Samo šta smo se spustili sa najvišeg vrha Prenja ( Zelena glava, 2155m) prošle godine na početku 7. miseca eto ti Kolomba da bi on iša na zimski uspon na Lupoglav i bili i ja išla !? Mislin da mi je tribala desetinka sekunde da odgovorin potvrdno bez pitanja kad, ko, kako…Prošli su miseci, ja i zaboravila skoro na to kad evo ponovo Kolombo, daje mi papir u ruke da ga pročitan, proučin i odlučin iden li. Plan zimskog uspona na Lupoglav, sve lipo po urama razloženo i isplanirano. Pročitala i odlučila –iden.
Radi se, inače, o Međunarodnom memorijalnom usponu Lupoglav 1970-2015, u spomen na trojicu mladih bosansko-hercegovačkih planinara koji su 1970 izgubili živote na Prenju, nakon prvog ( poznatog ) zimskog uspona na Lupoglav ( jedan od vrhova na Prenju ) koji je visok 2102m. Od njih troje dvojica su i pokopana podno Lupoglava u Barnom docu po želji njihove obitelji, a treći je pokopan u Sarajevu. Bili su to Ilija Dilber, Zijah Jajatović i Milorad Stjepanović .
Nakon svih priprema i dogovaranja Kolombo, Mošo, Tina K., Antonia V. i ja krenili smo u subotu put Mostara i mostarske Bijele di se trebamo prijavit i dobit materijale o usponu. Dolaskom u Mostar, po običaju, otišli smo u dućan i na kavu a nakon toga nastavili do Bijele di smo se prijavili, dobili karticu ¨učesnik¨ i počeli se pripremati za polazak. Izvadili iz auta svak svoje arganje, posložili sve u rance, rezervnu robu, vriću za spavanje, spizu, vodu, pojas, dereze, cepin, šator, konopi, sve u svemu oko 14-15kg po rancu, osim Mošinog koji je bija koji kil teži .
Dok smo se mi spremali na parkiralište je pristizalo sve više planinara iz svih država u regiji, osim nas iz Hrvatske došli su planinari iz Crne Gore, Srbije, Slovenije i zemlje domaćina BIH, sretali su se stari znanci, upoznavali novi i polako se počela osječati ona posebna vibra dobrog raspoloženja, prijateljstva, adrenalina i ¨crva u gaćama¨ prije nego se krene u planinu. Društvo šaroliko, svih dobnih skupina i planinarskog iskustva, od nas koji nikad nismo išli u navezu do ljudi koji su bili na Himalaji, Andama, Alpama …
Prije samog polaska predsjednik PS BIH i Organizacijskog odbora uspona Zehrudin Isaković je održa pozdravni govor a nakon njega svima se obratija i Miralem Husanović Muri, vođa uspona, da nas podsjeti na uspon, koji se kvalificira kao zahtjevna visokogorska tura sa elementima penjanja u ledu ( završni dio uspona koji ima i do 40 stupnjeva nagiba), ponašanje u koloni i iznad svega na planinarsku etiku jer ipak svi zajedno trebamo ispenjat od Bijele koja je na 100tinjak m.n.m. do vrha, dakle 2000m visinske razlike uspona a onda i silaska.
Krenili smo, najprije makadamskim putem do prelaska preko Bijele, di su se domaćini potrudili i ove godine napravili mostić za prelazak, a malo nakon toga označenom planinarskom stazom i posli nepuna 2 sata stigli smo u Grabovčiće ( 650 m.n.v.)na prvi i zasluženi odmor. Nakon odmora i marende krenili smo prema Barnom docu di će nam biti i kamp. Već posli 100tinjak m. visinske razlike na stazi se prvi put pojavija snig koji nam otad postaje stalni pratilac, svakim korakom sve obilniji i dublji. Kolona u kojoj smo išli se razvukla i nakon još jednog kraćeg odmora, di san tražila od Kolomba da me drži kad skinen ranac jer san imala osjećaj da ću, kad ga maknen sa leđa, poletit u zrak ka` balun pun helija, i ubitačnih zadnjih 200m visinske razlike umorni i iscrpljeni od teglenja teških ranaca stigli smo u Barni Dol, koji je na 1600m otprilike, ispod masiva Ovče, iz kojeg smo po prvi put vidili Lupoglav u svoj svojoj veličini i sjaju obasjanog zlatnocrvenim zrakama zalazećeg Sunca.
Ubrzo smo, između ostalih šatora, digli i naša dva, raspakirali vriče i ostale stvari, pripremili sve za spavanje kad bude vrime i krenili malo ¨ljudikat ¨, šta bi rekli neki naši članovi društva – družit se, u prevodu. Kako je vrime prolazilo a Sunce zalazilo tako je bivalo sve `ladnije i sa mrakom je već bilo tako ledeno a mi pomalo smrznuti da smo se skupili u šator na spavanje. Spavanje, moš mislit, bilo je tako ledeno da mi ni dvi vriće, sva roba na meni i ispod mene nisu pomogli. Bila je to jedna od najdužih i najladnijih noći u mom životu. Napokon je došlo vrime za dizanje, razgibavanje, razne fiziološke potrebe, doručak i finalno dogovaranje za najteži dio uspona. Kako je šator bija pun inja, kad smo se digli, nije ni čudo da su nam gojzerice, bez obzira na sve mjere predostrožnosti i zaštite koje smo poduzeli, bile smrznute i gurnit noge u njih bilo je isto ka i stavit ih u zamrzivač na brzo smrzavanje. Ipak se temperatura tijekom noći spustila na -9 C.
Ubrzo je do nas doša Muri ( vođa uspona ) i upozna nas sa Sanjinom Smrikom, našim vođom naveza koji će biti odgovoran za nas, obzirom da ni`ko od nas do tad nije iša` u navezu, i da se Sanjin nije javija da će nas vodit ne bi nam dopustili da krenemo na zadnji dio uspona. Nažalost Moši i Tini su noge bile toliko smrznute, do bola, da su odlučili ne ići i tako smo Kolombo, Antonija i ja skupa sa Sanjinom krenili popet još tih 500m do vrha.Malo iznad logora, u dubokom snigu, nalaze se grobovi Dilbera i Stjepanovića di su organizatori položili vijenac,održali prigodni govor i nakon toga je preostalo samo da se popnemo na vrh. Koliko god je jučerašnji dan bija lip i sunčan, jutro i početak dana nisu obećavali isto vrime jer se nad Lupoglavon počela spuštat niska naoblaka i dok smo došli do mista di smo trebali stavit dereze i formirat navez vrh Lupoglava se više nije vidija i sve je bilo magličasto.
Nakon stavljanja dereza, formiranja naveza ( di nan se pridružija još jedan planinar, Rizo Sujoldžić ), provjere svega od Murine strane bili smo spremni krenit. Gledajući kolonu koja se micala isprid nas i zmijski vijugala prema vrhu pomislila san – e ako ovo ispenjen mogu sama sebi čestitati – a i pobojala se oću li uopće to moći!? Slijedeća misao je bila – polako, nogu prid nogu i nema di se čovik ne može popeti. Tako je i bilo, da Sanjinom na čelu i Rizom na začelju, nas troje se popelo na vrh Lupoglava ,sritni šta smo ostvarili cilj ali i pomalo tužni jer smo bez Moše i Tine, slikali se za uspomenu i zbog gužve na vrhu a i hladnoće ubrzo smo krenili nazad prema kampu, sad u obrnutoj formaciji. Silaskom do kampa spakirali smo šator, spremili sve nazad u ranac, koji nije posta ništa lakši, i krenili nazad do parkirališta di smo ostavili auto. Na parkiralištu smo se pozdravili sa ostalim planinarima, spremili stvari u aute i krenili nazad prema Šibeniku i uz puno smija, zezancije na temu spavanja, stajanja na prvoj pumpi za popit neizbježnu pivu, došli kući, umorni, sritni i zadovoljni.
Zadovoljni jer smo se popeli,jer nam je Prenj dozvolija da ostvarimo ono ćemu smo se nadali,zadovoljni jer smo bili dio najmasovnijeg uspona dosad ( krenilo je 220 planinara, uspelo se 200), zadovoljni jer smo bili dio događanja koje je pokazalo da se svi, bez obzira odakle smo došli i kojim i kakvim jezikom, naglaskom i dijalektom govorili, odlično i bez problema razumimo jer sve nas spaja ljubav prema prirodi i planinama. Na kraju, bez obzira na sav napor pri usponu, na sva gunđanja sebi u bradu koji te vrag tira na ovo, na ranac koji je na momente bija od olova i težija najmanje tonu, koji san tila itnit da ga ne vidin, na upadanje u dubok snig i teško izvlačenje, znojenje i smrzavanje, nikakvo spavanje na -9, još težeg spuštanja 2000m skoro u komadu i mišićima koji su me bolili još danima nakon povratka, sve bih to ponovila sad, opet, iz ovih stopa i sa iston ekipon – fala van šta ste bili dio ove avanture.
Šta se mene tiće – Ja san svoju Himalaju popela!
27.02.2015, 07:38
Odesa Gatara
