Subota 9.4. 2016., drugi vikend naše planinarske škole. Pokret u 10h sa bazena. Školaraca je bilo manje nego na prošlom izletu, valjda jer ih je Vakula prestrašio sa horoskopski točnom prognozom – „kiša s neba i iz zemlje “. Napunili smo klupski Mošo-mobil, krenuli preko Boraje, Solina i iskrcali se u Gornjem Sitnom. Opremljeni sa ,po našoj stručnoj procjeni,nekoliko tona hrane i opreme zaputili smo se obroncima Mosora prema planinarskom domu - Umberto Girometta .
Iako staza nije bila zahtjevna u sklonište smo došli okupani znojem zbog silne opreme i pretpostavljamo našeg manjka kondicije. Željni znanja i na poziv našeg voditelja Kolomba okupili smo se na svježe pobrščenoj livadi gdje smo upoznali dva lokalna dobavljača-magarca; vježbali smo čvorove,pravili „žlinge“ i iščitavali azimute što će nam za razliku od mahovine,godova i zvijezda na nebu (kako Mošo kaže) zapravo pomoći kod orijentacije. Odjednom je najavljena kiša počela i padala cijelih 5 minuta što je nama bilo dovoljno da se sklonimo u dom na jedva dočekani fažol.
Nakon briškule i trešete valjalo je zapaliti vatru da smanjimo teret timskom „krumpir šerpi“. Krumpir iz luga je bio spreman i fešta je mogla početi. Svi smo se polako skupili u pečenjari, donili zlatne zalihe rakije, nabavili gitaru ali ne i gitarista pa je nama i tako bilo veselo do dugo u noć (ali ne predugo! ). ;)
Ujutro nas je šalica toplog čaja s kaduljom razbudila i nakon marende smo bili spremni za vrh. Zajedno sa našim vodičima smo se uputili prvo prema planinarskom skloništu Vickov Stup (1325m), a zatim smo imali i prvi susret sa sajlom na putu do najvišeg vrha Mosora -Velikog Kabala (1339m). S vrha je pucao prekrasan pogled na otoke(Brač, Hvar), Split i mnoge planine (Omiška Dinara, Biokovo, Kamešnica, Dinara, Svilaja, Promina pa i Velebit u daljini)… ali sve što je lijepo kratko traje pa smo bježeći pred kišom brzo pojeli zadnje zalogaje sendviča, slikali se kraj križa, pokupili se i zaputili na mukotrpan put prema dolje.
Spustili smo se do doma, pojeli popularni fažol i kobasice, pokupili svoje stvari i pozdravili se sa srdačnim domaćinima. Zbog oblačnog vremena počeli smo stavljati kabanice, a sunce je već bilo potjeralo oblake prije nego što je zadnji planinar uspio staviti svoju.
Kad smo se kombijem spustili u podnožje planine bacili smo posljednji pogled gori i bili ponosni na sebe jer je planina u našim očima sada izgledala mnogo manja.
20.04.2016, 09:51
Luka i Lucija Dodig
