Trebala sam ići u K.Gačešinu u četvrtak ali , kako to obično biva kad nešto dogovoriš unaprid, nisam zbog nepredviđenih okolnosti. I šta sad, nikakvih drugih dogovora nema, neću valjda vikend biti kući!? Sva sriča javila se Nina Bosporova iz Omiša sa pozivom da in se pridružin u odlasku na Biokovo u Prdaljku, ja pozvala Nadu da ide sa mnom ako može i tako nas dvi u subotu poranile i pravac Zagvozd di smo se tribale nać sa Ninom, Bosporom, Miom i Jokom. Inače, jame se nalaze na Biokovu,u Poljicima Vrgoračkim zvanim i Poljica Kozička. Našli se po dogovoru u kafiću, popila se kava, kupila spiza za dva dana i krenili prema Slivnu i Vrgorcu ( još 40tak min. vožnje ) do zaseoka Alerići di smo ostavili aute, naprtili na se opremu i sve ostalo i uru vrimena otpješačili do mista di smo digli šatore, blizu jame. Vručina, znojenje, puvanje, nema veze biće bolje kad se spustimo u jamu. Po dogovoru smo otišli do Male Prdaljke, a Veliku ostavili za sutradan. Nakon Bospora, koji je opremija jamu, ušli smo i mi i napokon se makli sa vrućine . Krasna mala jama, dubine 20m, oblika obrnutog slova Y, sa malo ukrasa. Nakon mirenja i crtanja izašli smo vanka, vratili se do šatora i u lipoj opuštajućoj atmosferi, kuvajući šalšu od pomidora za paštu, sa puno zezancije i još više smija proveli večer.
Sutradan, nakon svih priprema i dogovora, otišli smo do V. Prdaljke. Bospor je opremija ulaz, a onda smo jedan po jedan, čekajući da onaj isprid tebe skroz prođe ulazni dio do jame i sakrije se jer je ulaz jako krušljiv i ne može se izbjeći da pokoji kamen ne padne, ušli u jamu . Od tog momenta nadalje čulo se samo – oooo, aaaaa, kako je lipo, a vid ovo, a vid ono – a kad smo došli do kraja kanala di se nalazi jezerce/sifon uzvicima i ričima oduševljenja nije bilo kraja. Priroda je, kao najbolji umjetnik i arhitekt, nadarila Prdaljku beskrajnom lipotom svih mogućih ukrasa i oblika. Stalaktiti, stalagmiti, stalagnati, saljevi izmjenjuju se sve jedan lipši od drugoga izazivajući strahopoštovanje i divljenje prema sili koja je to stvorila i veliku radost zbog mogućnosti da se spustimo u njedra Majke Zemlje i vidimo tu lipotu svojim očima.
Nakon par sati provedenih u Prdaljki vratili smo se na površinu sa mislima o šta skorijem povratku. Raspremili logor, opet se naprtili i u koloni po jedan uru vrima otkulecali nazad do auta, a tu opet čudo – dočekali nas baba Mila i njezini ka rod rođeni, iznili na stol sve šta su imali da podile s nama, a kako čuda valjda ka i nesriće dolaze u nizu po tri, za stolom u babe Mile dočeka nas je i don Mario Čagalj, župnik tog kraja, koji nas je svih ostavija bez riči svojin stavovima, razmišljanjima i djelima. Nakon druženja sa gostoljubivim domaćinima došlo je vrime da se oprostimo s njima i jedni s drugima pa svak svojoj kući do sljedećeg viđenja i spuštanja u prekrasnu Prdaljku.
18.06.2015, 21:09
Odesa Gatara
