Nakon višegodišnjih poziva mojih dragih „norveških“ prijatelja odlučila sam ove godine provest g.o. malo sjevernije. Marko, moj maturalni partner, i Telma, njegova portugalska izabranica, žive tamo već kojih 6 godina. S obzirom na to da je Bergen grad okružen sa 7 planina i fjordova meni je to već dovoljan razloga za pakiranje gojzerica i traženje avionske karte. Ako ne skijate kao ja jedina mogućnost vam je ići ljeti ili u ranu jesen. Problem je i česta kiša. Imali su 27 kišnih dana u srpnju! (pa vi kukajte na našu klimu). Ja sam ubola valjda 4 od 20 bez kišnih, sunčanih, vedrih, toplih dana u godini.
Dan 1.
Bergen- Fløyen
Bergen je prekrasan grad veličine Splita okružen planinama i brdima. O samom gradu neću puno pisati s obzirom na to da tekst ide u planinarske krugove. Turistički ga možete razgledati kroz jedan dan i presladak je. Ja sam ipak došla zbog onog u Norveškoj najvrjednijeg , a to je priroda. Prvi dan smo Telma i ja odlučile pješke iz grada otići na bergensku planinu Fløyen. Na uspon možete ići i žičarom iz centra grada. Mi smo izabrale jednu od mnogobrojnih šumskih staza. Kako je to omiljeno izletište svih građana i turista početni dio je pun ljudi, rekreativaca i biciklista. U Norveškoj je kultura boravka na zraku vrlo razvijena. Normalno je vidit da po manjoj kiši ljudi hodaju,bicikliraju ,trče ili jednostavno rečeno obavljaju sve. Putem vidimo vrtiće smještene u šumi na planini. Dica su konstantno vani. Šporki su i ima ih svugdi, po stablima ili pak velikim drvenim igračkama kojih u šumi ima jako puno. Nitko se ne uzbuđuje previše na neko dite koje se popne na stablo il ono koje reve u kolicima isprid npr. kavane jer dicu baš i ne uvode u takve zatvorene prostore. Druga kultura i točka. Nakon sat hoda dolazimo na vidikovac s kojeg puca pogled na čitav grad i okolicu. Od tog dijela ljudi ima sve manje. Od vidikovca nadalje imate puno izbora za aktivnosti kako šetačkih tako i one za manje aktivne ljudove tipa roštiljanja. Mali roštilji uz drvene poluotvorene kolibice su svugdje po šumi i puno ih ljudi bez obzira na vremenske uvjete koristi tijekom cijele godine. Ako usporedimo sa Šibenikom to je kao da se penjete do Šubićevca , a onda možete gori biti danima šetajući po markiranim stazama po šumi,uz jezera i potoke. Kako je počela kišica prošetali smo još nekih sat-dva i spustile se natrag u grad. Ta kultura „zdravlja na zraku“ je na mene ostavila jak pozitivan utisak. Samo kad promislim na našu kukačinu oko slobodnog vrimena i klime, sitim se mame koja gura kolica s blizancima i hoda sama uzbrdo po nagibu od cca 40stupnjeva, makadamom. Tete nose i guraju dicu po toj istoj uzbrdici. Nije onda čudno šta na glečeru vidiš 80-togodišnjake na konopu . Inače, šator se može postaviti bilo gdje besplatno dok god je na javnoj površini i to se potiče, ali ako vam je skup smještaj u Norveškoj(a za nas je) ponesite dobar šator i riješili ste velik dio izdataka. Ulazi u nacionalne parkove su slobodni.
Dan 2.
Marko uzima auto i krećemo na vikend avanturu. Cilj nam je planinski plato i NP Hardangervidda. Udaljen je nekih 3 sata vožnje od Bergena . To je najveći Norveški i Europski plato od nekih 6500m2 od kojih je pola u sastavu NP-a. Prosječna visina je oko 1100mnv, a najviši vrh Sandfloegga 1721mnv. Dva dana ćemo trekingirati po platou i zadnji dan otići do glečera u blizini grada Odde. Plan nam je spavati u njihovim DNT kolibama za planinare. Dok se vozimo vide se prekrasni fjordovi, mala sela, nepregledne šume i zelenilo. Lako mogu zamisliti osamljenost i odcipljenost zimi kad ih zatrpa snig. Koliko je god mene taj pogled impresionira triba znati da je Norveška jedna od zemalja s najvećom stopom samoubojstava. Ovo je bio otprilike zadnji vikend kad se može planinariti. Nakon toga dolaze snijeg i mrak. Uspon počinjemo kroz šumu kojom teku potočići. Sve je dobro pregledno i markirano. Umisto marke-kruga oznaka za stazu je slovo „T“. Sat- dva lagano penjemo i zatim izbijamo na plato. Boje su prekrasne. Ogromna razlika naspram naših planina je količina vode koja presijeca čitavu planinu tako da nije poželjno skretati sa staze. Preglednost je super, al ona Mihovilska aktivnost „kraćenja staze“ ode ne igra jer vrlo lako završite ispred hladnog potoka kojeg ne možete prijeći ili pak u kakvoj dubljoj močvari. Na dijelovima staze koje ne možete prijeći stoje mostići ili su nabacane daske. Uz put tu i tamo vidimo poneku privatnu kolibu. Autom je put nemoguć. Zimi se stvari nose saonicama. Dolazimo do prve doline Vivelid u kojoj je prvi dom i malo selo. Velika rijeka presijeca dolinu. Pogled je neopisiv. Nastavljamo bez stajanja do žute kolibe Hedlo koja trenutno nije otvorena. Inače prije odlaska u takve planine treba provjeriti koje kolibe su otvorene i raspoložive. One nemaju domara. Sve se plaća na povjerenje. Kolibe su potpuno opremljene. Izaberete jednu od soba u njoj, a na kraju ispunite obrazac na kojem pišete koliko vas je spavalo, koliko noći i što ste potrošili. Ostavljate svoj broj kartice pa kad ekipa dođe počistiti uzmu sve obrasce i dostave vam račun. Idealistički zamišljeno. Oni to svi uredno ispunjavaju. To je potpuno normalno i nadam se da će im to zauvik funkcionirati na taj način. Pred sam mrak dolazimo do naše kolibe Hadlaskard. Unutra se već nalazi 15-ak ljudi koji su došli odmarati ili planinarit. Odabiremo sobu s tri kreveta i Marko se baca na pripremu pašte s lososom. Malo ćakule s ostalim gostima i mrtvi padamo u čistu posteljinu.
Dan 3.
Plan je otići natrag dugom stazom u Vivelid valley, prespavati, sutra natrag do automobila pa na glečer Folgefonna. Krećemo oko 11 nakon doručka. I da, ispunjavamo obrazac s podatcima za plaćanje. Prelazimo most preko rijeke pokraj doma. Staza ide nekih sat-dva uz rijeku. Kako je dio ne markiran ili slabo markiran gubimo stazu pa svako malo upadamo u močvaru i blato. Izbijamo na brežuljke pa opet doli u blato. Tako se mučimo sve do drugog mosta gdje nalazimo marku i utabanu stazu što situaciju znatno olakšava. Radimo par manjih pauza na većim brdima odakle se predivno vidi čitava rijeka i dolina. Kombinacija vode s jesenskim bojama i predivnim vrimenom je gadljivo lipa. Po dolasku u dom (koji je trebao radit!), govore nam da je dom zatvoren za planinare jer lovci imaju proslavu. Poluljuti i umorni šibamo do auta da nas ne uhvati mrak. Stižemo već u mrak i bacamo se na traženje smještaja negdje bliže glečeru kraj Odde. Situacija je čak i nenadano dobro ispala jer se do glečera ima dosta voziti pa bi nas to ionako čekalo ujutro. Smištamo se u hostel s predivnim pogledom na planine.
Dan 4.
Do glečera ima više opcija. Dužom rutom izlazite na sam vrh glečera odakle se može vidjeti njegova stvarna veličina. Mi odabiremo kraću kojom ćemo doći ispod njega jer smo lagano umorni i imamo se još poprilično voziti natrag do Bergena. Staza čitavo vrijeme vodi uzbrdo kroz šumu. Sve vrijeme vidi se dolina koju ostavljamo za sobom i glečer koji nas na vrhu čeka. S naše strane glečer se topi pa iz njega šiba ogromna, mrzla glečerska rijeka. Povremeno nailazimo na mostove. Kroz šumu uspon traje oko 2h. U gornjem dijelu počinju sajle i konopi uz koje se penjemo još nekih sat-sat i po. Po putu vidimo dosta izletnika. Podno glečera je srušeni most kojim se ne može dalje. Glečeru se radi rijeke svakako ne možemo približiti pa ostajemo sjediti neko vrijeme zaglušeni bukom vode i zaslipljeni lipotom leda,kamena, sniga i zelenila. Na tom mjestu je i mala otvorena kolibica u koju se mogu sakrit oni uhvaćeni u nevremenu, snigu ili magli. Inače njihov GSS ima jako pun intervencija radi stila života Norvežana, same klime i mnoštva planina. Naplaćuju se akcije koje se smatraju nepotrebnima tj. ako su po njihovoj procijeni ljudi sami krivi. Ako se radi o vremenskim prilikama (a tamo su često nikakve) ili opravdanoj ozlijedi usluga se ne naplaćuje. Spuštanje ide lagano i brzo. Puna dojmova uživam u vožnji natrag pozdravljajući se s fjordovima. Ukrcavamo se na trajekt kako bi prepriječili put prema Bergenu. S trajekta gledam male drvene kuće ispred kojih Norvežani polugoli love te rijetke i njima dragocjene zrake sunca. Gledam u onu crnu vodu iz koje izlazi nekakav mali crni delfin i sasvim mi je jasno zašto pišu tako j….. trilere i krimiće. Opet mi je jasno i zašto se svako malo netko (samo) ubije. Spušta se mrak i dok plovimo, Norveški san lagano završava. Lažem! Završava tako da u 4 po noći zvoni alarm i ja trčim na bus za aerodrom 
29.09.2017, 08:03
Tina Šarić
