Moji koraci na stazi Camino de Santiago

Može se krenuti iz mnogo pravaca, ali je najpoznatija francusko-španjolska staza s polaskom iz Saint Jean Pied de Porta. Duga je 790km, prolazi se pješke ili u skorije vrijeme, biciklom.

Sve je počelo pogledom filma „Put“, prije 3-4 godine. Slike stvarnih pejzaža Francuske i Španjolske protkane legendom starom tisuću godina o širenju kršćanstva i slikama bajkovitih dvoraca  i utvrda, prepunih tragova drevne povijesti. Legenda i istina o Sv. Jakovu Zabedejevu se isprepliću i u 12  stoljećem počinje hodočašće iz cijele Europe, danas i svijeta, do Santiaga, koje postaje jedno od tri velika kršćanska svetišta…

Današnju mrežu cesta i hodočasničkih hostela (albergue de peregrinos), pokrivaju bratovštine i asocijacije zastupajući potrebe hodočasnika (pelegrinosa). Od privatnih, skupljih hostela do općinskih hostela (albergue municipal) s cijenom donacije ili od 5 do 8€. Može se krenuti iz mnogo pravaca, ali je najpoznatija francusko-španjolska staza s polaskom iz Saint Jean Pied de Porta. Duga je 790km, prolazi se pješke ili u skorije vrijeme, biciklom. Dnevnu rutu biraš sam, prenoćište također, hrana  i voda nabavljaš  putem. Svatko može biti na Putu onoliko koliko mu dozvoljava vrijeme i zdravlje.

Uz nadu da će mi artrozna koljena izdržati,  napravila sam plan hodanja između 20 i 30 km  na dan. Samo planiranje mi je pomoglo da se moja  duša  oporavi od „mutne vode“ kojom  gazim zadnjih godina. Kupila sam avionsku kartu mjesec dana ranije, najjeftinijim prijevozom  kompanije Ryanair, oko 50€ , Zadar-London-Biarrtz za  03.5. 2016. Tog dana moj stari ruksak bio je težak po pravilima, 9kg,  plus ručna torba  s onim što mora biti van ruksaka zbog kontrole, lijekovi, gelovi, kreme, šamponi, punjači, mobitel, foto, britvica. To su stvari kojih sam se kasnije riješila kao nepotrebnih,  2kg lijekova i sl., kupljenih po uputama ljudi s Camina. Zadržala  sam compeed flaster, kremu i sprej za stopala, voltaren gel, četkicu za zube, par komada magnezija, par brufena i z. melem kao kremu za sve.

04.5.2016. Dolaskom u Francusku, Biarrtz, stvara se grupa s ruksacima, dijelimo taxi do 60 km udaljenog  Saint Jean Pied de Port-a. Strma, uska ulica, kamenih zidova, Citadela, veselih boja grilja a na njima žute školjke i flecha amarila, žuta strelica. Tu sam! Na pročeljima kuća lepršaju zastave Baska. Nalazimo se u drevnoj kraljevini Navarra, sada pokrajini  ponosnog, baskijskog naroda. To su potomci prastanovnika Europe. Poslije 6 stoljeća slobode dijeli ih Francuska i Španjolska, ipak ostaju povlaštena elita…

Krećem prema broju 39  „ Office du Pelegrin“. Otvara tek u 20h.  Smještaj nalazim  u hostel u istoj ulici. Gospođa  uzima samo nas, prvih šest. Moramo izuti obuću,osnovno pravilo svih prenoćišta. Kasnije smo imali dopuštenje obuti planinarske sandale, ovdje ni to. Tuširanje.  U 20h  ponovo do broja 39  za “Credencijal del  Peregrino“. Popunjavamo bijeli harmonika-dokument, hodočasnički pasoš, što će nam služiti kao propusnica i dokaz da smo bili na Putu. Pečatira se (čeking) pri svakom noćenju a može i u crkvama uz stazu , ako se sjetite. Na osnovu credenciala u Santiago se dobiva diploma u katedrali Sv. Jakova.  Školjku, Jakobovu kapicu, kačim  za ruksak kao simbol Camina…  Na povratku u sobu zaboravila sam čekirati credencijal, zaboravila sam i jesti već dva dana.

Ujutro kupujem štapove  u trgovini do hostela i krećem. Slijedim žute strelice u strahu da ne promašim Napoleonovu stazu koja prelazi Pirineje. Vruće je. Skidam zimsku robu sa sebe (ostavila sam je dan kasnije u Rencesvallesu sa još puno toga). Staza postaje sve strmija a pogled sve čarobniji.  Sa 140m/v  staza se naglo penje planinskim brežuljcima do  Orisona, gdje kupujem prvi  bocadillos, sendvič sa sirom. Zrak postaje svježiji, hrpice snijega i mi smo na De Biakorri 1095m/v.  Nitko nije mogao odoljeti a da ne spusti ruksake ispod kipa Blažene Djevice Marije od Biakorria i uživa u divnom pogledu na zeleno prostranstvu oko nas okruženo planinskim vrhovima pokrivenim snijegom. Neočekivano veliki broj ljudi ove godine na Putu je Papino proglašenje 2016. Godinom Milosrđa, Sveta Godina. Iza keltskog križa staza se odvaja od planinske ceste i zalazi u bukovu šumu,  da bi se opet rodila na zelenim vrhovima Pirineja. Nižu se bogati pejzaži,  ostaci drevnih utvrda, kameni stupići sa žutim strelicama stari tisuću godina, kao i Rolandova fontana . Vrh Lepoeden 1430m/v,  se prolazi skoro neosjetno. Strmim silaskom prema Rencesvallesu završava  prvih 27km Camina.

Benediktinski samostan navarskog  kralja Sancha VII  iz 12. stoljeća, prima sve pelegrinose. Cijena je 8€ . Ima samo jedan restoran i ako niste brzi morate hodati još koji kilometar ako želite jesti. U 20h  sam slušala misu za pelegrinose.

Jutro iza stopila sam se s drugima na Putu osjećajući se istinskim pelegrinosom. Tada  je završila poduka, sada je trebalo samo hodati i upijati ljepotu svega oko sebe. Nizali su se dvorci, katedrale, oktogonalne-templarske crkve, gradovi, tragovi Benediktinaca, Templara, kraljeva , maura. Prelazili smo rijeke mostovima kraljica, mostovima osvajača Maura, dugo ulazili i izlazili iz velikih gradova, uvijek opijeni ljepotom žitnih polja, nepreglednim poljima vinograda pokrajine la Rioja kao i dobrotom ljudi na ulicama, koji su s velikim poštovanjem odgovarali  na naše Bueno Camino. Komunikacija  na Putu među ljudima stvarala se lako, jednostavno, bez prisile i žurbe.  Stazom su cijelo  vrijeme prolazili biciklisti- pelegrinosi. Ne mislim da je njima bilo lakše. Bilo je parova koji su na leđima imali samo vrećicu, ruksak su slali transportom od mjesta do mjesta.

Lako se budilo, spremalo, osmjeh i pozdrav sve bi ispravili. Nije nikada bilo bučno, naporno, problematično, ili je to bila samo sreća. Pravilo zahtijeva ustajanje od 6h do 8h. Svjetlo se gasi i zaključavaju vrata u 21h a negdje u 22h, nema iznimke. Funkcioniralo je : u meni dragoj Najeri, samostan pun ljudi, oko 70. To je jedina gužva na mom putu, ali vlada red, mir, druženje. Skuhala sam „pelegrinsku paelju“, puno povrća i riže i podijelila. Italijani i Španjolci napravili su feštu, bez velike buke. Legla sam ranije, a u 22h ugasilo se svjetlo, ujutro je bila počišćena kuhinja. Kako?, ništa nisam čula, a bila sam dugo budna. Kada je bar polovica ljudi zaspala počeo je “simfonijski orkestar“. Neki su se bunili, ja sam se nasmijala i to rekla, nastao je gromki smijeh, prestala je ljutnja, to može samo Camino.

Dok sam planirala Camino, često sam nailazila na slike koje su se ponavljale i imale su moć. Kada sam se stvarno našla ispred njih mislila sam da sanjam: Poslije Estele, na raskrižju treba krenuti desno gdje se nalazi prekrasna, srednjovjekovna crkva, nekada sklonište za hodočasnike. Nasuprot nje izgrađen je jedinstveni zdenac na svijet, Fuente del vino, za njih, da se okrijepe na Putu. Tu se još može naliti čaša vina i čaša vode.  S obzirom da se visina staze često mijenjala, stalno smo se penjali ili silazili. Iza Pamplone, padala je jaka kiša, a često je padala kiša, penjali smo se strmom stazom prema vjetrenjačama na Sierri del Perdon. Odjednom sam se našla ispred spomenika pelegrinosima, Alto del Perdon, na 734m/v.  Nisam trebala znati španjolski, znala sam što piše na figuri: “…gdje se put vjetra ukršta sa zvjezdanim putom“.

U Santa Domingu de la Calzada bila je fešta, gužva u crkvi,  nisam uspjela slikati kokoš u kavezu, legenda koja živi do danas… Tu sam noćila u hostelu za 6€ a ujedno je hotel sa 5 zvjezdica. Sv. Dominik  ga je izgradio za hodočasnike. Odiše luksuzom.  Stajala sam pred vratima hostela ne vjerujući da je to za pelegrinose, odškrinula sam vrata a tamo izuvaju gojzerice, jesss. Gdje god sam noćila bilo je čisto. Negdje se dobije papirna posteljina, nevažno, imala sam vreću za spavanje.  Samo u Zubriu je bila ledena voda za tuširanje, svugdje smo imali toplu vodu, perilicu, sušilicu rublja.  Cijene pranja robe su različite, od 2-5€. Imala sam jedan sapun za pranje i kupanje, mali brzosušeći ručnik, dovoljno. Restorani kao i trgovine otvorene su tek iza 19h. U malim kafićima uz piće mogu se kupit samo tapasi, kanapei neobičnog okusa. U svim prenoćištima nude Meni za pelegrinose za 10€, iza 19h.

U Beloradu sam se budim s bolovima u nozi. Nadajući se da će proći, kao i iza  Logrona, krenula sam sva u zanosu jer nas danas čeka visina iznad tisuću metara, Montes de Oca. Ali na pola puta odjednom nisam mogla napraviti niti koraka, noga otečena i modra. Nekako  sam dopuzala do prvog sela, Es Pinosha del Camino, i u albergue uzela krevet. Ljubazni vlasnici su mi donijeli led i bol je popustila. Ujutro sam se nadala da će biti bolje, nisam mogla vjerovati da je gotovo.  Ali nije, jačala je. Nisam imala izbora, moj Camino je završio.

Albergue  u Burgesu je  moderan, novo uređen a svega par eura. Zbog loših kritika ranijih putnika evo i adresa: „Casa de los Cubos „  C/ Fernan  Gonzales 28, Albergue Municipal, tik do velikog zdanja Katedrale Burgos. (Iz Burgosa ima autobus do aerodroma u Madridu.) Kratko sam prošetala gradom. Spomenik viteza, El Cida na konju dominira bulevarom. A malo dalje ogroman brončani bik. Burgos ima burnu povijest od utemeljenja 884 god.  ( Uz velike  bolove ) Ušla sam u muzej Katedrale Burgos, pravo posjeta se dobije nakon kupnje u suvenirnici u prizemlju katedrale. Katedrala se počela graditi 1221 god. i jedna je od najljepših srednjovjekovnih, monumentalnih građevina uopće.  Bogatstvo i ljepota kao i veličina unutrašnjosti katedrale ne mogu se ni zamisliti. Iznova sam se zahvalila Bogu i Sv. Jakovu što sam doživjela vidjeti ovaj sveti dom. Ujutro, 17.5.2016. sam krenula suprotno od pelegrinosa, uz veliku bol u grudima koja  još traje, kao i  čarolija Camina. 


  27.06.2016, 11:25

  Maca Crljenak

 

FOTOGALERIJA

Crna Gora 2017

  26 fotografija

 

FOTOGALERIJA

KG DP 33.480 m

  39 fotografija