+385 98 167 7859   •     sveti.mihovil.sibenik@gmail.com

O 8. planinarskoj školi iz pera školaraca


  02.06.2017, 07:43   •     Polaznici 8. OPŠ

 

Znaš da se zlato broji u litrama (vode) a željezna rezerva treba otvarač.......

 

 

Planina planina! Hajdemo na planinu - Ivona Matejčić

Svakodnevno živimo u svijetu koji bi se mogao nazvati 2D... gledamo ispred i sa strane, u 2 dimenzije. I to kratke....možda svega naprijed i sa strane nekoliko metara.

Tu i tamo pogledaš kakav je to prozor na 3.katu u centru grada. Ali to bi bilo to.

I onda ti netko kaže za planinu,

i odeš na planinu.

I dobro ti je.

Duljine ove dvije dimenzije počinju se brojati u kilometrima. I to kilometrima koje prelaziš svojim vlastitim nogama. 

Gojzerice fala bogu pomažu. Ali ono što te ispuni i promijeni je ta 3. dimenzija!  Napokon vidimo visinu!

Okreneš se i gledaš u - padinu.  Pogled dolje - gledaš u nizine, mora, zaljeve, gradove, otoke (i otoke iza otoka!) hridine, ceste, visoravni, vodoravni... Desno i lijevo su --- druga brda i visine,  i pomisliš --- ma i do njih vrijedi preći kilometre u ovim istim gojzericama. :)

Bio si često sam, često sa ljudima, svojim ljudima, kojima znaš ime prezime, posao, kolegu, ujnu, babu, strica od prijatelja itd....

Sada znaš prijatelje, njihove nadimke,  i njihovu zajebanciju, strahove, njihove dogodovštine, luda iskustva, interese, vještine, i njihov ukus u jelu i piću. 

Znaš nać svoj azimut a možda i stojnu točku, znaš da ćeš se preznojit kad Mate vodi, ali da ćeš se i izgubit ako ti nije u vidokrugu, znaš da ćeš se nasmijat ako si do metle, il se zabit u nečiji ruksak ako ne držiš razmak, znaš kako nikad dosta banana, kikirikija il rakije, znaš dignut bivak , ili ćeš se bar trudit pred Jokom. Znaš da nije bed imat grčeve ako je Kolombo tu... Znaš da se Božota može pustit da zapjeva pjesmu, ali bolje pustit da Mošo nastavi dalje, znaš da je ić spavat u planini bez "tablete za spavanje" ---> loš potez. Znaš jogu jer je Anka tu. Znaš da se zlato broji u litrama (vode) a željezna rezerva treba otvarač. A i znaš da će Antonija pisat crnu listu, ali i da se crne liste lako gube po putu, ili je Anita mužu kopala po torbi :) 

Mislim da su se ovi školarci nagledali 3D ,  i to svega i svačega :)

 

Škola koju smo voljeli - Marinko Šaršanski

Odavno sam prestao vjerovati da se čovjek rađa za više ciljeve. Da je pukim slučajem, potom propao, jer je u životu odlutao nekim stazama, jer je eto, sila i nevolja na to ga nagnala.

Odavno ne vjerujem da je najljepše đačko doba, jer takve poslovice su stvorene da bi držale ljude u izmaglici u kojoj realnost teško mogu sagledati, da bi  vječno vapili za nekakvom prohujalom mladosti. Mnogo poslovica a nijedna istina. Đačko doba vam može biti cijeli život. Ovisno kako na život gledate.

Jer, greške uvijek činite, a znanja da biste ih ispravljali nikad dosta. I onaj zadnji dah ćete shvatiti da nešto još uvijek niste naučili. Tako obično biva.

Planinarska škola je škola života. To je škola u kojoj se uči kako biti čovjek, i nikad, sačuvaj Bože, nije kasno. Ja bih joj promijenio naziv, tako mi je glomazan i neprikladan.

Nas 35-36, koliko već, upisali smo se u tu planinarsku školu...peta, čini mi se. Pod vodstvom Antonije Viljac. O Antoniji sam osobno hvalospjeve već pisao...ona je čovjek, ljudina.

Počelo je s predavanjima, malo smo kao u nekoj špiljici u kojoj je računalo i projektor...malo je prohladno, ali se odmah osjetila kemija među svima. Ima tu i nekih koji se odmah odvajaju, grupiraju, ali su divni i simpatični. Ja to ne registriram previše jer sam svašta u životu vidio. Smijem se, drago mi je. Kraj mene sjedi djevojka nešto starija od moje kćeri. Razgovaramo, šalimo se..

Prvi izlet na Orlovaču. Gledamo ljepotu koja je oduvijek bila tako blizu nas. Prolazimo kraj table na kojoj piše Zlatibor Prgin, čiji se duh još uvijek osjeća u klubu. I koji je dao život za vječno jedinstvo čovjeka i planine. Gledan predsjednika Matu i suzu u njegovom oku dok ga spominje. Klub je to s velikim srcem. Takvi su i ljudi.

Potom je slijedila Promina i Mosor, grandiozni Vošac (e ljudi ne znam ima li teže staze...ali još sam mlad,vidiću..). Krupa...tko nije tamo vidio Boga, drugi put sigurno hoće.

Ne znam kako bi počeo i završio priču o zadnjem izletu, bivakiranju na Dinari, usponu na vrh Dinare, kad bih govorio o tome sigurno bih ostao bez teksta.

U ovoj školi nismo svi ista generacija. Ali sve te generacije druže se, dijele svoje pričice, sitne i velike radosti, i nitko ne pita koliko tko ima zapravo godina. I to je jedna velika naučena lekcija.

Na Dinari veliko jedinstvo i velika radost. Oblak u kojem smo bili nije to mogao zaškuriti.

Ja osobno, moram reći, tek sam na Dinari prestao biti bahat. Jer sam se tada prvi put normalno i popeo, bez muke.

A to mi je u životu trebalo. I vidio sam puno sretnih i ozarenih ljudi. Nema ega, samo mi. I Dinara. I jedna škola koju smo voljeli.

Ali, nećemo reći da je to bio kraj. Bit će još škola, uspona i padova.

Kad nam bude teško, sjetit ćemo se i ovoga, jer u udžbeniku ne piše samo o planinarenju. 

Piše i o životu, i ljubavi.

Pozdrav moji školarci, vidimo se!!!

 

Planinarska škola... moj početak - Vedran Furčić

... Drugi korak prije možebitnog upisa u planinarsku školu bila je info kava s voditeljicom 8. Opće planinarske škole... Informacije su bile pitanja tipa  da li ima smisla pokušavati upuštati se u tako nešto, jer ne bih volio biti neki tip koji će kočiti druge i sl. Dobio sam zeleno svjetlo, imala je ogroman ruksak te sam nakon kave ponudio da je bacim autom kući. Njen odgovor je bio da ne treba, da će ona tu priko brda pješke, aj dobro mislim se...Svaki đir na bicikli iznova bi mi donosio nešto lipo...obožavam vožnje po prirodi, makadamom i što dalje od asfalta i civilizacije...

...ali eto  nekad se moraš udaljiti da bi se približio... 

Prvi korak je dugo nagovaranje moje supruge da kao alternativu bicikli upišem planinarsku školu. Iako poprilično upoznat s dražima planinarenja, ni približno nisam mogao predočiti ljepotu planinarenja, to možeš samo doživjeti. Ukratko predavanja super, izleti fantastični puni pozitivne energije –  iako sam već nakon prvog htio odustati, ali sada mi je drago šta nisam. Upoznao  kvalitetnih i dragih, školaraca i ljudi. 

Svakim mi je izletom raslo samopouzdanje, kroz kratki period prošli smo svašta, u trenutcima mi je srce bilo veliko ko kuća....i još me drži... Toliko sam u ovo kratko vrijeme napunio energijom, suzbio milijun strahova, i naučio mnogo. Prelazio rijeke, stijene, špilje i planine, savladao vrhove i kilometre. Jedina šteta u svemu ovome je kratko trajanje škole i da mogu rado bi bio ponavljač.

Predavači i vodiči su bili stvarno super, ali osoba koju treba posebno izdvojiti je voditeljica škole Antonia Viljac. ...i sada mi je jasno zašto na početku priče Antonia nije htjela s autom... 

Hvala mojoj Aniti šte me nagovorila...

 

Moja planinarska avantura - Antonija Jadrijević

Zahvaljujući svojoj sestri, ja se odlučila upisati Opću planinarsku školu....Očekivanja su bila velika jer sam se naslušala priča i priča...o mistima di je bila, ljudima koje je upoznala, predivnoj prirodi, novim

vještinama, prijateljstvima...Ali, ni sanjala nisam da bi to moglo biti ovako...jednostavno SAVRŠENO. Neki bi rekli da je meni sve savršeno, ali oni malo bolje upućeni znaju da uvik kod mene ima neko ali.

ALI ovog puta na moje sveopće iznenađenje nije ga bilo...Ja, Antonija Jadrijević, nisam ga našla i bila sam presretna...opustila sam se u potpunosti i uživala u svakom trenutku...Od samih predavanja, koja su bila više nego zanimljiva, korisna, životna...do samih izleta koja su me ostavljala bez daha (i od lipote i od umora...podjednako) Ni sama ne mogu izdvojiti najdraži izlet jer svaki je ima nešto posebno, drugačije...neke izlete mi je priroda opčinila, dok neke ljudi koje sam upoznala, na nekim izletima sam spoznala svašta o sebi...Ali, ipak kraljica svih izleta mi je bila Dinara....Popeti se na najveći vrh Hrvatske, pa napraviti bivak od cerade i leći u njega sa mojom Majom i Boženom je bio vrhunac planinarenja...sami smih i cerek...a tek marendati u njemu...mojoj srići nije bilo kraja. Kiša je padala cilu noć i veći dio jutra, ali to mi se činilo i te kako prikladno za jednu planinarsku školu jer čovik sve triba probati. Nakon svakog izleta trebalo mi je dobrih nekoliko dana da se prizemljim i siđem sa svog malog, rozog oblaka i vratim u stvarnost. Sa smiješkom na licu sam jedva čekala idući vikend i neki novi izlet, novu planinu, drage ljude i osjećaje koji me uvik iznova iznenade.

Ne mogu dovoljno zahvaliti našoj dragoj učiteljici Antoniji Viljac i cijelom HPK Sveti Mihovil na razumijevanju, strpljenju, bodrenju, znanju, dobrim riječima, savjetima...Iskreno se radujem našim zajedničkim vrhovima, novim iskustvima i druženjima...

 

 
0
KOMENTARI:


 


HPK Sv. Mihovil, Šibenik   •   Bana Josipa Jelačića 28, 22000 Šibenik   •   OIB: 91280208813   •   IBAN: HR9824110061100026823   •   TEL: +385 98 167 7859   •   E-mail: sveti.mihovil.sibenik@gmail.com

Izrada i dizajn: MEDIAN kreativna rješenja