S obzirom da nisam ni znala gdje se nalazi, a nije naznačen na planinarskim kartama, „surfajući“ nailazim na točnu lokaciju.
Naime, Matokit se smjestio sjeverno-zapadno od Vrgorca. Proteže se u dužini oko 10-tak kilometara od Pivčeva polja (na Zapadu) do Vrgorca (na Istoku). Na sam vrh Matokita, Sveti Rok (1062 m) vode dvije staze. Jedna iz pravca Ravče (malo mjesto blizu Vrgorca), a druga iz samog Vrgorca.
Mi smo se odlučili na uspon iz pravca Ravče. Stigavši autoputem do odvojka za Ravče, nakon kraćeg lutanja nailazimo na mali odvojak za zaselak Jelavići.
Tu parkiramo kombi i krećemo od početne „marke“, koja se nalazi na zidu stare kuće.
Od samog početka staza je „zagušena“ gustim raslinjem i slabo markirana.
Prvi dojam je da se baš često i ne posjećuje. Teren je od početka strm i krševit. Nakon 40-tak minuta, uglavnom uspona dolazimo do kamenih skala koje vode preko prevoja sa južne strane na sjevernu stranu planine.
S prijevoja se pruža prekrasan pogled prema Šibeniku i Sv. Mihovilu. Stazom prelazimo na sjevernu padinu gdje se odmah primijeti druga vegetacija i nedostatak sunca.
Iako je dosta vlage i ponegdje sklisko, staza je pitomija od one s južne strane.
Prolazimo kroz bukovu i hrastovu šumu i nailazimo na obradive površine (vrtače) i kamene nastambe, što potvrđuje da se nekad obrađivao svaki komadić te škrte zemlje. Usput nailazimo i na bunare pune vode.
Nakon otprilike 30-tak minuta laganog hoda bez prevelikog uspona, nailazimo na hrastovu šumu i uspon prema samom hrptu. Dalje hodamo hrptom 20-tak minuta, te nakon ukupnog hoda od 2,30 min, dolazimo na sam vrh Sv. Rok (1062 m). Nalazimo samo ostatke kapelice Sv. Rok, koja je očito davno podlegla zubu vremena i vremenskih neprilika, jer je od nje ostala samo hrpa kamenja.
Uživamo u predivnom sunčanom danu i dogovaramo se da se vratimo drugim putem, odnosno prema Vrgorcu, pa smo nastavili po kamenitom hrptu i moram naglasiti uz jako, jako loše markiranu, stazu spustili se u podnožje nadomak Vrgorca. Odatle dalje ide dobro utabana staza po travnatom terenu kroz borovu šumu i izbija na put koji vodi do dviju tvrđava na koje se ipak nismo penjali.
Na cilju nas je čekao Mate, koji se u međuvremenu spustio istim putem i došao po nas kombijem. Sve u svemu, još jedan prekrasan izlet!
06.12.2011, 09:38
Valentina Kokić