Svrha ovog kampa bilo je skupljanje iskustva u penjanju alpskih stijena uz iskusnijeg alpinista, sa posebnim naglaskom na penjanje klasičnih smjerova. Hvala Tea što si nas sve spojila, izmišala i pružila nam nezaboravno alpsko penjačko iskustvo. Nadamo se uskoro opet!
„Moje prve Alpe“ naziv je ljetnog alpinističkog kampa koji se održao od 16. do 19. lipnja na području Julijskih Alpi, točnije na predjelu Vršića i Debele peći u organizaciji HPS-a i uz veliki entuzijazam Tee Čalogović, pročelnice Komisije za alpinizam.
Svrha ovog kampa bilo je skupljanje iskustva u penjanju alpskih stijena uz iskusnijeg alpinista, sa posebnim naglaskom na penjanje klasičnih smjerova. Ne moram ni pisati o pristupu i orijentaciji, što je također jako važno jer fališ li ući u svoj smjer, možeš lako završiti u nekoliko ocjena težem penjačkom smjeru.
Prvi dan kampa podijelilo nas je u penjačke naveze, po principu alpinist (ili iskusniji penjač) – pripravnik. Leo je s Teom išao penjati u sjevernu stijenu Nad Šitom glave – smjer Kranjska poč, a ja sam penjala sa Reneom i Zoranom smjer Severna raz na Maloj Mojstrovci. O, kako li sam se predivno osjećala, nisam skidala osmjeh s lica i uživala sam u stijeni kao malo prase jer sam od prvog trena imala ogromno povjerenje u iskusnog Renea u vodstvu i s velikim guštom sam penjala kao druga. Odmah smo pohvaljeni kao manje iskusni da super penjemo, nema straha! Navečer se svi okupljamo u planinarskom domu Koča na Gozdu u Kranjskoj Gori i polako se međusobno upoznajemo i razmjenjujemo penjačke priče. Iz Dalmacije boje smo branili nas dvoje kao članovi HPK Sv. Mihovil, ali alpinistički odsjek HPD Mosor, a bila je tu još ekipa iz Matice, Velebita te jedan iz RAK-a. Aha, moram napomenuti da je u najavi za taj dan popodne bila kiša, pa smo svi požurili u smjerove. Kiša i prava ljetna grmljavinska oluja nek je uhvatila pred izlazom iz smjerova, a nas u spustu. Svejedno, gdje god je netko bio, smočili smo se skroz. Dobro da nas je Tea ranije „potirala“ penjati, nije ugodno biti u stijeni dok lupaju gromovi poviše glave, a mi svi puni željezarije.
Drugi dan našeg kampa neki startaju već u 5 sati prema smjerovima, a nekoliko nas kojima je pristup bliži (sat ipo) kreću u 6 . Danas smo nas troje išli penjati Kranjsku poč, a Leo i Nataša u smjer Debelakova od 500 metara koji se nalazi u sjevernoj stijeni Velike Mojstrovke, a izlazi baš na sam vrh. Respect! Današnji smjer mi je bio malo teži od onog jučer iako je ocjena težine iste, a moram se pohvaliti da sam penjala i svoj prvi kamin. Dok sam se ja snašla kako idu noge, di ruke i da se triba pomoći kukovima, kamin je taman završio, haha. Odlično, samo sam se jednom čokirala! Po izlazu iz smjera nakon nekoliko sati penjanja, nas troje bacamo se na neki travnati dio kako bi malo uživali i odmorili, no ubrzo se to pretvara u jednosatno spavanje – ko top (njih dva). Dogovor je da Rene i Zoran nastavljaju u drugi smjer taj dan, a ja idem malo odmoriti na kavu u dom na Vršiću, ipak sam u Sloveniju došla sa upalom uha, pa da se previše ne forsiram. Puno ljudi se taj dan vratilo dosta kasno iz planine, pa smo uglavnom svi brzo pozaspali po povratku, naravno nakon obilnog papanja.
Treći dan Leo i ja odabiremo smjer Zahodni raz u Maloj Mojstrovki. Nakon jednostanog pristupa (desno od Hanzove poti) stižemo do ulaza u smjer i do velike zaleđene grape, sa dooobrim nagibom. Skeptična sam, imamo svatko po jedno kladivo i samo jednu bajlu, a na nogama su nam ljetne pristupne cipele. Kaže Leo – idemo, ja pustim par suza jer sam se iskreno malo i pripala. Leo je popeo prvu dužinu po grapi te krećem ja i dalje je suza u oku, ne virujem patikama i kladivu kao glavnom alatu za napredovanje, iako sam na autobloku. Leo mi po užetu šalje bajlu i krećem sa zabijanjem u snijeg i led, nakon par zamaha osjećam se ugodnije i postajem hrabrija. Opustila sam se pa drugu dužinu penjem prva po grapi, patike skližuu, ali držim se za zabijenu bajlu i penjem na ruke, na snagu. Ulazim između stijene i leda, probijam se, vučem uže, potom opet po grapi - ma cirkus, baš je zabavno. Izlazimo napokon desno, na suhe stijene i promatramo kuda smjer ide dalje, proučavamo i analiziramo. Pogledamo na sat, uh di nam je vrime proletilo. Po skici zaključujemo da smo mi dakle već odavno u smjeru, da smo ga popeli skoro pola, ali plan je da idemo nazad u absajl, nećemo se zafrkavati sa daljnjim penjanjem, izgubili smo dosta vremena em zbog mog nepovjerenja u takvo penjanje ( ipak mi je to prva grapa ), em zbog otežanog terena na ulazu. U dvi pune dužine od 70 metara absajlamo, koristimo jedan naš klin i jedan već od prije i dolazimo do sipara na ulazu u smjer. No pred sam kraj kako je otklon bio prevelik, zanilo me u neku pukotinu između stine i leda, upadam vertikalno, prebrojila sam sve zvizde i raskrvarila nogu. Uh, boli, ali ne mogu više plakati, haha. Previjam si nogu i idemo prema Tičarjevom domu na rakiju, pivu, ručak i kavu. Tu se družimo sa kolegama alpinistima iz Zagreba i napokon se upoznam i grlim sa Anom Tušinec, to je cura s kojom sam dugo frendica na fejsu zbog istih interesa (planine i alpinizam) ali se tek danas prvi put fizički vidimo. Navečer je seljenje u dio koji se zove Debela peč u dolini Krma, u stari lipi dom Kovinarska koča.
Zadnji dan alpinističkog kampa za nas nije penjački, nego turistički. Pozdravljamo se sa ekipom i krećemo prema Jesenicama po našeg Luku Dubravicu te se vraćamo nazad u Mojstranu u Slovenski planinski muzej. Malo je reći da smo postavom oduševljeni, gledamo svaku sitnicu, čitamo o povijesti slovenskog alpinizma, o ekspedicijama koje su od svjetskog značaja, gledamo dokumentarce, proučavamo staru opremu i pitamo se kako i u čemu su oni penjali ove alpske ili svjetske stijene nekad, ne ih rekla tako davno. Nakon više sati uživanja, polako krećemo prema Austriji i našem idućem izazovu - uspon na Grossglockner, smjerom Studlgrat, ali o tome pišem odvojeno.
Nakon dugo godina, odlično je što se ovakav kamp organizirao, alpinistička zajednica u Hrvatskoj je mala ali raštrkana. Jedino mjesto gdje se jednom godišnje sastanemo je alpinistički skup Glavno da se klajmba u Brelima. Sad u Sloveniji smo se družili, razmjenjivali planinarske i stijenske dogodovštine, dogovarali se za neke buduće zajedničke penjačke pothvate i mogu reći da smo upoznali puno cool ljudi. Hvala Tea što si nas sve spojila, izmišala i pružila nam nezaboravno alpsko penjačko iskustvo. Nadamo se uskoro opet!
27.06.2022, 12:06
Antonia Viljac
