Moj prvi zimski planinarski uspon se pretvorio u jako uzbudljiv vikend 14-16.02.2020. Započeo je zajedničkom večerom, šetnjom i noćenjem u Mostaru, nastavio subotnjim odlaskom na zborno mjesto potoka Bijela u podnožju moćnog Prenja, gdje se nas 13 Mihovilaca pojačanih kolegom Tončijem Viskovićem pridružilo mnogobrojnim kolegama iz regije na jubilarnom 50. Memorijalnom usponu na Lupoglav.
Sunčano i toplo subotnje vrijeme nas je pratilo tijekom 5-6 satnog uspona do mjesta za kamp u Barnom Dolu!
Bilo je prilično zahtjevno penjati više od 1.500 mnv natovareni ruksacima od prosječno 20kg što opreme i odjeće, što hrane i pića, ali svi smo uspjeli te ubrzo podigli nekoliko šatora u kojima smo kasnije prespavali.
Na toj visini smo se zapravo tek susreli sa snijegom koji nam je kasnijim otapanjem uglavnom služio za pripremu vode.
Dolaskom večeri se nekako “otvorilo” natjecanje u pripremi logorskih vatri, a tu smo mi odnijeli neslužbenu pobjedu koristeći se “turbo” sredstvima - benzinom.
E to je imalo i posljedicu praktične pokazne vježbe “zapaljenja” i gašenja “vatrenog” kolege valjanjem u snijegu!!
Uglavnom bila je vrlo zabavna večer uz vatru dok nas nije umor svih malo pomalo potjerao na počinak.
Ranojutarnje nedjeljno buđenje u 5:30 prije i samog svitanja nije nam smetalo jer smo svi jedva čekali pokret za uspon. Usput smo odali počast na grobovima dvojici kolega koji su sudjelovali u tom prvom ali tragično okončanom zimskom usponu na vrh Lupoglav.
Putem saznajemo najnovije informacije od brojnih kolega organizatora o stanju i mogućnostima uspona na sam vrh.
Nekako se osjećala stalno prisutna napetost, ali dolaskom pod sami završni greben vidjeli smo nekolicinu kolega na vrhu koji su objašnjavali kuda se treba kretati.
Oko 9 sati svih 14 iz naše grupe smo se okupili i dogovorili oko naveza te nakon provjere opreme krećemo zajedno s ostalim kolegama prema vrhu.
U međuvremenu se već formirala kolona od 60-70 kolega ispred nas sve do pod sami vrh.
Uzbuđenje u svima nama je raslo jednako kao i temperatura potpuno vedrog jutra.
A onda odjednom oko 9:30 povici o kolegi koji se okliznuo i pao!!
Svi dižemo pogled prema vrhu, ali gdje je? Dio stijene nam zaklanja pogled, da li se uspio zaustaviti u tom dijelu??
Ne, nije!! Evo ga točno na padini istočno od nas kako se pokušava zaustaviti i spasiti, ali vidimo da nema ni cepin, niti kacigu na glavi!!
Vjerojatno zadnjim atomima snage uspio se nekako nogama zaustaviti prije još opasnije zone.
Netko od organizatora je prisebno putem megafona pozvao kolege iz GSS-a da mu hitno pomognu.
Troje naših članova; Leo, Antonija i Ale su se bez dodatnog razmišljanja iskopčali iz naveza i otrčali među prvima kako bi mu pomogli.
Organizator je “naredio” trenutan prekid uspona te nakon kraćeg vremena i potpuno odustajanje od nastavka, što je u tom trenutku bila najrazumnija odluka.
Znam da su mnogi već objavili o ovom događaju ali sam osjetio potrebu iznijeti vlastite osjećaje na svom prvom zimskom usponu.
Gotovo sam siguran da me ovo nije uplašilo i udaljilo od novih pokušaja zimskih uspona, ali je sigurno bilo vrlo poučno na koji se zapravo način treba odnositi prema planinama - s ogromnim poštovanjem!!
Vratili smo se do kampa te nakon raspremanja jedan dio se spustio do polazne točke, a drugi dio je sačekao kolege koji su pomagali u transportu unesrećenog do kampa gdje je poslijepodne helikopter konačno doletio i prevezao ga do KBC u Sarajevu.
Po zadnjim informacijama stradali kolega je ipak prošao s nekoliko prijeloma i izgleda bez većih unutrašnjih ozljeda. Želim mu brz oporavak i što skoriji povratak planinama.
Zapravo se želim zahvaliti mojim iskusnijim kolegama koji su imali povjerenja da me povedu na ovaj uspon i omoguće mi jedan od najuzbudljivijih vikenda u mom planinarskom životu!! 
18.02.2020, 12:59
Joško Vudrag foto i video: isto
