+385 98 167 7859   •     hpk.sveti.mihovil@hps.hr

Kako sam Tomi ukrala mišalicu


  09.11.2021, 14:03   •     Doris Banić

 

Sad samo ostaci kruna leže u zemlji kao spomenik mukotrpnog života i rada naših predaka. Sjećanja na njih tope se kao snijeg u proljeće s vrha. Možda baš Poljubac kraj kojeg prolazim krije priču o nekim srodnim dušama koje su zauvijek ostale da čuvaju priče o graditeljima bunara, pastirima a možda i vilama, koji su pohodili nepregledna prostranstva naše ljepotice.

 

 

Kao i svaki četvrtak atmosfera na redovnim sastancima u klubu je ista:  društvo na okupu, svi u kolu, tema koliko hoćeš, gdje je tko bio, šta je radio i gdje je gazio. Nezaobilazna tema je naravno i korona, covid ili kako ga sve ne zovemo, sve mjere i ograničenja koja nam nameće. Tema večeri je višednevni izlet na Čvrsnicu,  ali razgovori više nalikuju onima šta se vode u stožeru civilne zaštite, s pitanjima kako preko granice, trebaju li svi prethodno prokopati po nosu za putovnicu, koliko košta, koliko sati se zadržava preko granice, treba li poslije u izolaciju. Sve mi se čini da ćemo uskoro u Statut društva uvesti povjerenika za Covid. Što se nosi u ruksaku je manje bitno, to nitko ni ne spominje, glavno da imaš qr kod uz člansku iskaznicu.

Anka naša, moralni i mentorski totem ovog društva, prekida raspravu, nadglašava sve i viče: „Hodajte, šetajte, nije bitno gdje, samo da se krećete.“ Jer, kretati se mora. 

A prezidente od Mate naslonjen ležerno na zid, s prigodnim ukrasom od ožujske, nakon cjelodnevnih kopanja ostataka s kule na Krki, u raspoloženju prosječnog gastarbajtera, nešto mumlja: “ ...ma tribalo bi na sklonište, nešto ziđati.. triba ljudi, ajmo, ko će?..“  Zbog mojih maslina, koje nisu djevičanske pa ih nisam još obrala, propuštam ovaj izlet, predivnu Čvrsnicu i hajdučka vrata, ali slušajući Matu mislim se kako do sada nisam bila na radnim akcijama, pa se  prijavljujem, jer moja dijagnoza hiperaktivnosti uz napadaje radoznalosti ne da mi mira. „Evo Mate, ja imam iskustva na mišalici, idem i ja, piši i mene“!  A da me nije shvatio ozbiljno pokazalo se nakon par dana,  jer pozivom na njegov broj nisam dobila potvrdu rezervacije sjedala u kombiju. Pa se ti Dodo slikaj, odnosno snađi.

Al ne odustajem ja, pa se spremam za nedjelju: oprema za šetnju do skloništa na meni, stare patike, rukavice i hlače za mješalicu u ruksaku i, ajde. 

Nakon predivne šetnje  od Brezovca, prilazeći skloništu Zlatko Prgin, markacije su nepotrebne. Blizina cilja markirana je zvukom agregata, mješalice, smijehom i udarcima čekića o kamen. Čovjek bi pomislio da se  nešto ruši i slavi tamo. Ali dolaskom u sklonište uvjerih se u suprotno: ko patuljci lupaju, buše, nose, čiste, pivaju, pilaju, naređuju, podređuju, kuhaju, peru, mišaju, nose, raznose, lome, zidaju i grade. Samo smijeh, ruganje i tucanje. Tucanje kamena, naravno.

Ako možete vizualizirati sliku na 1500 mnv ona izgleda ovako: bez nadzornika na gradilištu, poslovi su se bez prevelike organizacije prirodno podijelili. Ekipa vještija stolariji postavlja drvene oplate na sklonište, druga grupa roštilja, treća čisti sklonište, a četvrta je na građevinskim radovima oko bunara. Možda me Bunar na turskoj granici našeg Aralice gurnuo u tu skupinu, a možda samo ego, da dokažem Mati da mogu.  I eto mene u građevinskom sektoru.  Dobri i nevjerni Tome me gleda u čudu i prepušta lopatu bez razmišljanja. I eto, hvatam ja lopatu i mišalicu za „ruku“ i ajmo. Smijeh i ruganje nadglašava buku agregata. Raspoloženje raste ko dim s roštilja koji se spremao za vrijedne ruke. Mate je meštar na bunaru, šaluje, baca maltu i špatulom gura da ne ostane šupljina. Kad smo ovako složni ide to brzo. A kad te ide, onda ti i ambicije rastu. „Ajde mišajte evo ćemo i krunu napraviti“, viče Mate. Žurimo, brzo će noć, skratio dan. I stvarno, bunar pomalo dobiva onu formu tipičnog bunara s krunom. Anka je nakon čaše rakije shvatila da nema nadzornika na gradilištu pa je počela držati govor i komentirati meštra. A on mrtav - hladan.

 Cijelu atmosferu prekida dolazak  marketinškog stručnjak ovog društva, utjelovljenog u Antoniji, eto nje do naše sekcije s mobitelom i sad će nas slikati, snima video, šta već. Kažem ja mom mentoru Tomi: „E moj Tome, šta ti je marketing, ti se ode tri dana ubijaš s ovim tucanikom i mišalicom, a ja došetala, slikala se i uzela ti svu slavu“. „Nema veze“, kaže Tome, „glavno je da mi bunar naziđamo, a ko će uzeti slavu, koga briga“. Skromni Tome ima pravo. Ma i nema pravo, jer bunar na Dinari stvarno zaslužuje da se spomene tko ga je radio. Ne samo ovaj „naš“ na skloništu, gdje će se njima koristiti mnoga žedna usta, puniti prazne boce, umiti oznojeno lice ili možda skuhati čaj u hladnim zimskim noćima, već i mnogobrojni bunari, lokve, nakapnice i snježnice koje su ljudi godinama prije gradili, dok nas nije ni bilo, mukotrpno tražeći vodu da bi preživjeli. Ovaj vapnenački masiv propustan je poput spužve, pa ono kiše ili snijega što padne od vrhova cijedi se u podnožje i izvire u izvorišta Krke, Cetine i drugih malih rječica. 

__________

U sumrak se vraćamo i umorno pogledavam prema Brezovcu i u daljini Risovcu, prema bosanskoj strani,  i zamišljam kako je ovdje bilo prije stotinjak godina: karavane čobana, kolibara, čeljad, sa stotinama tisuća grla stoke poplavljuju obronke Dinare u ljetnim mjesecima u potrazi za pašnjacima i izvorima vode. Vidim konje i mazge tih putnika kako stenju pod teškim tovarom od žita, zobi, ječma, dragocjene soli i svega što će im trebati za cijelo ljeto.  Karavana se kreće sa stokom na Dinaru kad su travnjaci u nizini presušeni, da nahrane ovce, krave, koze.  Vidim ih kako gaze po stazama i bogazama, umivaju se u lokvama, skupljaju svaku kap dragocjene vode, vidim ih kako se ogledaju u bukari s vodom (jer se ogledalo ne smije nositi u planinu), spremaju sir u mišinu, pucaju iz kubure na gladne vukove da sačuvaju svoje blago. Vidim rabdomante kako vilinskim rašljama i mjednim viskom mukotrpno pretražuju svaku stopu zemlje  u potrazi za vodom. Tjeraju stoku ispred sebe prema Brezovcu, Risovcu pa do Šator planine.  Nisu sigurni hoće li to ljeto biti stranci u svojoj planini. Jer izmjenjuju se carstva i zakoni na ovim pašnjacima, tuđinci crtaju međe po vrhovima, Unišani pljačkaju drvene kolibe i otimaju stoku. Možda su nepismeni, ali znaju svako slovo u Ramazanskom zakonu jer plaćaju kazne i desetine, nisu biolozi, ali znaju svaku travku koja je za blago dobro, a koja je vražja, pa ga ni ovca neće. Rađaju se  neke nove ljubavi i djeca, sklapaju se poslovi, prijateljstva  i neprijateljstva. 

Sad samo ostaci kruna leže u zemlji kao spomenik mukotrpnog života i rada naših predaka. Sjećanja na njih tope se kao snijeg u proljeće s vrha. Možda baš Poljubac kraj kojeg prolazim krije priču o  nekim srodnim dušama koje su zauvijek ostale  da čuvaju priče o graditeljima bunara, pastirima a možda i vilama, koji su pohodili nepregledna prostranstva naše ljepotice. 

 

 
0
KOMENTARI:


 


HPK Sv. Mihovil, Šibenik   •   Bana Josipa Jelačića 28, 22000 Šibenik   •   OIB: 91280208813   •   IBAN: HR3623900011199001673 Hrvatska poštanska banka d.d.   •   TEL: +385 98 167 7859   •   E-mail: hpk.sveti.mihovil@hps.hr

Izrada i dizajn: MEDIAN kreativna rješenja