veselo je kraj Aljaževog stupa jer je grupa mladih Slovenaca donjela harmoniku.
Nizbrdo idemo opušteno, vrijeme se čini još dobro i možda nam se posreći pa ne pokisnemo. Na križanju umjesto na Tominškovu stazu idemo kružno na pot Čez Prag. Ona se smatra lakša (ne kužimo baš zašto) i umjesto ferata ima dosta klinova i puno puno sipara. Ispod zadnje vertikale doživjeli smo pravu kišu kamenja, srećom nije nikog ništa pogodilo. Kaciga je najbitnija sigurnosna oprema na svim sjevernim usponima jer puno je divokoza i u svakom trenutku nešto se može odronuti i izazvati kišu kamenja. Još nekoliko kilometara dolinom kroz šumu do Aljaževog doma i stigli smo natrag na početnu točku.
Nakon obroka u domu po jakom pljusku (da, imali smo sreće pa nas nije uhvatilo gori!) trpamo se brzinski u auto i idemo na Bled. Kavica, kremšnite i već smo na putu za Bohinj gdje smo rezervirali noćenje u predivnom malom planinarskom domu (Koča pri Savici) nekoliko km od Bohinjskoj jezera ispod slapa Savice. Nakon krcate, bučne i zagušljive Kredarice uživamo na terasi malog simpatičnog planinarskog doma i prepričavamo po stoti put iste detalje sa uspona. Ujutro rano nakon obilaska slapa krećemo nazad kući dok mi se u glavi vrti sad novih 100 planova za neke izlete u budućnosti. Mala Mojstrovka, Mangart, Triglavska jezera, Škrlatica...Pitam se hoće li mi jedan život biti dovoljan...Slovenija je predivna!
09.08.2018, 11:07
Jelena Morić
