Prvo odlazimo na najveće nalazište stećaka u Hrvatskoj, koje se nalazi u mjestu Crljivica uz cestu prema Cisti provo. Na stećke nas je upozorio naš Eugen, koji je o ovom nalazištu naučio iz nekog dokumentarca. Stećci se inače mogu naći svuda po Imotskoj krajini, a premještani su s originalnih nalazišta zbog gradnje cesta i puteva. Prekoputa stećaka su uz cestu i pet zanimljivih bunara.
Nakon razgledanja stećaka, od Ciste provo vozimo prema Dolića dragi, gdje sa ceste počinje markacija prema Lokvičićkim jezerima. Staza silazi prema trenutačno presušenom Prološkom blatu. Na silasku se vidi otočić Manastirina, koji eto sad kad je jezero presušilo i nije otočić. Kad se za oko pola sata spusti do ruba Prološkog blata, stazom se brzo dolazi do prvog od Lokvičićkih jezera – Galipovca. Staza od Galipovca vodi uz rub Prološkog blata dijelom po bijelom putu uz rub vrtača u kojima se nalaze jezera. Ne treba puno ni do slijedećeg jezera, ovo se zove Mamića ili Lokvičićko. Dubina ovih jezera inače može biti i do 60 m, ali je sada vodostaj svuda vrlo nizak. Od Mamića jezera staza se penje do najdublje vrtače u kojoj je Knezovića jezero. Odavde se vidi i još jedna vrtača u kojoj je Suho jezero. Staza vodi uz živopisni stjenoviti rub vrtača. Stijene su uz ove opasne vrtače izuzetno krušljive, pa se nikako ne treba približavati preblizu samom rubu. Od vrha vrtače u kojoj je Knezovića jezero, staza kreće prema Suhoj vrtači koja je uz selo Knezovići.
Odavde se može stazom odnosno bijelim putem natrag prema cesti ili kroz selo Knezovića - ja biram prolazak kroz zanimljivo selo, odakle izlazimo natrag na cestu prema Dolića dragi kojom se uz vidikovce vraćamo prema autima. Sa ceste se vide Suha vrtača i najdublja vrtača iza nje u kojoj je Knezovića jezero. Cestom se brzo spuštamo do vidikovca nad jezerom Galipovac i dalje prema zaustavljalištu gdje smo ostavili aute i gdje počinje markacija. Za obilazak Lokvičićkih jezera je više nego dovoljno oko 4 sata.
Idemo i do Modrog i Crvenog jezera koji su uz sam Imotski. Na momente nas zafrkava jača kiša, ali je ipak milosrdno stala kad smo krenuli sići u presušeno Modro jezero - ono inače ne presušuje svake godine, zadnji put je presušilo prije tri godine, pa opet ove. Do dna vodi uređena staza. Odozgo izgleda ko da silazak i neće biti atraktivan, ali kako sve više silazite, sve vas više fasciniraju zanimljive crne stijene i klisure - ako ste u mogućnosti svakako siđite, prekrasno je. Kad jezero presuši lokalci ovdje igraju utakmicu Vukodlaka i Vilenjaka - u našoj verziji meč je bio između Vukodlaka i Vila. Odlazimo i do Crvenog jezera - u njega se ne može stići, ali oko njega vodi staza za koju nažalost danas nismo imali vremena. Ime je dobilo po impresivnim crvenim liticama koje ga okružuju.
Imamo još malo dnevnog svjetla i za otići do tvrđave Topana koja je nad Modrim jezerom, a izlet završavamo u pićem i ićem u Imotskom - za preporučiti divan bar Fabrizio sa odličnom hranom i pristupačnim cijenama.
17.11.2020, 08:44
Marica Berić
