Protekli vikend 11 članova našeg kluba (pojačani za člana „Promine“ i „Dinarida“) provelo je na Prenju. Povod za odlazak na tu planinu, koju mnogi smatraju najljepšom u BiH, je memorijalni uspon na Lupoglav ( jedan od njegovih najstrmijih vrhova), kojim se obilježava tragedija trojice planinara, koji su stradali prilikom zimskog uspona na vrh.
Naime, u veljači 1970g. trojica alpinista iz Zenice i Sarajeva: Ilija Dilbler, Milorad Stjepančić i Zijah Jajatović su izveli prvi zabilježeni zimski uspon na Lupoglav, jedini u to vrijeme neosvojeni Prenjski vrh u zimskim uvjetima. Međutim, kako je Prenj planina gdje se sudaraju mediteranska i kontinentalna klima, vrlo su česte nagle promjene vremena, tako da se u jednom danu promijeni nekoliko godišnjih doba. Gotovo je nemoguće prognozirati vrijeme. Po svemu sudeći, upravo ta prevrtljivost planine (iznenadna oluja, koja je donijela skoro dva metra novog snijega) je koštala živote mlade alpiniste. Iako, nitko ne zna što se zapravo desilo u tom trenutku, niti će ikad saznati, budući da su svoju tajnu ponijeli za sobom u grob. Tek nekoliko dana nakon nesreće, majka jednog od njih, nakon što se nije vratio u predviđeno vrijeme, je alarmirala nadležne. Pokrenuta je opsežna potraga za njima, mada je svima već tada bilo jasno da je prekasno. Uglavnom, usprkos lošem vremenu, snijegu, nepristupačnom terenu, spasitelji nisu odustajali. Potraga za njima je trajala 138 dana. Tek sredinom ljeta su pronađeni; jednom od spasitelja je privukao pažnju bljesak od kopče jednog od njih. Pronađen je fotoaparat, koji dokazuje da su se sva trojica popela na vrh. Dvojica: Ilija i Milorad su pokopani na Barnom Dolu, na mjestu gdje su pronađeni, dok je treći, Zijad, na zahtjev obitelji sahranjen u Sarajevu. Njima u čast, svake godine na obljetnicu njihovog stradanja Planinarski savez BiH organizira uspon na Lupoglav.
Iako nisam imao nikakvih iskustava sa zimskim usponima, ohrabren pričama kolega koji su prošli razno-razne tečajeve, potaknut znatiželjom i avanturističkim duhom, odlučio sam poći s njima. Nesvjestan gdje zapravo idem, obećao sam sebi da neću forsirati vrh, nego, da ću ukoliko osjetim bilo kakvu slabost, odustati i dočekati kolege u logoru.
Početak memorijalnog uspona predviđen je na ušću rijeke Mostarske Bijele. Ove godine okupilo se oko 180 planinara iz BiH i susjednih zemalja. Nakon prijavka i kratkog briefinga, zajedno u koloni krećemo, praćeni budnim okom GSS-a, prema Barnom Dolu, koji je cilj današnjeg dana. Nedugo nakon polaska, na početku uspona, koji je konstantan, postajem bolno svjestan težine ruksaka, koji mi svakim sljedećim korakom postaje sve teži. Naime, svatko od nas je nosio teret cca 20 kg. Suprotno najavama, dočekao nas je proljetni dan, tako da nam vrućina otežava uspon, nigdje ni traga snijega. Prolazimo grabovinu, koja je mjestimice toliko gusta da ne znamo gdje se nastavlja staza. Olakšanje je donekle nastupilo na 600 mnv gdje grab ustupa mjesto bukovoj šumi. Uspon nije ništa blaži, ali barem prolazimo kroz hlad. Iako mi se tada činilo da sporo napredujemo, iznenadio me podatak da smo prelazili 400 mnv po satu, što je svakako podatak vrijedan pažnje, pogotovo uzevši u obzir naš teret. Korak po korak, uz konstantno beštimanje sebi u bradu stižemo nadomak Barnom Dolu, koji nas je dočekao u pravom zimskom ugođaju. S olakšanjem odbacujem ruksak radujući se kraju dana, koji je započeo na 120mnv, a završio na 1560 mnv.
Nakon (ne)prospavane noći na ugodnih -10, dočekalo nas je sunčano veljačno jutro. Pred nama je drugi dan uspona, koji je tehnički i fizički zahtjevniji od prethodnog. Nakon okupljanja i prigodnog govora pored grobova, krećemo prema vrhu. Iako se uspon na Lupoglav klasificira kao zahtjevna visokogorska tura, ne osjećam nikakvu tremu. Po stoti put provjeravam: dereze, pojas i kacigu. U hodu svako malo pogledavam prema vrhu, koji nas dočekuje veličanstven u svojoj bjelini i okupan suncem. Pokušavam dešifrirati kuda ćemo proći, jer sve izgleda jednako strmo i nepristupačno. Odlučujem se ne opterećivati s tim, j… me se, kako drugima tako i meni. Mene kao najslabiju kariku stavljaju u sredinu, lagano krećemo. Kao bivši vaterpolist nenaviknut na ovakvo agregatno stanje vode, po ledu se krećem kao po jajima. Uspon je sve strmiji, na nekim mjestima i 45 stupnjeva, srećom krećemo se vrlo sporo, svako malo zastajemo; smeta mi torba, vruće mi je, gubim dah. Zbog naglog gubitka energije ne mogu upijati krajolik oko sebe; gledam samo ispred, maksimalno koncentriran na svaki sljedeći korak, pritom pazeći, da ne ugazim konop ili ne daj bože kliznem. Nakon 50 minuta stižemo na vrh; oko sebe gledam razdragana lica, dok ja osjećam samo olakšanje, olakšanje što je uspon napokon gotov. Sjedam, hvatam zrake sunca, zatvaram oči, pokušavajući što više uživati u trenutku, što mi nikako ne uspijeva, jer je na vrhu velika gužva. Nakon što sam došao do daha, slijedilo je obavezno slikanje i međusobno čestitanje. Pogled s vrha je nezaboravan, vidi se: Velež, Čvrsnica, Čabulja, u daljini se nadzire Maglić, iza njega crnogorske planine. Nakon kraćeg odmora, slijedi jednako opasan silazak, koji prolazi bez problema. Slijedi raspremanje šatora, marenda, pa dug silazak do kombija. Danas smo prešli visinsku razliku od 1560mnv na 2102mnv, pa se spustili na 120mnv.......
Da me netko pitao netom po završetku izleta, bi li ovo sve ponovio, odlučno bi rekao ne, jer ovo je čisti mazohizam. Međutim, kako vrijeme odmiče, a bol u tijelu jenjava, tako se ideja o sličnom izletu sramežljivo javlja....
20.02.2017, 09:05
Branko Tucak
