Dan prije, žurno iščitava nje vremenske prognoze, sitni pomaci, ali i dalje stoji omanja kišica, ali koga je još mala kišica natjerala na odustajanje od izleta. Deset Mihovilaca, starosjedioca i troje novih iz rogozničke podružnice krenulo je put Velebita. Jeste da je baš tamo nad Velebitom zasjeo neki sivi oblak ali šta nas briga nema još kiše! Da, nema, punih pola sata i eto ti je na već se ugurala dovoljno da otjera troje novih kolega. Ostatak grupe se ne da smesti, nastavlja dalje, kao da u toj peći ima ništa manje nego sjajnih bisera, u najmanju ruku barem pečenih bataka!! Niks, ništa od toga, ali tko će ga znati što te jadne ljude tjera u planine??!!
Neki bježe od žena, muževa, djece, zamornih poslova, ali tko više pita, možda je ipak i zbog prirodnih ljepota. Dobro, dosta psihoanalize, krenuše ti planinari po kišici ovom kamenom podzidanom stazom koju je projektirao i gradio sa zaljubljenicima prirode (ne znam, možda su ipak bili plaćenici, ali slijepo ćemo vjerovati da su ipak zaljubljenici prirode) od 1936. - 1937.g. naš dragi kolega Premužić, inače zaljubljenik u ove krasne velebitske planine. Priča se da je ta staza trebala ići sve do Konjskog, ili možda da ipak spoji-poveže ovaj morski, južni dio sa Baškim Oštarijama, gdje inače počinje ili za neke završava slavna Premužićeva staza, kako god, ostavit ćemo to povjesničarima.
Naši dragi planinari vrludaju po tom mokrom morskom kršu, preuređenom u stazu, (koju je moram priznati kolega P sasvim praktično prilagodio planinarskim nogama) i gle li krasnog čuda nalijeće divlji primjerak povećeg praščića samo stotinjak metara poviše našega puta. Da smo bili brži za nekih par minuta bili bismo taman deset na jedan i nemojte niti zamišljati tko bi tu koga i šta. Samo jedan sretnik je uspio uslikati ovaj primjerak pozamašnog praščića. Nismo se dali smesti čak nas je obradovao ovaj bliski susret. Putem dalje uspoređujemo one tanke stazice (kozje pute) okom viđene uživo sa onima na karti pa ako bude sve po planu nekima ćemo se vratiti nazad.
Zanimljivo da se na jednom povišenom podzidanom dijelu Premužićeve staze urušio dio kamenja, (predio od dijela gdje se staza odvaja za Šugarsku Dulibu a nastavlja prema Milkovića peć, otprilike polovina puta) i ako se uskoro ne podzida, vrlo lako će se pretvoriti u dio gdje se neće moći nastaviti koračati ova povijesna staza. Otprilike za dva i pol sata stižemo do Milkovića peći, taman da se okrijepimo hranom i presvučemo u suhu odjeću.
Nakon toga pokušavamo pronaći onaj kozji puteljak ucrtan na karti, koji bi nas odveo na vrh Crmušište. Izgleda vrlo jednostavno na karti ali nama okom nije niti blizu, odustajemo i šetamo još neko vrijeme po stazi do kuda bi negdje trebao i biti kraj ove Premužićeve ceste za šetače. Vraćamo se prema točki polazišta ali ne istim putem, ove kozje staze ipak služe i dalje, dobro su utabane. Skrećemo na Milkovića Seline. Divan zaseok sa krasnim i plodnim poljima, nekad bio. Neke su kuće još pod katancem, a tragovi kravlje balege odaju priču ne baš tako davnog ljudskog boravka na ovim prostorima.
Čini mi se da su nedavno ovdje velika stada krava slobodno šetala. Još uvijek ima vode u kamenicama. Niže prema jugu nastavljamo dalje nemarkiranim putem prema Lukovom Šugarju, ali dobro je utabano što ljudskom, što kozjom, ovčjom ili kravljom nogom (čitaj markirano kravljom balegom). Jednim dijelom nailazimo na još jedan predio sa par dotrajalih zidina negdašnjih stanova kojih nema ucrtanih na karti i tu gubimo kozji put ali je toliko blizu Premužićeva da nam više nije ni važno. Već poznatim putem vraćamo se u sam sumrak Lukovom Šugarju i toplim autima s kišom za petama.
15.03.2016, 11:42
Tekst:Tina Krnić Foto: Marica Berić i Odesa Gatara
