Lagano jurcam prema fakultetu, kad čujem da netko trubi, na prvu se ne osvrćem pošto u Zagrebu svi svima trube; no zbog upornosti trubača se okrećem i ugledam kombi zagrebačkog HGSS-a. Kako sam zbog odlaska na fakultet žurio, samo sam pogledom ispratio kombi i nastavio dalje. Nakon par minuta zvoni mi mobitel, a na ekranu se pojavljuje „Marko Spasavaoc Rakovac“; javljam se i sa druge strane čujem:
„Šta se ti tako ljuto šetaš po Vukovarskoj?“ – govori cerekajući se
„Idem na fax“ – odgovaram
„Ma hajd' s nama u potragu u Samobor“ – govori ozbiljno
„Može!“
Sjedam u kombi s ekipom i ubrzo dolazimo na temu o prethodnim događanjima u JSC; pošto smo koji dan ranije našu Aidu izvlačili iz jame, svi su puni upita kako je to izgledalo.
„Što ne ideš s nama u Nedam?“ – upita Raki
„Može, kad idete?“ – odgovaram s osmijehom kao dijete na Božićno jutro
„Za dva tjedna, javim još detalje.“
Spremam stvari premišljajući po 'ko zna koji put što sam zaboravio, a nisam trebao; provjeravam opremu još jednom i mislim si kako je najvažnije tu. Pomalo nervozan krećem prema naplatnim kućicama na autoputu, jer ukoliko bude sve po planu ovo će mi biti do sada najdublje spuštanje u Carstvo Crnog kontinenta. Ubrzo dolazi ekipa iz Splita i svi zajedno krećemo put Sjevernog Velebita ni kiša koja neumorno pljušti ne remeti nam planove, jer kako kažu jama je suha do 700m dubine. Okupljamo se svi zajedno na Velikom lomu pošto prvotni kamp zbog mraka nismo uspjeli pronaći; postavljamo kamp, vatrica, druženje pa na spavanje. Ujutro se dogovaramo oko detalja i krećemo put jame; naš zadatak (Tsvetanov i moj) je postaviti telefonsku žicu od prvog bivka (-300m) do drugog bivka (-600m). Pakiramo opremu i krećemo prema jami, nakon sat vremena dolazimo do ulaza i vrlo brzo gubimo svjetlo dana.
Jama je jako prostrana sa čistim vertikalama i s jako kratkim šlingama, kako ih u šali zovemo velebitanskim šlingama. Dolazimo do suženja koje na prošlogodišnjem logoru prošireno i zabava počinje. Nakon paranja kordure i par zapucavanja u meandru uz Tsvetanovu pomoć prolazim dalje i hvatam ostalu ekipu. Spuštamo se na prvi bivak i krećemo s postavljanjem telefonske žice, dok jedan dio ekipe ostaje proširivati dio koji se zove Koraloidna zamka, drugi dio nastavlja prema drugom bivku. Nakon višesatnog provlačenja i migoljenja spuštamo se na 550m dubine i susrećemo Marina koji je krenuo nazad te se dogovaramo kako ćemo na tom dijelu jame ostaviti opremu za iduću predakciju, dok ćemo se mi zajedno s Marinom uputiti prema izlazu. Prolazimo Koraloidnu zamku, koja sada više nalikuje na autoput nego na suženje. Hvatamo ono malo koncentracije što je ostalo nakon više od 16 sati rada u jami i prolazimo suženja u koja sam se ranije zapucao, no ovog puta je lakše.
Iz jame izlazimo u gluho doba noći i okupljamo se s ekipom na isturenom kampu (kamp cca 5min udaljen od ulaza); skidamo opremu i krećemo prema kampu, palimo vatru, brza klopa, druženje, piva pa na spavanac.
Ujutro, prizor ko iz filma „Zora živih mrtvaca“, tek nakon kave malo dolazimo sebi, razmjenjujemo dojmove pa počinjemo s preslagivanjem i evidentiranjem opreme.
Pozdravljamo ekipu i odlazimo put juga, a Marin nas časti makadamskom vožnjom kroz prekrasan Velebitski krajolik; gdje se tu i tamo zaustavljamo kako bi nam pobliže opisao što nas točno okružuje. Pritom već kujemo plan o odlasku u Njemicu idući vikend, no o tome u nekom drugom tekstu.
U predakciji je ukupno sudjelovalo 17 speleologa iz 6 speleoloških udruga; a od toga 6 spašavatelja iz 4 Stanice HGSS-a.
24.07.2020, 12:47
Tekst: Jure Šarić Foto: Marin Glušević
