Ovo nije članak o nekoj velikoj i atraktivnoj jami kao Kita, Slovačka, Munižaba ili pak Mamet u visinama Velebita. Ovo je članak o jami 10 min od kuće s ulazom na 7 m nadmorske visine, nekoliko metara dubine i ukupne duljine oko osam metara. Jedva da je i proglasimo jamom. Ali eto, ovaj vikend se ide u Kitu, a ja ne idem, pa da nekako nadomjestim, odoh s Jurom i Maricom u jamu na Jadriju.
Prije polaska nemamo pojma o čemu se radi. Imamo samo koordinate koje ne znamo ukucati u pametne telefone jer nismo dovoljno pametni za njih. Otprilike po sjećanju dok smo je tražili doma na karti, nalazimo lokaciju na terenu te razmišljamo hoćemo li uopće ulazit jer izgleda prilično plitko i usko. Naravno, dame imaju prednost, pa nagovaramo Maricu da uđe. Ona se nećka i kaže da je preusko i da ju je strah hoće li zapeti.
Nas dvojica samouvjereno govorimo da nije strašno te da pokuša ući jer se nama ne da zavlačiti. Jure ohrabruje Maricu da uđe, ja joj pak govorim ako nije sigurna da odustane. I povuci potegni, Marica ipak odustaje. Dogovaramo se Jure i ja tko će ući i na kraju idemo oboje. Međutim meni nedostaje radno odijelo za jamu. Uvjeren sam da sam ga ponio, a odjednom ga nema. Jure nosi na sebi plavo odijelo i tvrdi da nije vidio moje koje je isto plavo. Ja kopam po autu i ne mogu ga naći (u sebi sretan jer se mogu izvući da ipak ne ulazim u jamu). Jure kaže da će mi dati svoje, jer on ima dva odijela (da, i mene to podsjeća na scenu iz filma Glup i gluplji). Naravno da nisam shvatio da to zapravo jest moje odijelo, jer sam ga samo jednom prije nosio.
Dobro, vratio on meni moje, obukao ja svoje i idem prvi u jamu. Krenem unutra i mislim se ipak je dosta usko, ali prema dolje je uvijek lakše, pa sam nakon malo muke ipak ušao. Brzo sam nacrtao jamu i eto Jure dolje. Vidi da nije ništa veliko te mu se ne da provlačiti kroz još jedno neperspektivno suženje i tjera mene van. Krenuo ja izlazit kad ono jama kao da je uža nego što je bila prema dolje. Grlić u Kiti i suženja u Slovačkoj mi nisu predstavljala veliki problem, dok me je suženje u jami od nekoliko metara pošteno namučilo. Krenuo sam tako prema gore s jednom rukom unutra, a jednom vani i na početku je išlo dobro. Međutim, na najužem dijelu je sve zapelo. Ne mogu se pomaknuti, gledam što ću, kako ću… Govorim Marici da skine svoj bloker i stavi ga iznad mene na uže da se mogu uhvatiti na njega. Borim se, pokušavam mic po mic, ali ne ide. Kratko odmaram, tražim način, govorim Juri da skine višak opreme s mene te pokušavam dalje. Povuci potegni, iščupati se moram da mi se ne smiju poslije. I eto nakon nekoliko pokušaja, povuci potegni, iščupam se uz pomoć Marice i Jure. „Dobro je“, govorim sebi. A sad je red na Juri.
Jure koji me kritizirao šta nisam išao s obje ruke prema vani, krene na svoj način i paf - zapne i on. Nejasno mu je kako sam ja uspio tu proći. Psuje, skida kacigu, vraća kacigu, spušta se, namješta se i ne ide. Kasni na ispit, zapeo u rupici, uzima kladivo i tuče stijenu od muke u nadi da će je malo proširiti, pa kreće opet vani i ne ide. Predlažem da napravim tehniku „sv. Bernad“ da ga izvučem vani preko koloture. On prihvaća, a ja naravno ne znam napravit tu tehniku jer sam ju već zaboravio. No znam otprilike princip, pa napravim improviziranu verziju koja funkcionira.
I opet povuci potegni, iščupati te ne mogu. Pozovem ja Maricu i povuci potegni, iščupati te ne mogu. Nema mace i miša da ih pozovem u pomoć te pružim jednu ruku Juri, a s drugom potežem bloker. Marica također povlači i povuci potegni, iščupamo mi našeg Juru.
S osmijehom na licu, spremamo stvari, smišljamo kako reći što se dogodilo da nam se manje smiju i krećemo doma sretni i zadovoljni s novim nacrtom jame od 8,5m.
05.10.2018, 12:42
Hrvoje Petričević foto: Marica Berić
