Ko čeka taj dočeka visokogorski tečaj

Ko čeka taj dočeka visokogorski tečaj

Mihovilci na visokogorskom tečaju u organizaciji HPD Mosor iz Splita

Čak 11 mjeseci  čekala sam da počne 2.visokogorski tečaj u organizaciji HPD Mosor, na koji sam prošle godine zakasnila…..

Isplatilo se, jer osim šta smo puno toga naučili od našeg instruktora Vincija i popratne  iskusne svite, upoznali smo genijalne i  nabrijane kolege iz Splita, koji su kao i mi zaglibili u planinarenje i s kojima   već dogovaramo  lude ture u budućnosti.

Ajmo o tečaju, pisat ću po tjednima, predavanje + teren.

Osim domaćina Mosoraša, na tečaju sudjeluju i planinari iz PD Promina i mi iz HPK Sv.Mihovil.

U utorak na prvom predavanju slušamo osnove visokogorstva i koja nam je oprema nužna za kretanje u visokom gorju te uvod u tehnike koje ćemo raditi na terenu. Da ne kažem da smo se odma klikli sa tečajcima.

Prvi vikend-pravac na Blidinje, na padine Čvrsnice. Snijega nit u snovima, ali tješimo se nađenom „trakom“ debljeg  na ski stazi Risovac, pa smo vježbali kretanje u navezi, uporabu cepina, ponavljanje čvorova, ali i učenje nekih novih, kao npr.francuski prusik koji se koristi u izradi ledenjačkih naveza te korištenje prusika koji služe za samoosiguranje ili za povećanje trenja užeta ukoliko član naveze upadne u ledenjačku pukotinu. 

Valentinovo na Kupresu, lavinske vježbe

Drugo predavanje: Milena Šijan, članica prve ženske hrvatske ekspedicije na Mount Everest. Ne znam o čemu je pričala, bila sam previše oduševljena samim time di je žena bila. Upsss.

Naravno da je nas četvoro iz Šibenika išlo dan ranije na Kupres, hrana je razlog,naravno.

Ujutro se nalazimo sa ostalim tečajcima, opet u potrazi za snijegom…. Idemo prema skijalištu di se nešto nazire i „oblačimo se u opremu“. Kretanje u snigu, pravilno korištenje opreme, hodanje sa derezama, izrada sidrišta, vojno snježno puzanje i slične tehnike.  A onda: bacanje niz zaleđenu padinu sa cepinom i načini zaustavljanja. Auuuu, platili bubrizi. Svi smo bili mokri od bičve do kape. Šta od sniga, šta od kiše koja je počela padat ranije popodne. Ali nema veze, uživali smo ko dičica, natežući jedni druge u navezi ili samostalno prsimice bacakajući se.  Moram li pisati da smo u to ime nazdravili na preobilnom mesnom  ručku u restoranu, sa pivicama i palačinkicama. Ekipa, bravo mi (za hranu).

Sondiranje i lopatanje, vikend treći

Opet pošli mi dan ranije na Blidinje, nas desetak  u kombinaciji Split-Šibenik,spavanje u Orlovoj stini. Dogovorili smo se da Anita peče palačinke, kolega Tonči presritan izvadia kil tešku nutelu iz ruksaka, ali ćorak, nema jaja. Oprosta nema. Kako je rekla Ivana, bar gulaš nismo čekali, već smo ga pojeli ranije,oko 22 sata, hehhe.

Ozbiljna vježba je u pitanju bila, krenimo redom…

Napokon palo sniga, pa smo sa 15ak kg na leđima, u punoj zimskoj opremi (u kratkim rukavima) krenili iz Boričevca prema Mandaruši  di smo našli prikladnu padinu za današnju terensku nastavu. Vježbu je vodio pročelnik splitske stanice HGSS-a, Frane Bebić u pratnji Ane Buklijaš i Vincija.

Frane nam je objašnjavao opasnosti koje nam prijete prilikom kretanja na  lavinoznim terenima, kako ih izbjeći, te ukoliko se dogodi nesreća kako izvesti potragu i akciju spašavanja zatrpanog. Nakon demonstracije korištenja, podijelili su nas u 3 grupe sa instruktorom i dali nam u ruke lavinske primopredajnike ( digitalne i analogne), lopate i sonde. Svatko iz tima je trebao odraditi sve. Vinci nam je u klekovini zakopavao primopredajnike i mi smo ih sa drugim trebali tražiti (po zvuku), potom sondirati i pažljivo otkopavati. Svi smo bili uspješni.

Nakon toga učili smo o terenu, tehnike provjere kompaktnosti snježne podloge uz pomoć planinarskog štapa, slojeve (kad su opasni za prelazak), važnost količine snježnih naslaga, načine kretanja preko opasnih dijelova,nagiba terena, zakrivljenosti padine i ostale faktore koji mogu izazvati lavine.

Za kraj u Hajdučke vrleti na vraćanje kilaže u tijelo.

Malo sam kopi-pesjt iz  Vincijevog teksta, jer je vježba stvarno bila detaljna pa da ne zaboravim nešto.

Iglu noćenje na 1700 m/nv, završni vikend

Predavanje Stipe Božića o organizaciji ekspedicija. Simpatično mi je kako Stipe drži predavanje o uspjesima alpinista u ex Yu i Hrvatskoj, a većinom ustvari priča sam o sebi.

Ne možemo mi dalje od (sad već) naše Čvrsnice. U 15 sati svi smo se našli na Boričevcu da se dogovorimo kako finalizirati tečaj: spavati u snigu ili nee? Kaže Vinci da ćemo se ipak penjati  preko Risovca, jer je dobro napadalo, izraditi ćemo bivak u snigu pa ko oće, može ostati spavati a da se on i Googly se vraćaju  nazad. Ahaa, svi toliko nabrijani na spavanje u bivku, da su i njih sva odlučili noćiti sa nama, ipak.

Oko 17 sati smo se uputili natovareni ko magarad  tražeći idealno misto za izradu nečega. Na kraju smo se svi odlučili za izradu iglu-a. A tad je krenila masovna histerija lopatanja, izrade ledenih blokova, gletanja, zatrpavanja….divnotica, svi smo jedni drugima međusobno pomagali u izradi „objekta za spavanje“. Prije spavanja i provjere oćemo priživit noć smo se okupili oko lopate, na kojoj smo pekli kobasice za večeru i pijuckali vino i pive, ćakulali i uživali.

Idemo na spavanje, u ukupno 3 iglua i 3 šatora. Anita i ja smo bile same u našoj snježnoj palači,  pitajući se jesmo li mi normalne i uvik ono isto: jel nama ovo triba. Naravno da da. Čeličenjeeee.

U sred noći kreće mećava, bura,neka luda kišica sa snigom i cerada nam je cilo vrime lamatala, nisam mogla od straha ako odleti-ko će to namištat po ledu. Ali naravno da smo mi to sve dobro napravili, pa smo ipak uspile zaspat po 10 minuta po satu.  Jutro-svi smo živiiii!! Još uvik se čudimo di smo spavali, nekima je bilo lipo i toplo, a ovi koji su spavali sa strane iglua nisu dobro prošli. Znamo za drugi put, ekipa se mora mijenjat svakih  par sati. Preko noći napadalo još 20 cm….

Nakon marende kreću vježbe iz svega šta smo dosad učili plus još novoga. Izrada snježnih sidrišta (sa cepinom, klinovima, gurtnama, gljiva….), osiguravanje kolege, absail, Sv.Bernard i slične zimske tehnike.

 Uh, moram se osvrnuti na led. Otkad planinarim, bila sam na dosta snježnih i burovith tura, ali tek sam sad osjetila šta znači kad otkažu prsti na rukama: triba uložiti u prave kvalitetne rukavice. Naravno da smo Anita i ja pohitale po jedne takve nakon tečaja, a tribat će nam i za daljnje visokogorske uspone. Nema goreg nego stajat na mistu dok pada snig i držat onaj smrznuti cepin a ti pokušavaš izradit sidrište. Rukavice, rukaviceee!

I eto, kraj jedne zimske avanture. Brzo je prošlo, unatoč prekidima i čekanju da pošteno zasniježi. Neću nit govorit o našim novim kolegama i  prijateljima, znaju da su odlični. Fala Vinciju i mosorašima, vidimo se uskoro u planini sa cepinom u rukama.

Znam da je tekst dug, ali prinila sam samo mali dio, mogu ja još ;)

Sudjelovali:  Zoran Kolombo, Damir Pešić, Anita Živković, Odesa Gatara i Antonia Viljac


  22.03.2016, 13:56

  Antonija Viljac

 

FOTOGALERIJA

Crna Gora 2017

  26 fotografija

 

FOTOGALERIJA

KG DP 33.480 m

  39 fotografija