Nisam išla s klubom na Prokletije, već sam se priključila na Durmitoru, tako sam iza njihovog odlaska ostala još nekoliko dana u Crnoj Gori. Prešla sam u kamp “Ivan do“, uz Crno jezero, okružen šumom, bliže polazištima.
SAVIN KUK 2313m - Markacija počinje od Crnog jezera. Nama već poznata staza preko Točka do križanja za Međed. Tu nastaviti ravno kroz šumu u smjeru skijališta Savin kuk. Od žičare nema markacije, treba samo pratiti smjer bilo koje od tri žičare ( ili stazu slasnih jagoda) do prve drvene kućice. Uspon se nastavlja širokom stazom do treće kućice, odvaja se od žičare, sužava i penje krušljivim siparom do procjepa stijena. Nastavlja se penjati travnatim dijelom do česme Savina voda. Hladna voda pravi je lijek posle konstantno okomitog penjanja po vrelom danu. Izlaskom na rub stijene, počinju prekrasni vidici na Debeli namet, Međed … A samim izlaskom na travnatu površinu, gdje kameni stožac obilježava vrh, pruža se pogled na sve strane, cijeli Žabljak i sve oko njega do Šavnika, čarobno. Radnici koji su tog dana postavljali teleskop na vrhu, pomogli su mi prepoznati u daljini bosanske planine, okolna mjesta, kanjon Tare a uz njega moje rodno selo,tevanovac.
CRVENA GREDA 2164m i GOLOGLAV 2169 m - Markacija počinje od kampa Ivan do, šumom pored Barnog jezera( jezero je u srcu četinarske šume, ali ne može se do njega , močvarno tlo). Nastavlja se Bosačom do Jablan jezera a zatim prati smjer Crvene grede. I na ovoj stazi sam bila jedini planinar, time je dojam bio čaroban. Staza prolazi šumom, zelenim proplancima, penje se rubovima stijena, silazi pa opet penje. Izlazi na sami rub stijene i nastavlja se sve do Gologlava, vodeći dalje krugom prema Štoucu. Hrbtom s pogledom na duboku provaliju, vratila sam se do kamenog stožca Crvene grede. Pogled na stjenovite vrhove u daljini završavao je katunima i jezerom u dolini. Točnost karte potvrdili su dvoje Crnogoraca , koji su se upravo ispeli,da se može kružno nazad. Silazak sa stijene travnatim „zidom“ zahtijevao je oprez. Zatim staza vrluda izbočinama stjenovitog lanca Crveni pas (pojas) sa bezbroj dubokih jama na samoj stazi. Nadomak katuna račva se za Planinicu i Škrčka jezera (info. za Joku), a lijevo katunima i Zminjem jezeru kuda sam ja krenula. Uz hladnu izvorsku vodu na jezeru, sjetih se velike lubenice koju su mihovilci tu guštali 2012.god. Staza nazad vodi uz usku cestu prema Bosači do skretanja za Ivan do ( stara staza preko vodenice je zatvorena). Crvena greda me je ugodno iznenadila. Zanimljiva i prelijepa staza koja sve vrijeme vodi šumskom hladovinom, a pri tom su vidici bajkoviti.
LEDNIČKA JEZERA I GRČKO GROBLJE – Pogled sa vrhova na mnoga jezera me potaknuo da ih potražim. Autom krećem prema kanjonu Tare i skrećem za Njegovođu. Na kraju raštrkanog mjesta nalazi se Zminičko jezero, okruženo jelovom šumom u oazi tišine, raj. Nazad do mjesta, drugi smjer, Bare Žugića. Zeleno prostranstvo pašnjaka narušeno uskom cestom. Jedino cesta je znak da nisam “Pale sam na svijetu“. I odjednom, jezero. Kao polumjesec, blista usred zelenih pašnjaka, Riblje jezero. Na drugoj strani tabla za Grčko groblje. Uspela sam se na brežuljak, gazeći visoku travu. Ostaci iz povijesti, kamene rezbarije razbacane okolo. Pomislih e, da je to kod nas. Cesta vijuga dalje. Kolibe izviru iza brežuljaka. A s njima i najljepše jezero na Durmitoru, Vražje jezero. Toliko zrači da mi zastaje dah. Bez mulja i trske, bistro, prozirno. Bijeli oblutak blista sa dna dajući mu boju jantara. Visoki obronci koji ga okružuju zrcale se u njemu, kao da se srame njegove ljepote. Vjetar se igra na njegovoj površini, stvarajući valove tako dajući dojam morske obale.
ŠLJEME - Magla. U nadi da će se kasnije razići, autom odlazim do skijališta Savin kuk, skratiti stazu koja počinje od Crnog jezera. Penjem se do prve kućice za žičaru. Nema nikakvih markacija. Grupa planinara iz Beograda prolazi desno za Savin vrh. Krećem lijevo uz rub šume. Blijedi znak na kamenu. Uska staza nestaje u visokoj travi. Uporno tražim marku,probijajući se gustišem. Kišica prelazi u kišu, no imam dobru opremu. Staza se penje uz travnatu stijenu. Od magle je sve bijelo. U jednom trenutku ne vidim ništa ispred sebe. Uz smijeh pomislim kako naš GSS dolazi pomagati Crnogorcima u potrazi. Okrenem se tražeći zadnju markaciju. I ona je nestala u magli. Sjetim se svoje žive markacije i viknem: Toto, idemo nazad! Psić izroni iz magle a ja za njim. U kućici sam čekala da magla popusti. No, kada su počele munje parati nebo, odustala sam. Ostatak dana sam provela u šatoru uz kavu s plina i knjigu. Od grmljavine se treslo tlo. I tako sve do jutra kad sam odlučila spakirati se.
A ona gužva na granici i vrućina iznad Dubrovnika, činili su mi se da ulazim u neki drugi svemir.
01.08.2016, 08:11
Maca Crljenak
